Kliker.info

Mostarski Aluminij  u kontinuitetu je u centru pažnje. Nekad zbog zabrane ulaska u firmu “većinskom vlasniku”, odnosno predstavnicima Vlade entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, danas zbog gotovo svatovskih dočeka koje poslovodstvo i cjelokupna posada ovog kolektiva upriliči kad god se ukažu na kapijama Kombinata. Pitanje koje se u ovom slučaju nameće jeste: kako je moguće da firma, godinama javnosti predstavljana kao ekonomska perjanica, danas grca u dugovima teškim više od sto miliona eura?

Piše . Enes Ratkušić (Aljazeera)

Nije li predstavnicima “većinskog vlasnika” ulaz u fabriku onemogućavan samo da bi se prikrile rabote koje su je vodile u ambis, zaogrnute plaštom hvalospjeva poslovnim rezultatima i menadžerskim sposobnostima bivšeg dugogodišnjeg direktora Mije Brajkovića?Nema ni jednog razloga da u takvu “logiku” posumnjamo, pogotovo ukoliko je sagledamo u kontekstu visine plata, ali i drugih “detalja” koji su, prije svega, sadržani u logici promijena vlasničke strukture, koja je napravljena na nezakonit način, a legalizirana sporazumima u koje je uvučena federalna Vlada, i to u periodu kada je lagano od nepoželjog gosta pretvarana u  viđenog.

Istinsko razumijevanje prave prirode problema, međutim, podrazumjeva još jedan aspekt, koji je daleko najpresudniji. Naime, fabrika o kojoj je riječ podizana je u vrijeme kada se svaki ekonomski parametar iscrpljivao u broju radnika koji ulaze na kapije preduzeća. Ekonomska opravdanost koja bi se mjerila poslovnim rezultatima na tržištu, pogotovo svjetskom u to vrijeme bila je beznačajan faktor, a država se pojavljivala kao zaštitnik ovakvih firmi. U slobodnom prevodu, to znači da je pozitivno poslovanje Aluminija mogao osigurati samo povlašteni status, isporučivanje električne energije po znatno nižim cijenama. U svakom drugom slučaju, u ovakvom energetskom ambijentu, ovakva fabrika može biti samo gubitaš i ništa više.

Aluminijski kombinat u uvjetima ukidanja povlastica odnosno subvenciranja proizvodnje može biti samo gubitaš, taman ga vodio najreprezentativniji tim stručnjaka sa svijetskim referencama. To je činjenica koju naprosto niko ne može osporiti. Svi poslovni “uspjesi”, bili oni Mijini ili Jolini vezani su za tu vrstu povlastica, odnosno isporučivanje jeftine električne energije, nikako s menadžerskim sposobnostima.

Prošlo je vrijeme dekreta

Drugim riječima, federalni premijer Nermin Nikšić ima jedinstvenu priliku direktora ove firme, ako se na takvoj funkciji neko upoće zadrži, pretvoriti u ekonomskog genijalca “brajkovićevog tipa”. Dovoljno je da dogovori znatno nižu cijenu električne energije. Za godinu dana imat ćemo osobu za “Večernjakov pečat” ili “menadžera godine”. Takav iskorak, međutim, podrazumjeva još jedan bitan “detalj”. Oživljavanje jednog mrtvaca podrazumijevat će “likvidaciju” dvojice koji pucaju od zdravlja. Preciznije rečeno, podizanja Aluminija nema bez djelomičnog sahranjivanja dvije elektroprivrede.

Rodonačelnicima fabrike je, naravno, bilo puno lakše. Takve vrste povlastica pravdane su filozofijom očuvanja samostalnosti sistema. Radi Aluminija podignuta je na Neretvi i Hidroelektrana Salakovac. U ovakvim tržišnim okolnostima, u kojima su država i priče o samostalnosti zadnja pitanja, Nikšić teško može preuzeti ulogu nekadašnjih socijalističkih rukovodilaca, koji su dekretima određivali šta je ekonomski opravdano, a šta nije.

Kako u kontekstu navedenog shvatiti riječi aktuelnog federalnog ministra energetike Erdala Trhulja, koji kaže da u federalnoj Vladi ozbiljno razmišljaju o povećanju postotka vlasničkog učešća. O kakvoj vrsti povećanja razmišljaju Trhulj nije pojasnio – do 50 ili preko 50 posto. U oba slučaja federalna Vlada će imati samo problem. Do 50 posto vlasništva, čak i u slučaju spektakularnih rezultata, Vladi Federacije ne znači ništa, jer takve firme dobit dijele u plate, poput Aluminija, Sarajevoosiguranja, Bosnalijeka… Takve firme su presretne da je država njihov vlasnik, ali samo do 50 posto. Iznad 50 posto značilo bi se odreći obaveze da ostvarenu dobit prosljeđuju u državnu kasu, kako to čini BH Telecom, Elektroprivreda BiH…

Ukoliko se federalna Vlada odluči na povećanje vlastitog udjela u vlasništvu iznad 50 posto, jedini problem s kojim se neće suočavati bit će pražnjenje budžeta, pa i budžetskih rezervi. Aluminijski kombinat je u stanju sve postrugati. Preuzme li takvu vrstu odgovornosti, njen budući saziv bavit će se samo Aluminijem i grcati u problemima. Uzgred, posušit će i nezakonitu privatizaciju, a trenutne vlasnike 44 posto tzv. nenominiranog kapitala amnestirati krivične odgovornosti.

Koga to još uopće zanima?

No, da zabune ne bi bilo, struja, naravno, nije jedini problem koji je ovu firmu doveo u današnje stanje. Sam federalni premijer se u to imao prilike uvjeriti, što njegova izjava da mu se nakon izvještaja o poslovanju sledila krv u žilama najrječitije govori. Otpremnine u enormnim iznosima, dijeljene “zaslužnim veličinama” kolektiva, kupovine kuća i stanova i drugi vidovi zahvatanja novca u značajnoj mjeri su poremetili finansijsko stanje u Aluminiju.

Šta je s novcem od prodaje Glinice i kako se i po kakvim kriterijima došlo do famoznih dionica odnosno tzv. nenominiranog kapitala od 44 posto – još uvijek je nepoznanica. Još teže pitanje je neće li federalna Vlada, preuzme li dio ovog nenominiranog kapitala, samo posušiti kriminalnu privatizaciju. Dugovi, kao pitanje svih pitanja, prouzrokovani su, opet, klasičnom “tajkunskom logikom poslovanja”, po principu njihovog odgađanja unedogled. No od načina poslovanja po sistemu “dođem ti” Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne nema ništa, zbog čega im je Aluminij sve manje zanimljiv kupac.

Značajna finansijska sredstva potrošena su i na “bespotrebna reklamiranja”, kao najpodesniji model za pranje novca. Jasno je da je reklamiranje dogovorenih isporuka lišeno svakog smisla, odnosno da razlog može imati samo u nelegalnim rabotama. Razna pokroviteljstva u kojima su “šefovi” firme izigravali mecene također su dala svoj doprinos finansijskom uništavanju ovu firme.

Ima li rješenja? Najbolje rješenje je u dokapitalizaciji, u koju bi ušli zainteresirani partneri, kažu čelni ljudi federalne Vlade i nadležnog ministarstva. Pravo pitanje je, međutim, da li partnere tako nešto uopće zanima, jer svi oni vrlo dobro znaju u šta ulaze, zbog čega je teško vjerovati da će se u takvu vrstu aranžmana neko od njih upuštati. O šibenskog TLM-a, FEAL-a i Glencora ne treba očekivati takvu vrstu rizika. Upravo zato su sve oči uperene u federalnu Vladu, koja ih famoznim subvencioniranjem proizvodnje može spasiti poslovne propasti. No, da li je Vlada spremna za takvu vrstu samoubistva?