Kliker.info

Višemjesečni antirežimski prosvjedi   u Srbiji ušli su u novu fazu. Nasilje koje policija provodi prema građanima pojačalo se u ponedjeljak, nakon spontanih okupljanja i blokiranja prometnica širom zemlje tijekom prethodne noći. Neposredni povod za izlazak građana na ulice u nedjeljno predvečerje bila su masovna uhićenja studenata i aktivista tijekom prethodnih 24 sata. Uhićeni su sudionici masovnih demonstracija koje su održane u Beogradu u subotu. Prema neovisnim izvorima, procijenjeno je da se toga dana u glavnom gradu Srbije na ulicama okupilo 140.000 ljudi.

Iako je u prethodnih sedam mjeseci bilo i masovnijih antirežimskih skupova, ovaj je svakako bio ogroman, jer je održan u jeku godišnjih odmora i školskih praznika, kada Beograđani tradicionalno putuju. I kada se tradicionalno ukidaju vlakovi prema Beogradu. Centralni prosvjed organiziran je na poziv studenata, a taj skup na Trgu Slavija protekao je posve mirno, uz prigodne govore i skandiranja protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Zahtjevi skupa bili su raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora, kao i uklanjanje “Ćacilenda”, kampa između zdanja Skupštine i Predsjedništva Srbije u strogom centru srbijanske prijestolnice.

Ćacilend je ograđeno nehigijensko šatorsko naselje u kome već tri mjeseca borave ljudi “koji brane Srbiju”, odnosno skupine civila odanih Vučiću. Riječ je o nekoliko desetaka do nekoliko stotina uglavnom muškaraca nepoznatih zanimanja i prošlosti, kao i o nekolicini mladih koji se predstavljaju kao “studenti koji žele da uče”. Ovi mladi ljudi, u javnosti poznati kao “studenti 2.0”, predstavljaju Vučićev pokušaj da prikaže da nisu svi studenti “teroristi i blokaderi”, nego da ima divne djece koja ga podržavaju u naporima da “obrani Srbiju”.

U percepciji uvjerljive većine Beograđana, ovo je de facto paramilitarni logor u kojem je smještena naoružana sila, kao posljednji krug obrane predsjednika Srbije, koji navodno nema dovoljno povjerenja u policiju. U Ćacilend, koji obuhvaća veliki gradski park, ulaz je zabranjen, a na krajevima ove nesvakidašnje utvrde dežuraju policajci, kako bi zadržali znatiželjnike na distanci od prostora “u kojem ne mogu garantirati sigurnost”.

Upravo je to najprecizniji opis situacije u kojoj se nalazi Srbija. Mnogi građani, kao i dobar dio policije i drugih državnih službenika, spoznali su da je vlast oteta od institucija. Predsjednik Srbije doima se kao odmetnik od zakona, koji sa svojom pretorijanskom gardom poručuje narodu da je jači, dok istodobno neprestano ponavlja da on zapravo brani Srbiju od “terorista, nacista i ustaša” koji pokušavaju da provedu “cvjetnu revoluciju”.

Problem je u tome što građani u to ne mogu povjerovati, jer su “teroristi, nacisti i ustaše”, njihova djeca. I što nema naznaka da je u tijeku pokušaj “cvjetne revolucije”. Štoviše, Europska unija čvrsto i posve javno stoji uz Vučića, ne obazirući se na nepoštivanje vladavine prava, slobode medija i građanskih sloboda. Bruxelles nema zamjerki na razaranje ovih stupova na kojima se temelji EU. Trump je najavio smjenu vlasti u Teheranu, ali Beograd nije spominjao. Moskva rutinski upozorava na opasnost od cvjetne revolucije sa Zapada, ali ne govori ništa konkretno. Peking je suviše daleko, a Kinezi se doimaju zadovoljni suradnjom sa Vučićem. Po svemu se može zaključiti, u Srbiji je na djelu pobuna naroda protiv vlasti, koja to pokušava proglasiti napadom na državu.

Sve je počelo sa litijem, kada je vlast prošlog ljeta, suprotno ranijem predizbornom obećanju, najavila pokretanje projekta rudnika kompanije Rio Tinto u dolini rijeke Jadar na zapadu Srbije. Prosvjedi nisu imali današnju masovnost, ali bili su pouzdan znak da se nešto krupno promijenilo u odnosu naroda prema vlasti, odnosno predsjedniku, koji se pita i za kopanje litija na plodnoj naseljenoj zemlji.

Široko nezadovoljstvo koje se tada počelo ispoljavati, preraslo je u općenarodnu pobunu nakon što je 1. studenog prošle godine na netom renoviranoj Željezničkoj stanici u Novom Sadu pala nadstrešnica i usmrtila 16 ljudi, uključujući dvoje predškolske djece.

Studenti u Beogradu i drugim sveučilišnim centrima u Srbiji u studenom su se zatvorili na fakultete i proglasili blokade. Građani su im se masovno pridružili u pobuni. Glavni zahtjev pobunjenih studenata i građana bio je da se do kraja istraži odgovornost svih koji su bili uključeni u rekonstrukciju spomenute Željezničke stanice, kao i da se o tome transparentno i redovito informira javnost. Vučić je najprije rekao da od cijelog objekta, jedino nadstrešnica nije rekonstruirana, ali je kasnije pritisnut dokazima promijenio priču. Svejedno, napretka u istrazi do danas nije bilo.

Studenti su u međuvremenu postali vodeća društvena snaga u Srbiji. Hodali su od mjesta do mjesta, ujedinili su grad i selo, probudili solidarnost i ulili nadu da se može pobijediti u borbi za pravednije i bolje društvo. Njihovi početni zahtjevi, koji su bili prije svega moralni, u međuvremenu su evoluirali u politički zahtjev da se raspišu izbori. Studenti kao da su upalili svjetlo u podrumu kada su uzviknuli “car je go”, a to kao da je najednom prenulo iz letargije mase sredovječnog i starijeg stanovništva, koji su preko noći ponovo postali ponosni građani.

Studentski pokret poprimio je već mitološke razmjere. Cijela zemlja obožava studente. “Studentomanija” je započela u siječnju kada su studenti, stotine njih, išli 80 kilometara pješke od Beograda do Novog Sada. Prizor kada pogrbljena starica u jednom srijemskom selu daje studentu koji prolazi kraj njene kuće jabuku dok plače od ponosa i sreće, postao je simbolom pobune. Na ovoj emociji stvorena je nova energija pobune, koja je kao magnet privlačila sve više ljudi. Kulminacija brojnosti demonstranata dogodila se u Beogradu 15. ožujka, kada se prema prosječnoj procjeni skupilo oko pola milijuna ljudi. Između tih događaja premijer je podnio ostavku, a Vučić je na njegovo mjesto imenovao drugog čovjeka.

Iako je spominjao i mogućnost održavanja izbora, Vučić je od toga odustao, vjeruje se zbog toga što je svjestan da je izgubio nekadašnju popularnost. Njegova baza među onima koji su vjerovali u njegov patriotizam, nije više velika, jer su se mnogi razočarali. Osim na svoje glasače, Vučić se naviknuo i na glasove koje mu prikuplja državni stroj na više nedemokratskih načina, uz gromoglasno odobravanje režimskih medija.

Studenti su prepješačili Srbiju i ujedinili narod. Dirljivi su bili dočeci studenata iz Novog Pazara u Beogradu, kao i veliki antirežimski skupovi u Novom Pazaru i Kraljevu. U tim gradovima se ništa ljepše i veće od toga nije dogodilo posljednjih desetljeća. Studente iz Novog Pazara u Beogradu su čuvali ratni veterani i bajkeri pod zakletvom da će, ako bude trebalo, dati i svoje živote, kako bi zaštitili “djecu”. Bošnjaci u Novom Pazaru pjevali su himnu Srbije i mahali njenim zastava, Novopazarce se u Beogradu dočekalo pozdravom “Selam Alejkum”. Građanima Srbije jako se svidio ovakav primjer normalnosti društva i oni su sve masovnije stajali uz studente.

Nakon opisanih čarobnjačkih poteza studenata i spomenutog najvećeg mitinga u ožujku, mnogi iskreni protivnici režima bili su razočarani, jer je “propuštena šansa”. Od tada je pojačan pritisak javnosti na studente da moraju voditi dalje, ka političkoj artikulaciji zahtjeva. Studenti su prije toga zauzeli ekvidistancu od vlasti i opozicije, što je pomoglo pokretu u inicijalnoj fazi okupljanja široke podrške. Oporba u Srbiji je na lošem glasu nakon što je previše puta iznevjerila nade građana, odbijajući ujedinjenje, ali su su se najzad ujedinili u podršci studentima. Studente je podržao Novak Đoković, koji je nakon toga prestao biti nacionalnim ponosom u režimskim medijima.

Prema neovisnim istraživanjima, studente podržava više od 65 posto građana Srbije, a podrška je najveća među mladim i sredovječnim građanima srednjeg i visokog obrazovanja. Brojke su još veće u protivljenju kopanja litija i projekta EXPO ‘27 koji je zamišljen, kako upozoravaju mnogi ugledni intelektualci u Srbiji, kao najveći koruptivni posao u historiji Srbije i regije. Istodobno, studenti su zatražili pomoć starijih, navodeći da ne mogu sami snositi posljedice borbe za čitavo društvo. Oni su izgubili školsku godinu, da ne bi izgubili budućnost, kako sami kažu, ali apeliraju na ostale građane da pokrenu val građanske neposlušnosti.

I to se upravo događa po čitavoj Srbiji. Građani blokiraju raskrižja i ne ulaze u fizičke sukobe sa policijom koja im ne dozvoljava da stoje na cesti. Kada policija priđe do barikade, građani se veselo od nje udaljavaju sa podignutim rukama. Nema psovki, nema napetosti, samo pjesme i šale. To je obrazac ponašanja koji građanima sugeriraju studenti. Nakon što se građani mirno udalje od ceste, policajci vraćaju kontejnere i druge prepreke na pločnike i uspostavljaju promet, a kada odu u drugu ulicu da to isto rade, onda se ovi isti građani vraćaju na raskrižje i veselo guraju one iste kontejnere na cestu. Ova igra mačke i miša moguća je zbog brojčane superiornosti građana. Srbija nema dovoljan broj policajaca koji bi odjednom mogli uvesti red na sva raskrižja.

Dok je na ovoj opisanoj strani Srbije sve prilično jasno, čisto i vrlo pozitivno, sa druge strane gdje se nalaze Vučić i Ćacilend, po svemu sudeći, atmosfera je gubitnička. Od prvog trenutka kada je pala nadstrešnica, Vučić je na različite načine pokušao zataškati taj slučaj, kao da se nije dogodio. Kao da nije osobno on bio domaćinom i zvijezdom fešte svečanog otvaranja renovirane stanice u Novom Sadu? Bez uporabne dozvole, kako će se kasnije ispostaviti. Kao da se baš on nije hvalio uspjesima nacionalne ekonomije i infrastrukture?

Objektivni promatrač uvidom u ponašanje predsjednika mogao je steći dojam da je on rutinski i nedovoljno promišljeno pokušao umiriti javnost. Kao puno puta u ranijim krizama i aferama, pokušao je brzo zatvoriti priču, rekavši da nije ni renovirana nadstrešnica. Ovoga puta to nije moglo proći tek tako, zbog dovoljnih dokaza. A možda i zato jer su građani Srbije već bili razbuđeni i na oprezu zbog litija i Rio Tinta.

Javna je tajna da su veliki državni poslovi platforma za korupcionaške poslove, a da građevinski poslovi služe za pranje novca. Mnogi tumače da Vučić naprosto ne smije istraživati takve radove, pa ni one u Novom Sadu, jer ima jake osobne razloge. Nova realnost nije se dopala predsjedniku Srbije, pa je posegnuo za strategijom “copy-paste”, te je osim Studenata2.0, oformio i svoje Veterane2.0, među kojima ima i migranata, pa je u travnju pokušao organizirati “najveći skup u historiji Srbije, na kojem se okupilo oko 20.000 ljudi, koji su dovezeni autobusima iz cijele Srbije i za sudjelovanje na mitingu dobili hranu i dnevnice. Miting2.0 je bio ograđen sa svih strana, kako nitko ne bi mogao napustiti prostor prije Vučićevog govora. I na mitingu je bilo migranata, kojima je dobro došlo plaćeno statiranje u masi. Demonstranti uglavnom na njihov aktivizam gledaju sa simpatijama i podsmjehom.

Moralo je nakon toga i Vučiću biti jasno da je vrijeme za promjene, da ga narod u većini neće više. Možda bi on i odstupio, stječe se dojam, ali ne može iz duboko osobnih razloga. Međutim, on ni nakon tog fijaska nije reagirao na stvarnost, nego je nastavio živjeti u svojem paralelnom svijetu. Sveučilišnim profesorima ukinuo je mjesečne plaće. Ljudi već mjesecima ne primaju novac. Neki od njih moraju povremeno otići u tužiteljstvo ili u policiju zbog svježih krivičnih postupaka ili samo radi “prijateljskog razgovora”. Isto je i sa ostalim građanima, ali kada su krenuli upadi na fakultete i uhićenja studenata, narod je opet masovno izašao na ulice.

Kao netko tko slovi za dobrog šahistu, Vučiću bi trebalo biti poznato da puko kopiranje poteza protivnika (studenata) ne može dovesti do pobjede. Kao odraslom čovjeku, trebalo bi mu biti jasno da se ljubav ne može kupiti, te da represivnim mjerama dodatno potiče bijes naroda. Njegova vlast na momente pokazuje znakove rasula i djeluje tragikomično, ali među građanima dominira osjećaj da je vlast sada iznimno opasna, te da priželjkuje da prosvjedi postanu nasilni. No, studentska uputa glasi da ne treba biti sukoba sa policijom, a njihova se sluša.

Nije policija kao takva ono od čega zaziru građani Srbije, nego je to samo dio policije odan Vučiću i pojedinci iz kriminogenih struktura. Tko su ljudi u uniformama s maskama na licima, koji su prošle noći i danas jurišali na demonstrante i rušili blokade, pouzdano se ne zna. Glas koji je dugo pratio Vučića, da je majstor vanjske politike i laviranja između istoka i zapada, doveden je u pitanje nakon nedavne objave službenog izvještaja Moskve kako je Beograd cijelo vrijeme prodavao oružje i municiju Ukrajini. Prije toga, Vučić je sjedio daleko u pozadini s lijeve strane svečane tribine na vojnoj paradi u Moskvi 9. svibnja. Desecima metara daleko od Putina. Nekoliko dana prije toga, Vučić je putovao u Ameriku, kako bi se “dva puta sastao s Trumpom”, a nije se sastao nijednom.

Marketinški trikovi, kopiranje i gole neistine ne mogu pomoći vlasti da politički preživi ovu krizu. Pobuna je sve šira. Nakon što su studenti odagnali strah i upalili svijetlo, započeo je ubrzan proces promjene svijesti građana Srbije. Probudio se osjećaj društvene odgovornosti, društvene solidarnosti i društvene tolerancije. Rezultat toga je neizbježna promjena vlasti i nada u opći oporavak društva. Jedino što se ne može predvidjeti jest koliko dugo će potrajati ovaj proces, koji se kolokvijalno naziva “dinstanje” vlasti.

Ne može se predvidjeti niti koliko daleko je Vučić spreman otići putem desperadosa. Putem kojim je odavno zagazio. On ponavlja da će dati izbore poslije izložbe EXPO ‘27 u Beogradu, dok prijeti građanima i objavljuje fotografije na društvenim mrežama kako bezbrižno igra šah u svom uredu dok se stotine tisuća valjaju ulicama. Pod prozorom njegovog ureda. Zabijanje glave u pijesak, znak je nezrelog ponašanja predsjednika Srbije, a pred njim je sve manje opcija za uspostavljanje kontrole u zemlji, u kojoj je do jučer sve bilo po njegovom. Ili se makar samo tako činilo dok je bio mrak.

Vladimir J. (Advance)