Kliker.info

Švedski snajperist Mikael Skillt u Ukrajini je već godinu dana. Ove se zime na mjesec dana vratio u Švedsku kako bi vidio obitelj i prijatelje, sredio neke poslove i pozdravio se sa svima.

– Nikad ne znaš je li to zadnji put da se vidimo, kaže mi dok sjedimo u jednom kijevskom hotelu. Mikael trenutno u regrutnom centru obučava i trenira nove dobrovoljce Azov bataljuna, jedne od dobrovoljačkih postrojbi desne ukrajinske stranke Pravy Sektor. Mada je Azov zloglasan s druge, proruske separatističke strane – a i Mikaelova je glava ucijenjena na nekoliko desetaka tisuća eura – dobrovoljci Azova odbacuju kritike da se radi o nacionalistima i desničarima, čak i neonacistima koji su članovi ove postrojbe. Tvrde da kod njih nema nikakvog radikalizma te da se prema zarobljenicima ponašaju uvijek vrlo časno i u skladu s pravilima ratovanja.

Rijetko ima preživjelih

– Kada mi završimo s poslom, rijetko ima preživjelih, ali zarobljenicima se nikad ništa nije dogodilo. Upravo smo prije nekoliko dana jednog ruskog izviđača zarobili, govori Mikael. Za njega i njegove ljude nema nikakve sumnje tko stoji s druge strane prve crte – ruski vojnici koji su poslani iz Rusije da bi se borili za separatiste u Ukrajini.

U postrojbu stalno dolaze novi ljudi koji prolaze trening koji traje četiri tjedna – jer ne može svatko ući u bataljun, a među strancima koji su u Azovu najviše je Hrvata koji su sve masovnije počeli dolaziti da bi sudjelovali u ratu u Ukrajini. Mikael mi kaže da ih trenutno obučava sedmoricu, najmlađi je jedva punoljetan, najstariji je bio u Domovinskom ratu i tamo je ranjen pa ima veliki ožiljak na tijelu, a sveukupno, među stranim dobrovoljcima više je od 25 hrvatskih boraca.

Međusobno se većina njih nije ni poznavala prije nego li su došli u Ukrajinu, iz različitih su dijelova Hrvatske, a Mikael kaže da su željni borbe i imaju samo jedan uvjet koji često spomenu svom instruktoru koji je sedam godina proveo kao snajperist u švedskoj vojsci.

“Želimo biti tamo gdje se Srbi bore na proruskoj, separatističkoj strani. Želimo se boriti protiv njih”, kažu hrvatski dobrovoljci. Svatko je od njih u Ukrajinu došao iz nekih svojih razloga. Mikael kaže da je on napustio kuću, djevojku i posao u Stockholmu koji mu je donosio 60.000 eura godišnje, jer je, odmah kada su počeli sukobi u Kijevu, shvatio da se u Ukrajini sprema nešto veće. Sada je dva tjedna u bazi jedinice na jugoistoku zemlje, četiri tjedna obučava nove vojnike i kaže da mu nedostaje akcija, a i zbog toga se posljednjih mjeseci udebljao desetak kilograma.

– Puno je dobrih ljudi dosad stradalo, kaže mi i dodaje kako očekuje da će se sukobi nastaviti do ljeta. Uvjeren je u pobjedu Ukrajine koja je postala njegova druga domovina.

Sjećanje na devedesete

Azov bataljun prerastao je u ozbiljnu jedinicu, u kojoj su dosad najbrojniji bili Skandinavci, ali sada su ih po brojnosti prešli Hrvati. Čak se i jedan ukrajinski svećenik javio da bi želio s njima na front kako bi ih mogao blagosloviti prije borbe. Mikael mu je objasnio da su borci iz Hrvatske katolici, ali, iako je pravoslavni svećenik, to ga nije pokolebalo.

– Dečke iz Hrvatske ovaj rat dosta podsjeća na ono što se događalo kod vas početkom devedesetih – kaže mi njihov instruktor. Oni zasad ne žele izlaziti u javnost sa svojim imenima i prezimenima te razlozima zašto su se odlučili na borbu u Ukrajini.

Među Hrvatima koji su se borili u Azovu bio je i Zagrepčanin Andro koji je u borbama ranjen pa je ove jeseni ležao u bolnici u Dnjepropetrovsku. Imao je geler u desnom kuku i petnaest šrapnela po cijelom tijelu. Andro je ranjen 4. rujna u blizini ukrajinskog sela Širokina, dok je zajedno sa svojim suborcima zaustavljao napade ruske vojske.

U Ukrajinu je otišao s namjerom da logistički pomogne ukrajinskoj vojsci, ali kada se suočio s pravim valom izbjeglica iz Donbasa i Luganska, kada je čuo njihove tragične sudbine, odlučio je i sam uzeti pušku u ruke.

Opasni dečki

Gaston Besson koordinator je bataljuna Azov. Francuz koji se borio u ratu u Hrvatskoj, a kasnije i Bosni i Hercegovini, već mjesecima živi na relaciji Ukrajina – Hrvatska, i zadužen je, pored ostalog, za regrutaciju novih ljudi. Preko njega su hrvatski borci došli do Azov bataljuna. Uvjet je da sami pronađu sredstva za dolazak do Ukrajine, a onda u bazi, i kasnije vojnom kampu – Azov bataljun je na jugoistoku zemlje, brani Mariupolj, stratešku luku – jedinica se brine za njih, za smještaj i prehranu. U Azovu su i dvije žene – jedna od njih je žena drugog po redu ubijenog vojnika u Azov bataljunu. Svakoga tjedna u postrojbu dolaze novi ljudi, a borbu vode u dva pravca – prema Rusiji i prema Kijevu – jer ne žele “proameričku vladu u Kijevu, odnosno novu mafiju nakon stare”.

Besson je taj koji radi selekciju ljudi koji će otići na teren jer, kako kaže, rat je uvijek situacija u kojoj žele sudjelovati i oni kojima nije mjesta na fronti; zato, tvrdi, u Azov bataljun ne primaju alkoholičare, narkomane, ljude koji psihički i fizički nisu spremni na stresnu ratnu situaciju ili koji su pak laki na okidaču. To, naravno, ne znači da su u ovoj jedinici “štreberi”. Naprotiv.

– To su opasni dečki. K tome i naoružani – pojašnjava Gaston. Među njima su ljudi iz cijele Europe – jedinica je narasla do broja od šest stotina vojnika.

Bisera Fabrio (Jutarnji list)