Kliker.info

Piše: Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Život je generalno prekratak i preuzak da bi se više od dvije decenije čovjek, a i prije, a i ranije, uvijek i iznova bavio, sekirao i strepio nad sljedećim (ne)predvidivim potezom „pobunjenih Srba“. Šta se god u posljednih četvrt stoljeća na prostorima „bivše naše domovine“ dešavalo uvijek je to avetinjsko pitanje opterećivalo, upozoravalo i prijetilo svojim demonskim, destruktivnim potencijalima. Ništa suštinsko, supstancijalno na ovim južnoslovenskim vukojebinama nije se moglo riješiti a da se unaprijed nije ukalkuliralo pitanje u koje je ugrađen strah, strepnja: kakva će biti (kontra)reakcija „pobunjenih/nezadovoljnih Srba“. 

U kasnijoj mitsko-mitološkoj izvedbi ta je stvar internacionalizirana, fenomen „pobunjenih Srba“ zadeverao je, u različitim periodima a u istom značenjskom kontekstu, svjetske diplomatske centre, od Bruxellesa do New Yorka; desetak deklaracija Vijeća sigurnosti se referira na taj fenomen – „pobunjenih Srba“, avnojevski bezdušno raštrkanih po različitim geografsko-republičkim administrativnim cjelinama. Između ostalog, u javni diskurs unesena je i  Rezolucija  1244 kojom se definira status Kosova. Uhvatim sebe neki dan da napamet znam sadržaj  te rezolucije, za koju apsolutno nemam nikakvog interesa ni profesionalnog, a poglavito osobnoga , ali to je valjda ta vještina diplomatsko-medijske marketinške kampanje: da kupiš nešto, što ti objektivno ne treba, niti će ti  ikada trebati.
Prije dvadeset i kusur godina sjedio sam u beogradskom Sava centru sa tada čelnim ljudima Saveza komunista Slovenije, aktuelna je bila afera „Janša i ostali“, uhićenje tadašnjeg novinara, kasnije korumpiranog ministra odbrane i premijera Janeza Janše i nekolicine njegovih „pomagača i podstrekača“ zbog posjedovanja i rasparčavanja vojno/državnih tajni. „Pustili bi mi njih iz zatvora koliko danas“, rekao mi je tada važni, možda i najvažniji komunistički slovenački moćnik, „ali se plašimo kako će reagirati srpska zajednica u Sloveniji.“ Strah nije bio bez osnova: vrlo brzo bogradska državno-policijska mašinerija vozovima i autobusima je u Ljubljanu uputila kaznenu ekspediciju profesionalnih „pobunjenih Srba“, sakupljenih od Kosova polja, preko Stare Pazove,  do Knina da organizuju tzv. miting istine u Ljubljani da Slovencima „otvore oči“ i upozore ih kako su taoci „pogrešne politike“ svojih lidera koji ih vode u propast. „Miting istine“ spontano samoorganiziranih „pobunjenih Srba“ u Ljubljani je zabranjen, na šta je srbijanska vlast još spontanije uvela embargo na uvoz slovenačkih proizvoda u Srbiju.

Kakvih sam ja teških iskustava i nezaboravnih uvreda i poniženja nakupio u sučeljavanju sa „pubunjenim Srbima“! U Novom Sadu tokom performansa poznatog kao „jogurt revolucija“ umalo me nisu zatukli. Naivan, kakvim me Bog obilježio, kazao sam nekom lideru „ogorčenih Srba“ da  pjesma, budnica,  koju je poveo („Izađite na terase, idu ljudi srpske rase“) pomalo tukne na rasizam. U Bosanskom Grahovu u ljeto 1990. zaustavila me na balvan-barikadi spontana grupa peksinavih, pravilno raspoređenih u trojke, naoružanih, maskirno opremljenih bradatih lokalnih urođenika i tražila ličnu kartu. „A ko ste vi?“, opet iz mene progovori primordijalni naivac. „Lokalni, ogorčeni Srbi“. Narednog dana isto mi se desilo na memorijalnoj balvan-barikadi u Benkovcu, jedan teško ogorčeni „pobunjeni Srbin-barikadlija“ držao je sat vremena mene i kolegu fotografa Rikarda Larmu sa na gotovs otkočenim kalašnjikovom ispitujući nas da li smo mi za Jugoslaviju „kao federalnu, ili konfederalnu zajednicu“. Izgleda da smo znali prihvatljiv odgovor na to pitanje, čim nas „ogorčeni Srbin“ nije strijeljao, bez razmišljanja i suvišnih „zašto“. 

„Pobunjeni Srbi“ su me kasnije pet-šest puta legitimisali na putu od Bihaća do Sarajeva. Bile su to mješovite patrole sastavljene od legalnih policijskih snaga i pridruženih ljutih prostornih jedinica „ogorčenih Srba“  „Ozlojeđeni“, „pravedno odmetnuti“ Srbi mi nisu dopustili 1. ožujka 1992. godine da odem kući – barikadama su presjekli Sarajevo, e kako im se ne bi ponovio zločin, genocid. Nikada neću shvatiti, dokučiti kako su tadašnji lideri „pobunjenih Srba“, spontano okupljeni, grupisani na Pofalićima, Branislav Gavrilović Brne (prethodno „spontano okupljen“ oko Šešeljevih četnika na poslovima i radnim/ratnim  zadacima zločina nad Hrvatima u Slavoniji i Baranji) i Veselin Vlahović Batko (zaštitnik srpske nejači na Grbavici) propustili jedinstvenu priliku da me ubiju – namjestio sam se za poželjeti.

Nezavidna je i gotovo sažaljujuća pozicija aktuelne srbijanske vlasti prema drami na njenim južnim, a kosovskim sjevernim dijelovima. Nemaju, niti mogu imati izlaz iz naslijeđene drame. Tko kontrolira i s kojim konačnim ciljem „pobunjene Srbe“, sjeverno od rijeke Lim, niko ne zna, vlast ili opozicija. Barikade, blokade se podrazumijevaju, to je skoro postao folklorni ornament na tkivu „pobunjenih Srba“. I šta rade međunarodne snage, KFOR, EULEKS; statusno neutralno pucaju po svima koji ugroze živote njihovih pripadnika. Međunarodne naoružane snage se na sjevernom kraku Kosova ponašaju kao Jugoslovenska narodna armija sa početka ‘90-ih – statusno neutralno, mrava ne bi zgazili, gumenim mecima ostavljaju teške prostrijelne rane.  Ali neko je nekada, nakon dvije-tri decenije, morao prizemljiti i u razumu prihvatljiv okvir staviti „opravdani revolt nezadovoljnih Srba“…