Sulejman Kupusović : Katastrofalno stanje u BiH trajat će sve dok narodu ne dođe “iz nečeg” u glavu
U Tuzli se s nestrpljenjem očekuje premijera pozorišne predstave "Lary Tompson" Dušana Kovačevića, čiju adaptaciju i režiju potpisuje trenutno jedan od najpoznatijih i, zasigurno, najproduktivnijih bh. reditelja Sulejman Kupusović. Ne krije riječi hvale za tuzlanski glumački ansambl s kojim radi ovih dana, ali ni rezigniranost i ljutnju zbog stanja u kome se nalazi ova pozorišna kuća kao i institucije kulture u BiH uopće.
Bit će spektakl
O svemu Kupusović u intervjuu za "Dnevni avaz", kako je to oduvijek radio, govori otvoreno, bez dlake na jeziku, bez straha od moćnih i potrebe da im se dodvori na bilo koji način. Govori o neznanju, primitivizmu i pohlepi ljudi koji prijete da unište kulturni identitet BiH, ljudi koji su kao "nekompetentni izdanci vlasti" prigrabili svu moć i novac namijenjene kulturi s namjerom da zauvijek ostanu na pozicijama kojih su se domogli.
– Ja danonoćno radim i sretan sam što imam za koga da radim. Za publiku koja je željna kvalitetnih pozorišnih predstava. Ovo je moja četvrta predstava ove sezone i odmah idem na petu. I pored zdravstvenih problema koje sam imao i koji su, nadam se, prošlost, ušao sam u jedan ritam i na scenu postavio predstave koje pune dvorane i za koje se karte rasprodaju i dva mjeseca ranije. Predstava "Lary Tompson", čija se premijera bliži u Narodnom pozorištu u Tuzli, bit će jedna od takvih. Predstava šamara redom one koji su krivi za današnje stanje u kulturi, ali i za opće stanje u zemlji. Neka ih publika vidi. Mogu poručiti da će to biti spektakl, ljudi će uživati.
Ako je suditi prema ovome što govorite, pozorište ne umire, predstave ima ko gledati.
– Moje predstave, bez obzira da li režirao komediju, tragediju, operu itd., bez obzira u kom pozorištu se igrale, uvijek pune sale. Možda ima onih kojima ovo smeta, koji bi ovu činjenicu da prikriju, ali to je njihov problem. Publika je željna kvalitetnih predstava i takve predstave pune dvorane. Naša publika ima osjećaj za kvalitet, ali sve je manje onih koji taj kvalitet nude, u tome je problem.
Prepoznat će se
Pa zašto onda umiru institucije kulture u BiH, zatvaraju se pozorišta, eutanaziraju muzeji, galerije, a, umjesto smotri kulture, podvaljuju nam se klasični vašari…?
– Nikad nije bila gora situacija za kulturu. Što se u zadnjoj rupi u Africi ne dešava, nažalost, dešava se u, tobože, demokratskoj BiH, odnosno zemlji kretenske, troglave vlasti. U njenom glavnom gradu Sarajevu hoće da udave muzeje, nacionalnu biblioteku, galerije… Znao sam da je teška situacija u pozorištima u unutrašnjosti, ali da je ovako teška u Narodnom pozorištu u Tuzli, gradu gdje je odigrana prva profesionalna predstava u historiji BiH, to nisam znao. Pa Narodno pozorište Sarajevo je prije 93 godine prvi mjesec svoje predstave igralo u Tuzli, čekajući da se njihova zgrada završi, a danas ova zgrada liči na zapušteni zadružni dom. Kroz napukline njenih zidova, nečuveno, vidite nebo! Da ne govorim o tome kakva je cijela unutrašnjost Pozorišta ili u kakvim uvjetima radi vrhunski glumački ansambl kakav je ovaj tuzlanski.
Sudeći prema onome što smo imali priliku vidjeti na probi predstave "Lary Tompson", krivce za takvo stanje nimalo ne štedite. Mislite li da će Vam zamjeriti?
– Riječ je o jednom sjajnom tekstu, koji je još prije 20 godina predvidio ovakvo stanje u kulturi. Jeste da sam ja taj tekst još radikalizirao, stavio ga u ove današnje okolnosti. Mnogi će se u ovoj predstavi prepoznati, počevši od publike pa do onih koji vladaju našim životima i koji su kulturu doveli u ovu situaciju. A to da li će mi zamjeriti, da li će se naljutiti, baš me briga. Ja nisam partijski činovnik, već reditelj koji misli svojom glavom i koji osjeća sadašnjost predstavama koje režira.
Dobro, ali "oni" imaju svoja imena?! Imenujte bar jednog da bismo ostale lakše prepoznali.
– I Vi i ja i sav normalan svijet zna ko su "oni". To su predstavnici takozvane demokratske vlasti, koji su preko noći iščilili iz svojih primitivizama, preko noći završili nekakve niotkud škole, kojima je vrhunac kulture da im pjeva Karleuša ili Seka Aleksić, koji na izložbi, na koncertu filharmonije, u pozorištu, nisu nikad bili ili, i ako su bili, bili su privedeni po službenoj dužnosti. To su oni licemjeri koji, sjedeći u prvim redovima na koncertu ilahija i kasida ili uopće na nekom koncertu duhovne muzike, pokušavaju se pokazati kao veliki vjernici i kao takvim im neko tamo vjeruje, daje novac i moć da odlučuju o nama. Nažalost, mi smo u njihovim rukama i posljedice njihove vladavine osjećat će sljedeće generacije.
Časni izuzeci
Hoćete reći da je u komunističko vrijeme kultura bila cjenjenija nego u vrijeme današnje "demokratije"?
– I u komunizmu je kultura bila zapostavljena, ali, za razliku od ovih današnjih, komunistički vladari su znali vrijednost i značaj kulture. Pa nisu se džaba Titini generali i ministri ženili glumicama, operskim pjevačicama. Danas je u pitanju kvalitet, odnosno znanje i karakter ljudi koji vode državu, brinu o njenoj kulturi i drugim vrijednostima koje su lična karta svake normalne države. Nažalost, mi živimo u vremenu političara čija je koža deblja od kože krokodila i oklopa kornjače. Niti znaju, niti im treba da znaju, važno je samo da su članovi stranke. Uz časne izuzetke, naravno. Možete im reći šta god hoćete, oni se neće osjećati krivim.
Ima li načina da se ovakvo stanje promijeni. Nećemo, valjda, zapasti u još gori kulturni mrak, da ćemo se početi gaditi vlastitoj djeci?
– Katastrofalno stanje u kakvom je danas kultura uopće refleksija je stanja bosanskog društva i trajat će sve dotle dok ovom narodu ne dođe "iz nečeg" u glavu. Dok narod ne shvati kakve ih sve budale, uz časne izuzetke, vode, dok narod ne shvati da je nevažno ko je kakve nacije i vjere, već koliko kvalitetno zna raditi posao plaćen parama tog naroda. Oni žive od toga što su dobri Bošnjaci, Srbi, Hrvati, svjesni da su samo sebi "dobri". O tome koliko su dobri inžinjeri, profesori, ekonomisti, pametni, sposobni i pošteni političari, koliko znanjem znaju braniti državu, ma to njih ne interesuje. Ustvari, narod ih za te reference još nije počeo pitati, a nadam se da hoće vrlo brzo.
Ne pripadam političkim lobijima, već profesiji
– Imamo pojedine direktore pozorišta koji su gramzivo prigrabili vlast koju su im poklonile političke stranke. A onda oni samo sebi dodjeljuju glavne uloge, samo oni diriguju, režiraju, a to što publika, evidentno, smatra da je to nekvalitetno, njima to nije važno. Može im se, jer oni su "vlast" i iza njih stoji njihova stranka. Ako ništa, ja mogu da o tome javno govorim, da pišem, da ih pozicioniram u predstavama, jer ja ne pripadam političkim lobijima, već profesiji kojom se bavim. U mom pozorištu u Sarajevu imate čovjeka koji je šest godina na vlasti, zauzeo sve glavne uloge, a to što su sale poluprazne na predstavama u kojima igra, ma to njega ne zanima. Takvi ljudi ne gledaju ništa oko sebe – kaže Kupusović.
Ko krčmi novac
– Na jednoj strani imate institucije kulture koje nemaju za struju. Uposlenici Zemaljskog muzeja jedno vrijeme su plaću dobijali u makaronima i drugim prehrambenim artiklima, dok na drugoj strani imate Ministarstvo kulture FBiH i Kantona Sarajevo koji jednom privatniku, samozvanom genijalcu, za njegove privatne, minorne projekte, daju po 300-400 hiljada maraka godišnje. Ko je taj što u tom nekakvom ministarstvu na taj način krčmi novac namijenjen kulturi? Ko mu je dao toliku moć? – pita se Kupusović.
Zločin prema mladim ljudima
– Imamo mnogo kvalitetnih mladih glumaca koji nemaju gdje da pokažu svoje znanje. U moje vrijeme u cijeloj Jugoslaviji bile su dvije akademije umjetnosti. Danas mi u BiH imamo pet akademija. Objektivno, imamo kadra za jednu akademiju. Te akademije su nastale ne iz potrebe pozorišta, već iz potrebe pojedinih profesora koji na njima rade. To je zločin prema ovim mladim ljudima. Zločin je proizvoditi glumce koji, možda, nikada neće raditi posao za koji su se školovali. Doduše, glumačke akademije su samo jedan od primjera koji govore o stanju u našoj akademskoj zajednici. Kod nas akademska zajednica fabrikuje tehnološki višak. Svaka općina danas hoće univerzitet, kako bi njeni nesposobnjakovići ili švercerski i tajkunski sinovi sebi pribavili diplome. I niko u državi ne diže glas zbog toga – ističe naš sagovornik. Almasa Hadžić (Avaz)
Komentari