hamburger-icon

Kliker.info

Slavo Kukić : Tajna platforme Hrvatske demokratske zajednice

Slavo Kukić : Tajna platforme Hrvatske demokratske zajednice

31 Januara
06:53 2011

Piše : Prof. dr. Slavo Kukić  (San)

Prethodni sam mjesec, što jes’-jes’, „tretiran" kao rijetko kada. I to, što mi se sve prethodne godine baš često i nije događalo, s najviših „intelektualnih puškarnica".. Samo što sam uspio preživjeti kvalifikaciju „Lagumdžijina trabanta" stigle su nove. U brk mi je skresano kako sam „zarobljeni um" i čovjek „jedne dimenzije", organizator raznoraznih „kafkijanskih procesa", „događanja naroda" i „dobro organiziranih maltretiranja"… Ali, ni to nije sve. Ako poruku dobro iščitah, bit će toga još više, a bit će još žešće.

Vrag je, izgleda, odnio šalu. Nije, doduše, da na javna „čašćavanja" nisam naviknut. Ali, da bi ih mogao doživljavati od onih koje koječim u životu zadužih, i koje sam doživljavao najrođenijima – iskreno, ni na kraj mi pameti. No, u životu kao mogućnost, sad’ mi je definitivno jasno, baš ništa ne treba isključiti. To, doduše, ne znači da vas povremeni „izljevi ljubavi", pa od koga god da su, trebaju i obeshrabriti. I, usput, prisiliti na odustajanje od ideja na kojima ste, iz uvjerenja a ne zbog „skidanja gaća" za sitnu lovu – nerijetko izloženi i „zagrljajima" koje ni najvećim neprijateljima ne bi poželjeli – istrajali sve ove godine. Naprotiv. Da ne trebam odustati danas sam još uvjereniji nego jučer. I tako će biti – pa, što košta da košta.

Da su razlozi takvom uvjerenju utemeljeni, svjedoči masa detalja i u posljednjih pola godine. Nakana mi, doduše, nije da ih i u ovoj analizi sve odreda tretiram. Iako, bilo je tu svega i svačega – od ucjena, poslijeizbornih pritisaka i kupovina mandata drugih do otvorenih prijetnji i zastrašivanja. Da je, hoću reći, države kao što je nema, nisam siguran da ponešto od toga ne bi bilo i predmet sudskog procesuiranja. No, za to su odgovorni građani sami, koji upornim glasovanjem za jedne te iste sve to i omogućavaju. I stoga im ne treba dati za pravo kada se, ne znajući kako da sastave prvi s prvim, žale na sve i svakoga. Jer, za to nije kriv ni Svevišnji ni ostatak svijeta. Potpuno suprotno, što su birali i dobili su.

Ne želim se, dakle, baviti svim tim detaljima. A svi oni vode podrijetlo iz jednog te istog tora. I može ih se pronaći u jednoj te istoj, HDZ kartoteci. Svoju pozornost, hoću reći, kanim usmjeriti samo na jedno pitanje – platformu HDZ-a za konstituciju buduće vlasti. U pitanju je dokument koji je svjetlost dana ugledao tek prije koji dan. Ali, i dokument o kojem kao o svojoj poslijeizbornoj platformi HDZ ni pod razno nije razmišljao. Jer, Bože moj, bez platformi je funkcioniralo i prethodnih dvadeset ljeta. I nikom ništa. Važno je da se između triju nacionalističkih elita podijeli plijen vlasti – i „mirna Bosna" . A program zajedničkog djelovanja za dobro građana ove zemlje? Ma, kakav program? Sav je program u tome kako ostvariti nacionalnu „ravnopravnost". A alfa i omega te ravnopravnosti je pitanje jesu li pripadnici triju oligarhija dobili podjednako fotelja. I jesu li te fotelje približno iste težine – i što se političkog utjecaja, i što se mogućnosti krađe društvenog bogatstva tiče.

Nedavna poslijeizborna platforma HDZ-a je, istina samo na prvi pogled, novina koja je u nedoumicu bacila i mnoge iz ove partije. Jer, čemu platforma ako je trebali nisu svih prethodnih godina? Ako je, pak, tako – a jeste – to znači da platforma nije stvar stranačkoga opredjeljenja nego, naprotiv, dokument koji je iznuđen. Ili još konkretnije, na to da se nešto mora „sklepati" – a dokument je, pogleda li ga se detaljnije, doslovce sklepan – HDZ je bukvalno bio primoran. Prisjetimo se, uostalom, da je s programskom platformom nedugo nakon izbora u javnost izišao SDP. I da je za zajedničko djelovanje na njezinu pretakanju u život pozvao – ne licitirajući njihovom poviješću i političkim ciljevima – sve kojima je do promjena u bh. državi i društvu. Prisjetimo se, potom, da su spremnost na pristajanje uz takav, ili dijelom dograđen programski dokument izrazile još tri političke partije. A da su bilo kakvu priču o programskom djelovanju vlasti neki drugi odbili – Dodik i Čović prije svih.

Ako je, pak, tako, čemu najednom i vlastita platforma. Jer, dograđivati se, mijenjati, korigirati mogla i ona druga – ona koju su neki već potpisali. A potpisom na nju se, ako ti je do vlasti, postaje i dio koalicije na vlasti. Ima li, dakle, objašnjenja na pitanje – zašto? Ima. I ono je, nakon što se dokument HDZ-a pročita, i više nego prozaično. Potpisati programsku platformu SDP-a znači i obavezu – da se mijenja stanje u društvu za koje se snosi i vlastita odgovornost, da se preuzme odgovornost za eventualni neuspjeh u ustavnim promjenama kojima se, prema platformi, jamči jednakopravnost Hrvata, da se vrati opljačkana imovina, procesuira kriminal, kriminal političara, za primjer dakako, prije svega…

Onima, uostalom, koji u izrečene sudove sumnjaju preporučam da platformu SDP-a, koju su potpisale još tri političke partije, detaljnije pročitaju. Na sedam-osam stranica teksta, uvjeravam ih, prvi put se pronaći može koješta od onoga o čemu se prethodnih dvadeset godina moglo samo sanjati – i o jednakopravnosti triju naroda, Hrvata kao najmalobrojnijeg posebice, i o ustavnim reformama, i o euroatlantskim integracijama, i o političkim i ekonomskim prioritetima, i o transformaciji OHR-a, i o svim drugim sistemskim pitanjima.

A, da bi se to izbjeglo, da bi se nastavilo guslati po starom, onako kako se gusla već dva desetljeća, da se izbjegne vlastita procesuiranja za pljačku društvene imovine, rješenje je u vlastitoj platformi. U dokumentu koji, sklepan na nepunoj stranici teksta, već u svojem naslovu, a naslovljen je s „Osnove parlamentarne većine za europsku budućnost BiH", naznačava i krajnje ambicije – podjelu fotelja, te društvene i posebice financijske moći. K tome, i institucionalna legitimacija takvog rješenja kao „svete krave" za sva buduća vremena. I točka. A programsko djelovanje? A ispunjavanje evropskih standarda? Malo morgen. Jer, s njima se završava na najneslavniji mogući način – s onu stranu zatvorske brave.

Treba li na takve igranke i pristajati? Pametan to – ne želi li izazvati razočarenje onih koji, dajući mu glas, od njega traže promjene – nikada ne bi za ozbiljno uzeo kao jednu od mogućnosti. Hoće li se, dakle, u udicu upecati SDP? Ne znam. Po onome, međutim, što znam, a to nije tajna nikome tko prati političku zbilju, pod velikim je pritiskom – i domaćih i inozemnih centara političke moći. Postupanje, uostalom, CIK-a suprotno tumačenjima iz 2001. i 2007. godine u prilog tome dosta zorno govori. A argumenti se pronaći mogu i u šutnji OHR-a – koji jeste sastavnica trenutačnog ustavnog ustroja naše zemlje – na postupanja suprotna tumačenjima izbornog zakona koja je, i to u dva navrata, sam davao. Slijeganje ramenima, prema tome, ne treba isključiti.

Tobože, politika je umjetnost mogućega. Istina. Uz dodatak, dakako, da je granica mogućega značajno dalje od trenutnoga silovanja. I uz napomenu, na koncu, da bi pristajanje na pritiske, i slijeganje ramenima koje ide na mlin nacionalistima, značilo i zabijanje autogola kakvog ova partija do sada sebi nikad nije zabila.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku