Kliker.info

Još nisam potpuno svjesna šta se događa. Lijepo je oko sebe imati porodicu. Odrasla sam sa dvije osobe, a sada znam da ima mnogo ljudi koji me vole, koji su sve ove godine vjerovali da sam živa.Ovim riječima 17-godišnja Senida Bećirović iz Capardi kod Kalesije opisuje svoje osjećaje nakon što se, poslije punih 16 godina života u Beogradu pod imenom Mila Janković kod staratelja Živka i Živane Janković, vratila u rodno mjesto i susrela s pravim ocem i rođacima.Njena šokantna životna priča koju je jučer tokom boravka u Kalesiji ispričala "Dnevnom avazu" počinje u maju 1992. godine. Tada je imala samo devet mjeseci. Iz kuće u Capardama, sela koje je okupirala srpska vojska, odnio ju je jedan vojnik. Od tada sve do maja prošle godine ni o njoj, ni o njenoj majci Senadi i starijoj sestri Sandi  porodica ništa nije znala. Senida se nakon 16 godina pojavila živa i zdrava u zagrljaju oca Muhameda, dok je sudbina njene majke i sestre još nepoznata. – Znala sam da mi Živko i Živana nisu pravi roditelji. To su mi od početka govorili i drago mi je zbog toga. Imala sam lijepo djetinjstvo. Puno su mi pomogli u životu i dan-danas mi pomažu. I gdje god da budem bila, nikad ih neću zaboraviti – priča Senida.Kaže da se Jankovićima godinama javljalo puno ljudi tvrdeći da su njeni roditelji.- Zvali su iz Slovenije, Mađarske, Makedonije… Živko i Živana nikada nisu pravili probleme iako ih je sve to emotivno pogađalo. Uvijek su govorili, ako se dokaže da su to moji roditelji, da idem s njima – govori Senida.

Zvali je Ruža
O tome kako je dospjela u dom Jankovića u Beogradu, koji su izgubili dva sina u saobraćajnoj nesreći, zna iz onoga što joj je ispričala Živana.- Ona mi je ispričala da me vojnik našao u kući, u kolijevci, odnio me svojoj majci u Vlasenicu, koja se zvala Ruža. Rekla mi je da su me u početku zvali Ruža, po njoj. Onda me Ruža dala Desi iz Centra za socijalni rad, a odatle sam otišla kod Zdravke Elez, kod koje sam bila dva mjeseca. Onda je, kako mi je Živka ispričala, u "Politici" objavljen poziv za usvajanje i starateljstvo, pa su se njih  dvoje javili – prepričava Senida.Kaže da su joj sve ispričali o njenom porijeklu, i o ratu, i o Bosni, i ko je i odakle je. – Međutim, ispočetka nisam htjela tražiti bilo koga od svoje porodice. Vjerovatno nisam bila psihički spremna za to. Prije godinu odlučila sam početi tražiti oca. Otišla sam u Centar za socijalni rad u Čukarici u Beogradu i oni su sve pokrenuli. S ocem sam se prvi put srela u maju prošle godine. Ne postoje riječi koje mogu opisati taj naš prvi susret – kaže ova djevojka, koja se još navikava na novi život.Senida se jučer prvi put susrela s tetkom Šuhrom Omerović iz Sarajeva, majčinom sestrom.- Nevjerovatno je koliko liči na svoju majku – govorila je kroz suze Šuhra, milujući Senidu po obrazima. Senida čeka da dobije ličnu kartu i pasoš kako bi otišla u posjetu ocu Muhamedu, koji je u Njemačkoj.- Nadam se i da su moje mama i sestra žive. Nadu nikada ne treba izgubiti, to se, evo, pokazalo i u mom slučaju. Voljela bih znati gdje su, da li su žive. Zajedno s ocem, učinit ću sve da ih pronađem – istrajna je Senida Bećirović.
Ime uklesano na spomeniku
Na spomen-obilježju kod džamije u selu Hajvazi nalaze se imena ubijenih i nestalih mještana nekoliko kalesijskih sela. Među njima je i ime Senide Bećirović, njene majke i sestre. – Čudno je gledati u ovakav spomenik sa svojim imenom – govorila je jučer Senida stojeći pored obilježja. (Kliker.info-Dnevni avaz)