hamburger-icon

Kliker.info

Slavo Kukić : Pretvaranje BiH u politički teatar apsurda

Slavo Kukić : Pretvaranje BiH u politički teatar apsurda

17 Marta
04:13 2014

KukicPartiju „oca nacije“, kako hadezeovci zapadnih nam susjeda – a i ovi koje nam za kaznu Svevišnji ostavi ovdje – tepaju Franji Tuđmanu, početkom devedesetih tadašnji prvi hrvatski socijaldemokrat označi strankom opasnih namjera.Račanovi joj nasljednici kasnije dodaše i još jedan, epitet zločinačke organizacije. Ako je hrvatskom pravosuđu vjerovati, u pravu su bili i Račan i nasljednici mu.

Piše : Prof.dr. Slavo Kukić

Ovih dana, naime, izrečena je još jedna zatvorska kazna bivšem hrvatskom premijeru, ali i hadezeovskoj mu družini, za krađu vlastita naroda. No, za lopovluk i krađu vlastita naroda osuđena je i partija „oca nacije“ – a time definitivno i potvrđena teza o njoj kao zločinačkoj organizaciji.Nije da sličnih, dakle stranaka opasnih namjera i zločinačkih organizacija, nemamo i u vlastitom dvorištu. Imamo ih – i to, ako već hoćete, i za izvoz. O njima, uostalom, prethodnih petnaestak godina nerijetko i sam zborim. Imamo li se, međutim, šansi nadati skorom hrvatskom scenariju? Definitivno – ne. Jer, za takav ili sličan scenarij je potrebna pravna država – a ovdje još uvijek nema ni države.

Ali, zato ovdje imamo nešto što nam susjedi, ni zapadni ni istočni, nikad nisu imali – višestranačku državnu strukturu u kojoj ni Svevišnji nije u mogućnosti utvrditi tko je vlast a tko opozicija. U svijetu je struktura vlasti pitanje postizbornih dogovora – i rješenje koje traje između dvaju izbornih ciklusa. Ne ide li, novi izbori su pravilo bez izuzetka. A ovdje? Ma, kakvi izbori – jer to je gubljenje vremena. Umjesto toga, uspjeli smo smisliti rješenje kojem se nitko u svijetu dosad nije dosjetio. Ovdje se, recimo, koalicije uspostavljaju na dnevnoj, pa i na bazi točaka dnevnog reda. Reći će te, što to znači? Ne znam ni sam. Ali najiskrenije, moguća su samo dva značenja – ili imamo proizvod kojeg, kako nam ga ne bi „maznuli“, vrijedi patentirati, ili je i to dokaz kako nam je politička klasa „nesvakidašnja“ – i kako joj je potrebna neka vrsta, možda i bolničkog tretmana?

Pitate se jesam li u pravu – i nisam li, eventualno, pretjerao? Volio bih da je tako. No, nije. Pogledajte, uostalom, što nam se sve dogodi u samo tri godine aktualnog izbornog ciklusa. Istina, velika se čuda nisu događala na prostoru Republike Srpske. Tamo je novi vožd neprikosnoven – i on kontrolira sve moguće procese. Slično se, međutim, ne bi moglo reći i za prostor Federacije. Dapače. Ovaj dio države kao da je osuđen na stalno političko podrhtavanje – i to, vjerovali ili ne, zahvaljujući partiji od koje se prije posljednjih parlamentarnih izbora očekivalo suprotno djelovanje, poticanje, zapravo, promjena prema evropskoj budućnosti ove zemlje. A što smo od nje dobili? Najjednostavnije, pretvaranje zemlje u politički teatar apsurda.

Pogledajte uostalom.

Nakon posljednjih izbora, naime, u Federaciji je, i to na čelu s SDP-om, formirana koalicijska vlast – ona koja se, tako nam objašnjavaše, okupila oko Platforme kao zajedničkog projekta. Platformaška grupacija je, kako bi projekt učinila državnim, podijelila fotelje i na državnoj razini. A onda je među partnerima „pukla tikva“. Iz zakonodavne je vlasti i na razini Federacije i na razini države protjerana SDA – jer se, pojašnjavao je tada prvi „socijaldemokrata“, pokazalo kako ona „nema kapacitet da se uhvati u koštac s promjenama i preuzetim obvezama koje smo dogovorili na euroatlantskom putu, ekonomskim i socijalnim reforma“. Sudbinu SDA je doživio i ostatak Platforme – HSP, te stranka najjačeg hercegovačkog tajkuna. Zauzvrat, u kolo je – uz dva HDZ-a kako bi se, zamislite naknadne pameti, osigurao legitimitet nacionalnog predstavljanja – uveden jedan od najmoćnijih bh. tajkuna – i partija u njegovu vlasništvu dakako. Jer, pojašnjavao je prvi „socijaldemokrata“, on je jamstvo da će se na euroatlantskom putu istrajati – i čitav proces reformi ubrzati.

Istina, protjerivanje platformaša je uspjelo tek polovično – jer, u strukturama izvršne vlasti ga se, a onda i u upravnim i nadzornim odborima javnih poduzeća i državnih agencija, nikada nije realiziralo. A onda je počelo škripati i s novim „partnerima“ – s „bivšim“ vlasnikom Avaza posebice – a istodobno se ukazuju i novi znaci „ljubavi“ s onima za koje se, samo godinu dana ranije, tvrdilo da nemaju kapacitet za ozbiljnije ekonomske i socijalne reforme, pa i za euroatlantske prilagodbe uopće. Rezultat toga je, za sada, crveni karton Fahri, a već sutra bi se moglo dogoditi i ponovno slavljenje Alijinih sljedbenika – i hercegovačkog tajkunizma dakako. Ali se, zato, na stup srama sve intenzivnije pribija donedavnog drugog čovjeka vlastite partije – i izjednačava ga se sa samim vragom, posebice zbog „zla“ kojeg, opredjeljujući se za dobro čovjeka, „sotona“ može napraviti konstitutivnim narodima.

Znači li, pak, odnos prema Komšiću da i prvi „socijaldemokrata“ postaje sve uvjereniji kako su konstitutivni narodi najvažniji – pa i od čovjeka sama? Vrag bi ga znao? Ali, ako je suditi po evolucijama mu posljednjih godina, ni takav se obrat ne treba isključivati.

Apstrahirajmo, međutim, evolucije prvog „socijaldemokrate“. Ali, kako apstrahirati društvenu zbilju u koju smo zatočeni. I kako ne postaviti pitanje što sve ovo znači? Pita li se mene, znači da živimo u društvu koje, kako rekoh, neodoljivo asocira na politički teatar apsurda. I da svemu tome neprocjenjiv „doprinos“ daje i lider SDP-a osobno. Iako, onim što on, ali i čitavo vodstvo SDP-a čini, medveđa se usluga – pored BiH za koju, uostalom, u čitavoj ovoj priči nitko od sudionika u političkom teatru apsurda ni ne haje – ne čini drugima nego sebi samima. Obračun, primjerice, Lagomdžije s SDA je, a to su potvrdili i lokalni izbori, platio nitko drugi do stranka kojoj je na čelu.

Kamo sreće, međutim, da je iz te lekcije prvi „socijaldemokrata“ izvukao i pouku. Ali, nije. Politički strmoglav je, naprotiv, želio zaustaviti novim glavinjanjem – odmakom od partije za čovjeka prema partiji za Bošnjaka. I dobio je ono što je logično bilo očekivati – distanciranje, a potom i odlazak prvog suradnika koji će mu, živi bili pa vidjeli, ispostaviti i puno veću cijenu od one koju je „kurvanjem“ s SDA već platio.

Veliki je „socijaldemokrata“, na koncu, medveđu uslugu vlastitoj partiji napravio i najnovijim, progonom partnera za kojeg je samo godinu dana ranije tvrdio da je garancija evropskoga puta čitave države. No, od tog progona velikoga ćara imati neće ni njegov novi-stari politički partner – SDA. Dapače. Vlasniku bi Avaza sve ovo moglo poslužiti i kao vjetar u leđa. Sva istraživanja javnog mnijenja, naime, potvrđuju radikalan pad utjecaja stranke u njegovu vlasništvu. On je, po mojoj procjeni, i dodatno pojačan uvjerenjem kako „vrli“ tajkun nije nevin ni u vezi s izljevom rušilačkog bijesa u najnovijim socijalnim nemirima. Progon bi ga, međutim, uz greške koje je od njegovih bošnjačkih progonitelja moguće očekivati u dolazećim mjesecima, mogao vratiti među žive – i to, da ne bude zabune, na štetu njih samih.

Druga je priča što sve to može značiti za BiH. A objektivno, može koješta. Jedan od trendova koji bi je, recimo, mogao zadesiti je ponovno traženje spasa u nacionalnom – a time i još dublje zaostajanje za evropskim okruženjem. Jer, vrata tog scenarija joj je otvorio prvi „socijaldemokrata“ osobno. Ne dođe li do toga, zahvalit će se moći jedino čovjeku koji mu, ne želeći se identificirati s onim što mu šef čini, prije godinu dana okrenu leđa – a time otvori i novu nadu da baš sve nije izgubljeno. I da je, umjesto balkanskog vilajeta koji se doimao kao jedina nam sudbina, još uvijek moguće društvo evropskih vrijednosti. Društvo, hoću reći, u kojem je čovjek iznad svega, pa i iracionalnih vrijednosti koje su nam prije četvrt stoljeća nametnute kao jedine. Za ovaj scenarij, dakako, i osobno navijam – i, mada tome inače nisam sklon, molim Svevišnjega da ga, ako već sve može, i sam podrži.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku