hamburger-icon

Kliker.info

Slavo Kukić : In memoriam čovjeku koji me zaduži

Slavo Kukić : In memoriam čovjeku koji me zaduži

06 Aprila
07:34 2014

KukicPrije dva dana na sarajevskim je Barama pokopan Ante Budimir, nekadašnji predsjednik posuške općine, ali i dugogodišnji funkcioner iz samog vrha bh. vlasti.„Navala“ demokracije ga, rat posebice – kao, uostalom, i mnoge časne ljude – natjeraše na političku ilegalu. Drugu polovicu života je, još konkretnije, prisiljen bio slušati svakakve protuhe i čuti koješta – i o drugima i o samu sebi.

Piše : Prof.dr . Slavo Kukić

Čovjek koji je mirovinu dočekao tek s prosječnom obiteljskom kućom morao je proživljavati priče kako je pokrao, političku poziciju za vlastito bogaćenje iskoristio, sam Bog zna što sve ne – i sve to od barabusina s nekoliko razreda pučke, i onima koji su bukvalno preko noći stjecali bogatstvo na stotine puta veće od njegova cjeloživotnoga.Vjerujem da je umro miran. Jer ovaj svijet je napustio s uvjerenjima koja ga krasiše čitav žitav – što se za masu drugih i ne bi moglo reći. Umro je miran i jer je vrijeme, kako je protjecalo, samo po sebi raskrinkavalo laži koje su mu tovarene. Samo u zadnjih nekoliko dana sam, recimo, često imao priliku čuti ispovijesti kako je ljudima svoga kraja Ante bio spreman pomoći – i kako je to dosta često nesebično činio. U te ispovijesti vjerujem. Jer, jednu bih i osobno mogao ispričati.

Bila je, da ne duljim, 1978. godina. Na sarajevskom univerzitetu je s radom započeo novi poslijediplomski studij. Dva-tri mjeseca nakon njegova starta javlja mi se prijatelj – i pita zašto me tamo nema? Jer, mnogi iz moje generacije su me – budući sam diplomirao šest mjeseci prije ostalih – očekivali. Budući sam, međutim, otišao u rodni kraj, i daleko od izvora informacija, priča o poslijediplomskom do mene nije dopirala. A želio sam je, nije da nisam – i studij također.Što učiniti? Postoji li kakva mogućnost da se za vlak ipak zakačim? Može li mi tko u tome pomoći? Jer, bio sam odličan student – i grijeh bi bio da mi slučajnost uništi životne ambicije. Odlučio sam – zvati ću za pomoć druga Budimira. I učinih to. Nazvah ga, predstavih se – čiji sam, tko mi je otac – ispričah mu priču i zamolih za pomoć. Nazovi me, veli, sutra. I učinih to. Čuo sam se, odgovori mi dan poslije, s Jocom, on je voditelj studija, reci mu da sam te ja poslao. A kad nazvah Jocu, dočekaše me širom otvorena vrata. Jer, veli, toliko mi drug Budimir lijepa o tebi ispriča – samo dođi, donesi dokumenta pa da te upišemo.

Zašto ova ispovijest? Jer ne isključujem mogućnost da je ta pomoć, koja Anti i nije morala nešto posebno značiti, odredila čitav moj život. Da, hoću reći, ne bi njega, pitanje je u kojem bi se pravcu moja osobna životna traka odmotavala. Ovako, išlo je kako je išlo – da sam nekoliko godina poslije magistrirao, potom doktorirao, ostvario sveučilišnu karijeru, da sam primljen u ANUBiH, da sam, na koncu, postao čovjek kojeg se, zašto i to ne reći, i respektira.Ante Budimir me je, da ne duljim, zadužio – kao i, siguran sam, mnoge druge. To sam, što je-je, mogao i prešutjeti – kao što će, siguran sam, učiniti mnogi. Ali, ne želim. Želim, naprotiv, i vlastitim primjerom posvjedočiti o veličini čovjeka koji nas napusti. I želim i ovu priliku iskoristiti kako bih mu zahvalio. Hvala ti druže Ante – za ono što učini za mene, ali i za sve ostale – one koji neznaju kako da ti zahvalnost iskažu, ali i one koji dobivenu pomoć od tebe radije prešućuju. Hvala ti – i neka ti je laka zemlja.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku