Kliker.info

Srđan Puhalo za sebe kaže da je “neostvareni psiholog” i najčešća je meta napada “patriota” na društvenim mrežama i u blogosferi, jer se njegovi stavovi smatraju antisrpskim, svađalačkim i unitarističkim. Za Oslobođenje pojašnjava da je normalno što se ljudi bune protiv stanja u kakvom se nalaze, ali i da danas ono što je normalno postaje nenormalno.

Kao psihologu, potpuno je adekvatno da Vam postavim pitanje: kakvo je psihološko stanje nacije u BiH?

– Postoji jedna definicija koja na najbolji način opisuje naše mentalno zdravlje. Glasi: “Bolesni nismo, a zdravi još manje!” Vrijeme u kojem živimo je takvo da je nenormalno postalo normalno.

Dok ćute i trpe, znači da postoji neka vrsta letargije, ali sa povremenim “izletima”, kao što su najave protesta nezadovoljnih građana. Za danas su sindikati u RS-u najavili protest zbog smanjenja plata. Kakav je dosadašnji efekat protesta u BiH?

– Buniti se u BiH bi bio odraz dobrog mentalnog zdravlja. Nepristajanje na ovakvu situaciju je pokazatelj da ste normalni i želite promjenu. Međutim, generalno gledano, imamo strah jednih od drugih, koji generišu domaći političari. Možda bismo se mi i bunili protiv ove vlasti, ali se plašimo da će to iskoristiti Bošnjaci i Hrvati. Tako i oni razmišljaju, u smislu da bi pobuna mogla da oslabi poziciju etničke grupe ili naroda, što bi donijelo više štete nego koristi. Onda ljudi pristaju na to da budu i siromašni i gladni, ali “među svojima”, nego se pobuniti i rizikovati promjenu.

Solidarnost

Druga stvar je strah od bilo kakve promjene, jer nas političari ubjeđuju da je ovo najbolje moguće stanje i da oni sve rade kako bi nam bilo bolje. Sad nas ubjeđuju da je patriotizam da radnici prihvate manje plate. Treća je stvar nedostatak efekata od protesta. Naime, malo je protesta koji su imali uspjeha i od kojih su ljudi koji su se bunili imali korist ili se tako predstavlja u javnosti. Tako se stvara mišljenje da se džaba buniti kad se ništa ne može postići, što nije tačno i stvara se apatija.

Takođe, postavlja se i pitanje same pobune, kakva je bila u februaru 2014. godine, jer ne postoji alternativa. Uredu, srušićemo ove, ali koga ćemo dovesti na vlast? Ove ideje su loše, ali koje su dobre? U BiH je problematično to što ne znamo šta hoćemo i na koji način, ali znamo šta nećemo. Imamo vrlo malo političkih opcija za koje se može reći da su neka alternativa i to je najveće dostignuće domaćih političara. Eliminisali su bilo kakvu alternativu i pokazali da morate biti kao oni da biste bili uspješni. Tako su ljudi sistemski dovedeni u stanje bezidejnosti i prihvatanja trenutne situacije kao jedine moguće i najbolje u ovom trenutku.

U banjalučkom parku Mladen Stojanović grupa ljudi protestuje već gotovo deset mjeseci, a ništa nije riješila. Gledajući njih, da li se u BiH isplati protestovati?

– Postoje i protesti koji su uspjeli, ali u javnosti ne dobijaju na značaju jer tu javnost kontroliše politika. Tako se svi ti uspješni protesti pokušavaju marginalizovati. Na primjer, uspjela je pobuna građana za gradnju crkve u naselju Borik, pobuna građana u Bihaću povodom izgradnje hidrocentrala, protest Rekreativne zone Banja Luka, ali i drugi o kojima se ne govori. S druge strane, koriste se da pokažu kako vlast kao sluša građane i to se stavlja u prvi plan.

Druga važna stvar je pitanje solidarnosti. Postavlja se pitanje koliko će taj protest sindikata dobiti podršku među mladima, penzionerima i drugim grupama. Da li će to biti protest onih koji plaćaju sindikalnu članarinu ili svih onih koji su nezadovoljni situacijom? I tu su političari majstorski odradili posao i fragmentirali društvo da neko protestuje, a druge grupe to ne interesuje i ne žele da se solidarišu. Kada dođe do protesta specifičnih grupa, kao ljekara ili nastavnika, možete vidjeti građane koji nezainteresovano prolaze bez namjere da se pridruže i nešto mijenjaju. Podrška sindikata iz Federacije BiH protestima u RS-u bi mogla da bude protumačena i kao želja za unitarizacijom BiH i urušavanjem Srpske. Problem je u tome što se ne može stvoriti kritična masa koja bi slušala građane i bila odgovornija prema javnosti. Ova je vlast prokockala toliko šansi da sada neke stvari moraju biti urađene ma koliko to bilo bolno. Naime, para nema dok ih neko ne zaradi i postavlja se pitanje da li u ovom trenutku vlast treba da sluša MMF ili nezadovoljne radnike.

Na društvenim mrežama objavljujete stvari koje se ne sviđaju mnogima u RS-u, pa Vas nazivaju i pogrdnim imenima, te tvrde da ne volite Republiku. Kakav je Vaš odnos prema RS-u i BiH?

– Republika Srpska je činjenica, sviđalo se to nekom ili ne. Ne postoji način da se ukine niti mislim da se treba ukinuti, jer to nije želja Srba u BiH. Ljubav koju političari u RS-u imaju prema ovom entitetu je nešto što se vrlo lako materijalizuje i odlično žive, te imaju razloga da je vole. Međutim, postavlja se pitanje da li je ovo Republika Srpska kakvu su je zamišljali Srbi 1992. godine? Da li su maštali o ovakvoj privatizaciji ili zamišljali kako će svoju djecu tjerati u Njemačku da rade? Da li su zamišljali da će magacioneri i vozači postati tajkuni? Da li su mislili da će ovakva biti demokratija? S druge strane, da li bi političarima odgovarao RS u kojem bi se nagrađivala pamet, vrednoća, poštenje i trud, a ne politička podobnost? Nemamo nijednog političara u RS-u koji nije popravio svoj materijalni status i ne samo od plate.

Svoje dvorište

Što se BiH tiče, to je moja država i tu ja nemam problem. Imate domaće političare u oba entiteta koji na tom nesavršenom uređenju crpe vlast i novac. Za mene RS i BiH nisu nikad bili u koliziji, nego ih prihvatam kao nešto normalno i nemam bilo kakav antagonizam u ovom slučaju. U SAD-u je interes političara da zajednička država bude jaka i oni rješavaju probleme, a ne žive od njih.

Vaši su stavovi na društvenim mrežama često predmet napada drugih korisnika. Da li je bilo pritisaka da skinete neku objavu jer se neko s njom ne slaže?

– Mislim da su od mene digli ruke i da nema svrhe da to pokušavaju. Vrlo malo je slučajeva da argumentima osporavaju ono što ja kažem, više im smeta način na koji to iznosim. Ja sam najveći sljedbenik Milorada Dodika u RS-u i bavim se problemima u entitetu. Pokušavam da čistim svoje dvorište i tu rješavam probleme. Bilo bi vrlo ružno da se ja, pored toliko Sarajlija, bavim nedostatkom vode u tom gradu.

Zato mogu da se bavim Banjom Lukom i RS-om, te čistim svoje dvorište. S druge strane, zamjeraju mi što samo kritikujem, ali šta da radim kad ne mogu da stignem da pohvalim bilo šta prije RTRS-a i drugih medija koji vole SNSD. Mislim da je bolje da svako čisti svoje dvorište, nego da gleda šta se dešava u tuđem.

Mladen Dragojlović (Oslobođenje)