Kliker.info

Čitajući i gledajući izvještaje o razornom djelovanju uragana Irme ove sedmice, sjetio sam se Trisolarisa, čudnovate planete iz The Three-Body Problem, naučno-fantastičnog remek-djela Liu Cixina.Naučnik je uvučen u igru virtualne stvarnosti pod nazivom “Trotijelo” u kojoj se igrači nađu na planeti Trisolaris čija tri sunca izlaze i zalaze u čudnim i nepredvidljivim intervalima: ponekad bude previše daleko i užasno hladno, ponekad preblizu i nepodnošljivo vruće, a ponekad ih ne bude duže vrijeme.

Piše : Slavoj Žižek (Independent)

Život je stalna borba protiv očito nepredvidljivih elemenata. Uprkos tome, igrači polahko pronađu načine za formiranje civilizacija i pokušaj predviđanja neobičnih smjena toplote i hladnoće.

Ne pokazuju li fenomeni poput Irme da se naša Zemlja postepeno pretvara u Trisolaris? Razorni uragani, suše i poplave – ne ukazuju li svi oni da svjedočimo nečemu jedinog prikladnog imena “kraj prirode”? “Prirodu” ovdje treba pojmiti u tradicionalnom smislu redovne smjene godišnjih doba, pouzdane pozadine ljudske povijesti, nešto na šta možemo računati da će uvijek biti tu.

Teško je jednom autsajderu zamisliti kakav je osjećaj kada ogromna područje gusto naseljene zemlje nestaje pod vodom, tako da milioni ostanu lišeni osnovnih ovozemaljskih pojmova: zemlja sa svojim poljima, ali i svojim kulturnim spomenicima , više ne postoji, tako da, iako usred vode, oni su na neki način kao ribe na suhom – kao da su okruženja koje su hiljade generacija smatrale najočitijim temeljem njihova života počele pucati.

Slične su katastrofe, naravno, poznate vjekovima, neke čak i od same prahistorije čovječanstva. Ono što je novo danas je da, s obzirom na to da živimo u “iznevjerenoj” post-religijskoj eri, takve katastrofe se više ne mogu smatrati značajnim kao dio većeg prirodnog ciklusa ili kao izraz božanskog gnjeva.

Tako je 1906. William James opisao svoju reakciju na potres: “Emocija se potpuno sastojala od radosti i divljenja. Radosti zbog jasnosti koju tako apstraktna ideja kakva je “potres” može preuzeti kada se konkretizira i prevede u praktičnu stvarnost… a divljenje zbog načina na koji se krhka drvena kuća može održati u komadu uprkos takvom potresanju. Nisam osjetio ni mrvu straha; to je bila čista radost i dobrodošlica.” Koliko smo samo daleko od razbijanja samih temelja nečijeg životnog svijeta!

Priroda je sve više u metežu, ne zato što svladava naše kognitivne sposobnosti, već prvenstveno zato što ne možemo kontrolirati posljedice naših vlastitih intervencija – ko zna kakvi će biti krajnji ishodi našeg biogenetskog inženjeringa ili globalnog zagrijavanja?

Iznenađenje dolazi od nas, tiče se nejasnog izgleda kako se mi uklapamo u to sve: neprobojna mrlja na slici nije neka kozmička zagonetka poput tajanstvene eksplozije supernove: ta mrlja smo mi, naše kolektivno djelovanje. To je ono što nazivamo “antropocenom”: novom epohom u životu naše planete u kojoj se mi, ljudi, više ne možemo osloniti na Zemlju kao rezervoar spreman za apsorbiranje posljedica našeg produktivnog djelovanja.

Moramo prihvatiti da živimo na “Svemirskom brodu Zemlja”, nadležni i odgovorni za njegove uvjete. U trenutku kada postanemo dovoljno moćni da utječemo na najosnovnije uvjete našeg života, moramo prihvatiti da smo tek još jedna životinjska vrsta na maloj planeti. Potreban je novi način povezivanja s okolinom kad shvatimo slijedeće: trebamo postati skromni agenti koji surađuju sa svojom sredinom, trajno pregovarajući o prihvatljivom nivou stabilnosti, bez inherentne formule koja garantira našu sigurnost.

Znači li to da trebamo zauzeti odbrambeni pristup i tražiti novu granicu, povratak (ili, radije, izum) neke nove ravnoteže? To je ono što nam preovladavajuća ekologija nalaže, a istom zadatku teži bioetika imajući u vidu i biotehnologiju: biotehnologija nastoji ostvariti nove mogućnosti naučnih intervencija (genetske manipulacije, kloniranje itd.), a bioetika nastoji nametnuti moralna ograničenja na ono što nam biotehnologija omogućava činiti.

Kao takva, bioetika nije nužna naučnoj praksi: intervenira u ovu praksu s vana, namećući joj vanjski moral. Može se čak reći da je bioetika izdaja ciljeva naučnog nastojanja, ciljevi koji govore: “Nemojte kompromitirati svoju naučnu želju; neumorno slijedite njezin put “. Takvi pokušaji ograničenja ne uspijevaju jer ignoriraju činjenicu da ne postoji objektivna granica: otkrivamo da sam objekt – priroda – nije stabilan.

Skeptici žele istaknuti ograničenje našeg znanja o tome što se događa u prirodi – međutim, ova granica ni na koji način ne znači da ne smijemo pretjerivati u vezi s ekološkom prijetnjom. Naprotiv, trebamo biti još oprezniji zbog nje jer je situacija suštinski nepredvidljiva. Novije tenzije o globalnom zagrijavanju ne signaliziraju da stvari nisu previše ozbiljne, već da su još haotičnije nego smo mislili i da su prirodni i društveni faktori neraskidivo povezani.

Možemo li onda upotrijebiti kapitalizam protiv ove prijetnje? Iako kapitalizam lahko može pretvoriti ekologiju u novo polje kapitalističkog ulaganja i konkurencije, sama priroda uključenog rizika suštinski  onemogućava tržišno rješenje – zašto?

Kapitalizam samo funkcionira u preciznim društvenim uvjetima: podrazumijeva povjerenje u objektivizirani mehanizam tržišne “nevidljive ruke” koja, kao svojevrsno ”lukavstvo uma”, garantira da takmičenje pojedinačnih egoizama djeluje za opće dobro. Međutim, mi smo usred radikalne promjene: ono što se danas nazire na horizontu je nečuvena mogućnost da će subjektivna intervencija izazvati ekološku katastrofu, fatalnu biogenetsku mutaciju, nuklearnu ili sličnu vojno-društveno katastrofu td. Prvi put u ljudskoj historiji, čin jednog društveno-političkog agenta u stvarnosti može promijeniti, i čak prekinuti, globalni historijski pa i prirodni proces.

Jean-Pierre Dupuy aludira na teoriju složenih sistema koja pojašnjava dvije suprotne karakteristike: robustan stabilan karakter i ekstremnu ranjivost. Ti se sistemi mogu prilagoditi velikim poremećajima, integrirati ih i pronaći novu ravnotežu i stabilnost – do određenog praga (“kritične tačke”) iznad kojeg mali poremećaj može uzrokovati potpunu katastrofu i dovesti do uspostavljanja sasvim drugačijeg poretka.

Vjekovima se čovječanstvo nije moralo brinuti o utjecaju svojih produktivnih aktivnosti na okoliš – priroda se mogla prilagoditi krčenju šuma, upotrebi uglja i nafte itd. Međutim, ne možemo biti sigurni da se danas ne približavamo kritičnoj tački – zaista ne možemo biti sigurni, budući da se takve tačke mogu jasno opaziti tek retrospektivno, kada već bude kasno.

Apropos hitnosti da nešto poduzmemo u vezi s današnjom prijetnjom različitih ekoloških katastrofa: ili ćemo ozbiljno shvatiti ovu prijetnju i danas odlučiti činiti stvari koje će se, ako se katastrofa ne dogodi, učiniti smiješnim; ili ništa nećemo činiti i izgubit ćemo sve u slučaju katastrofe. Najgori scenarij bio bi okrenuti se “kompromisu” s ograničenom količinom mjera – u ovom slučaju, nećemo uspjeti jer u stvarnosti nema kompromisa. U takvoj situaciji, priča o predviđanjima, predostrožnosti i kontroli rizika postaje besmislena.

Zato postoji nešto obmanjujuće uvjerljivo u spremnost teoretičara antropocena da krive nas, ljude, za prijetnje našem okolišu: volimo biti krivi jer, ako smo krivi, sve ovisi o nama. Vučemo konce katastrofe, tako da se možemo sami spasiti prostim mijenjanjem naših života. Ono što nam je stvarno teško prihvatiti (barem za nas na Zapadu) jest da smo mi također (do nepoznatog stepena) nemoćni posmatrači koji samo mogu sjediti i gledati kakva će nam biti sudbina.

Da bismo izbjegli takvu situaciju, skloni smo baviti se mahnito opsesivnom aktivnošću, reciklirati stari papir, kupovati organsku hranu, bilo što, samo da bismo bili sigurni da radimo nešto, doprinosimo nekako – poput navijača koji podržava svoj tim pred TV-om kod kuće, viče i skače s mjesta, u praznovjernom uvjerenje da će to nekako utjecati na ishod.

Stoga je glavna lekcija koju treba naučiti da se čovječanstvo treba pripremiti za fleksibilniji ili nomadski način: lokalne ili globalne promjene u okruženju mogu nametnuti potrebu za nečuveno velikim društvenim transformacijama.

A što ako nova ogromna vulkanska erupcija učini čitavo jedno ostrvo nemogućim za živjeti na njemu – gdje će se njegovi mještani preseliti? Pod kojim uvjetima? Hoće li im se dati komad zemlje ili će se prosto rasuti po cijelom svijetu?

Što ako Sibir postane  prikladniji za naseljavanje i poljoprivredu a velike subsaharske regije postanu previše suhe za mnogobrojno tamošnje stanovništvo – kako će se organizirati razmjena stanovništva?

Kada su se slične stvari događale u prošlosti, društvene promjene su dolazile na divlji i spontan način, uz nasilje i razaranje. Takva budućnost bila bi katastrofalna u današnjim uvjetima, s oružjem masovnog uništenja dostupnim svim nacijama.

Jedno je jasno: nacionalni suverenitet morat će se radikalno preoblikovati i novi nivoi globalne suradnje BITI osmišljeni. I šta sa golemim promjenama u privredi i konzumaciji zbog novih vremenskih prilika ili manjka vode i izvora energije? Kojim se procesima donošenja odluka takve promjene odlučuju i provode? Vrijeme je odgovoriti na ova teška pitanja.

 Prevela  : Jasmina Drljević ( TBT)