Kliker.info

1.
Sporazum Beograda i Prištine, koji su, posredno, potpisali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i Avdulah Hoti, premijer Kosova, u prisustvu Donalda Trampa, predsjednika SAD-a, veliki je i značajan iskorak za Region.

 

(I Srbija i Kosovo su potpisali, odvojeno, Sporazum sa SAD-om, što mu daje posebnu snagu i gotovo nikakvu mogućnost izjegavanja izvršenja preuzetih obaveza).

On će to istinski biti njegovom potpunom realizacijom, a Sporazum, koji nije samo ekonomski, već, itekako, i politički znači, samim potpisivanjem, nekoliko bitnih koraka naprijed i za Srbiju, ali i za Kosovo. 

2.
On je, ujedno, trasa puta kojom će se Region kretati u narednom periodu.

3.
Sporazum je napravljen po tipičnom američkom “Win-Win” modelu, jer obje strane imaju mnogo razloga za zadovoljstvo postignutim. Poraženih nema.

4.
Postoji i treći, bolje reći prvi, “Win”; To je spoljnopolitički uspjeh američkog predsjednika Donalda Trampa, koji ih nema baš mnogo, a njegovo, nerijetko vrlo bizarno ponašanje/djelovanje, nije spriječilo glavni tok američke politike na Balkanu, što je pokazatelj da administracija i dalje radi svoj posao na način na koji ga je radila i prije dolaska aktuelnog predsjednika na vlast. 

Jednostavnije rečeno, ne postoji zaokret u američkoj politici prema Kosovu (što potvrđuje i međusobno priznanje Kosova i Izraela koje je dio Sporazuma), već je samo promijenjen red koraka. Ta promjena može donijeti samo napredak, jer pomjera stvari iz “zakovanog” stanja!

5.
Amerikanci su, uobičajeno, pragmatični – insistiranje na međusobnom priznanju Beograda i Prištine, koje nije realno, niti moguće, u ovom trenutku, ostavili su, do daljnjeg, po strani, da bi prednost dali životnim pitanjima stanovnika i Srbije i Kosova, što je i najznačajniji efekat Sporazuma (sloboda kretanja, izgradnja autoputeva, željezničkih mreža, zajmovi za mala i srednja preduzeća, stalno prisustvo američke Finansijske korporacije za međunarodni razvoj u Beogradu…).

6.
Bitno je primijetiti i da je Sporazum uklopljen u širi kontekst međunarodne politike SAD-a (diverzifikovanje snabdjevanja energijom, zabrana upotrebe 5G mreže koja dolazi od “nepouzdanih dobavljača opreme”, preko proglašenja Hezbolaha terorističkom organizacijom, do međusobnog prinzanja Izraela i Kosova/preseljenja ambasade Srbije iz Tel Aviva u Jerusalim, pristupanje Kosova “Mini Šengenu”…), što mu dodatno daje na snazi i širini.

7.
U detalju, vrlo bitno je naglasiti da je Vučić prvi srpski predsjednik koji se sastao sa predsjednikom SAD-a, kao i da je Sporazum snažan iskorak Srbije ka Americi, najveći od 1999. godine do danas.

 

8.
Od svih tačaka Sporazuma, jedna od najbitnijih jeste pristupanje Kosova “Mini Šengenu”, u kojem su već Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. 

Na taj način stvara se mogućnost potpunog otvaranja granica ovih zemalja, protoka ljudi i roba, ali i objedinjavanja dva najpotentnija balkanska naroda – Srba i Albanaca, pod jednim “kišobranom”, što je od krucijalne važnosti i za jedne i za druge, jer će na taj način biti dodatno relaksirani međusobni odnosi u Regiji.

SAD žele da dva naroda konačno prestanu sa sukobima i oba ih vide kao svoje saveznike, što je velika prilika za Srbiju, budući da su Albanci, već odavno, nesporno, najznačajniji proamerički faktor na Balkanu.

9.
Bitno je primijetiti i da je postignutim Sporazumom napad Milorada Dodika na Srbiju, insistiranjem da Beograd u istu ravan stavi Kosovo i Republiku Srpsku, doživio potpuni slom; Iza tog napada stajali su Rusi i cilj mu je bio pokušati urušiti relaksaciju odnosa Beograda i Prištine, potpisivanje Sporazuma; Srećom, bio je to pucanj u veliku prazninu, promašaj koji je potrebno zapamtiti, jer to nije posljednji Dodikov napad na Srbiju (novi su u pripremi), iako je on pozdravio Sporazum. 

 

A šta mu je drugo preostalo nakon poraza već da podvije rep?!

10.
Slika Vučića sa Trampom i slika Dodika na crnoj listi SAD-a dovoljno govore o odnosu snaga i značaju kako jednog, tako i drugog, ma šta ko mislio i o jednom i o drugom!

11.
Vučićevo (kao i Hotijevo) prihvatanje/potvrđivanje tačke 10. (Obje strane će povećati kontrolu avionskih putnika, razmjenu informacija između sebe i u okviru šire saradnje sa SAD na Balkanu, i posvetiti se unapređenju tehnologije radi borbe protiv nedozvoljenih aktivnosti, primjenom skrining i informacionih sistema koje obezbjeđuju SAD, uključujući PISCES, APIS, ATS-G i SRTP), i Dodikov odbijanje, povlačenjem vitalnog nacionalnog interesa, ove vrste saradnje nedvosmisleno svjedoče da ta dva političara poodavno nisu na istom fonu; I da će, kako vrijeme odmiče, biti sve dalje jedan od drugog, bez obzira na medijske spinove.

12.
Dodatno to potvrđuje najnovija Dodikova teška brljotina sa trivijalizacijom i bagatelisanjem vitalnog nacionalnog interesa odbijanjem Memoranduma o razumijevanju između Centralne izborne komisije (CiK) BiH i Međunarodne fondacije za izborne sisteme (IFES), koje je označio kao štetne za vitalne interese RS. 

CIK BiH sa IFES-om sarađuje od 2001. godine, a Memorandum je inicijativa Dodikovog nekada ključnog igrača u CIK-u Branka Petrića. 

Dodik nema politiku, već hirove, odreda visokoštetne i toksične i po narod i po entitet koji predstavlja, ali i po cijelu BiH i odnose u Regionu.

 

13.
U “Mini Šengen” su, ranije, pozvane i Crna Gora i BiH, ali, kako sada stvari stoje, mnogo bliže ulasku je Crna Gora, nego BiH.

Čak postoji opcija u kojoj će BiH biti izuzeta iz ove Regionalne organizacije, upravo zbog ultraradikalne, opasne i destruktivne Dodikove politike; BiH će, prema tom scenariju daljeg razvoja događaja u Regionu, ići u NATO, a nakon toga čekati u redu za ulazak u EU. 

14.
Ogromna je šteta neulazak BiH u “Mini Šengen”, jer bi taj akt, sa jedne strane, izbrisao granice između Srbije i BiH i omogućio dodatno zbližavanje Srba i Bošnjaka, koji žive u obje države, dok bi, sa druge strane, otvarao put ka EU, zbog Hrvata iz BiH koji imaju odlične odnose sa Republikom Hrvatskom, članicom EU.

Potpuno pomirenje Srba i Bošnjaka je nacionalni interes od vitalne važnosti za oba naroda, koji žive u obje zemlje, i to je, izvan svake razumne sumnje, sljedeći korak i američke administracije i njenih evropskih saveznika. I neće se dugo čekati na njega!

15.
Taj korak, sam po sebi, prouzrokovaće značajne promjene na političkoj sceni BiH, jer bez toga on nije moguć. 

 

Taj korak ne znači da se treba zaboraviti na ratna dešavanja, žrtve, najstrašnije zločine…, ali znači da konačno treba prestati ambijent “zamrznutog rata”, “zarobljene države” i da narodi koji su se u dobroj mjeri već pomirili (za razliku od unutarbosanskohercegovačkih politika, koje ih drže u permanentnoj “talačkoj krizi”), konačno trebaju da počnu da normalno, bez tenzija, žive jedni uz druge, jedni sa drugima i djeluju u korist svih, a ne po principu sijanja mržnje, razdora i retrogradnih politika koje su sada dominantne u BiH.   

16.
Koliko navedeno mogu ugroziti dešavanja u Crnoj Gori gdje je, trideset godina neprikosnoveni, Milo Đukanović na opštim i lokalnim (sem predsjedničkih) izborima pobijedio sam sebe i svoj DPS?!

Situacija u Crnoj Gori kreće se rubom eskalacije, ali Đukanović koji nesporno potpiruje vatru (opozicionim snagama koje su pobijedile uopšte ne odgovaraju incidenti) može probleme napraviti samo ultrakratkoročno.

 

17.
On je, nepovratno, krenuo silaznom putanjom i to je i logično nakon tridest godina vladavine, da je bio sve to vrijeme i nepogrešiv, a bio je daleko od toga.

18.
Đukanović je, bez dileme, velemajstor politike koji je vukao izvanredne poteze za sebe, i za Crnu Goru, u prelomnim trenucima u Regionu – od raspada Jugoslavije, do priznanja Kosova, okretanja leđa Rusiji, ulaska u NATO pakt.

19.
Velemajstor politike na spoljnopolitičkom planu nespornu podršku Zapada koju je imao, iskoristio je za uvođenje autokratije i rijetko viđenu podjelu društva (vrlo slična je i u RS) koje je sada na rubu međusobnog sukoba. 

Klasne razlike u Crnoj Gori su dramatične, kao i nacionalne tenzije, koje je Đukanović pothranjivao decenijama konstantno rabeći prastaru platformu “zavadi pa vladaj”.

20.
Da li je tome došao definitivni kraj, prerano je reći, jer tek treba da se formira vlast u Crnoj Gori, ali je Đukanović nakon izbora višestruko slabiji nego prije njih; Uz to, mnogi međunarodni zvaničnici sa Zapada se vrlo diplomatski već pozdravljaju sa njim, “oproštajnim” porukama.  

Đukanović je smetnja i na Zapadu i na Istoku zbog brojnih kontroverzi i sumnji oko njegovih, kako se tvrdi, podzemnih poslova, a u Regionu više ne postoje neuralgične situacije u kojima bi on mogao dejstovati i ponovo se na taj način politički kreditirati na Zapadu. 

21.
Nametanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Đukanović se precijenio i svom najvećem i najopasnijem protivniku mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju Radoviću dao u ruke “Dar sa Neba” kao politički topuz kojim je u dobroj mjeri i razbijen.

 

Amfilohije, ništa manje kontroverzan od Đukanovića i ništa manje grešan od njega, nadmudrio je svog protivnika, jer nije odgovorio radikalno, već gandijevski.

22.
Udarom na pravoslavne crkve i manastire, Đukanović nije udario samo na Srbe, već i brojne Crnogorce, koji su ostali pod okriljem SPC-a, iako su glasači DPS-a. 

Uz to, dramatično je uzbunio i vjerske vođe drugih konfesija, pa je Amfilohije dobio podršku i od Vatikana i od brojnih muslimanskih vjerskih velikodostojnika i, naravno, od Ruske pravoslavne crkve, koja je itekako moćna. Iza Vatikana, u hrišćanstvu, najmoćnija.

23.
Đukanović je, što je naprosto nevjerovatno, prenebregao činjenicu staru koliko i hrišćanstvo, 2020. godina, da Crkva voli mučenike, mučeništvo i stradalništvo, jer Crkva, kao najstarija korporacija na Planeti, od toga živi duže od dva milenijuma. 

 

To je njen temelj i Đukanović nije imao šansi protiv najdubljeg korijena u istoriji moderne civilizacije.

24.
Tvrdnje o tome da se Crna Gora, nakon poraza Đukanovića (koji je imao sve resurse na raspolaganju za razliku od protivnika), vraća u Srednji vijek su stereotipi bez ikakvog osnova, kao i “teze” da će postati teokratska država, pri čemu se “zaboravlja” da je upravo njen predsjednik napravio sopstvenu Crkvu (ni od kog priznatu) i imao namjeru da je nametne svim pravoslavnim hrtišćanima u državi.

25.
Uz navedeno, lideri opozicije koja je porazila Đukanovića već su jasno stavili do znanja da nema izlaska iz NATO-a, da je EU put i dalje prioritet, kao i da nema povlačenja priznanja Kosova. 

To su aksiomi i tu, svjesni su pobjednici, nema nikakvog pomjeranja natrag, jer bi to značilo, po automatizmu, i njihov kraj.

26.
Još jedna značajna stvar bila je bitna na crnogorskim izborima – vodeći na opozicionim listama nisu bili dosadašnji lideri, koji su, ako ćemo pošteno, trebali odavno biti maknuti sa političke scene Crne Gore, jer su, svojim retrogradnim, nerijetko primitivnim, šovinističkim politikama, nanijeli najviše štete opoziciji i, u velikoj mjeri, održavali Đukanovića na vlasti. 

27.
Kada su oni sklonjeni sa listi, uklonjen je i njegov najjači “rezervni položaj”.

28.
Važno je naglasiti i da su optužbe na račun Srbije za miješanje u crnogorske izbore prenaglašene i spinovane – Istina je da su u izbore bili umiješani svi – i Istok i Zapad, preko svojih službi, i da je vrlo vrlo teško procijeniti ko je za koga/protiv koga radio?! 

Svega je bilo, ali nikako to nije bio isključivo frontalni sudar Rusije i Zapada, to je više nego izvjesno.

 

29.
I za kraj – najvažnija činjenica: Na čelu opozicije, koju čine svi narodi Crne Gore i sve konfesije, koja je multietnička, a ne jednonacionalna, su Srbin i Albanac, što je do tih izbora bilo nezamislivo; Tu su i Crnogorci i Bošnjaci i Hrvati.

U politici nema slučajnosti, niti prijateljstva, samo interesi. To je ključna poruka izbora u Crnoj Gori!

30.
Kada je pomnožimo sa Vašingtonskim Sporazumom može se konstatovati da je Veliko Spremanje u Regionu dobilo na akceleraciji i da će se mnogo toga “iza brda dovaljati” u vrlo vrlo bliskoj budućnosti, kao i da Region ide nezaustavljivo na Zapad!