Kliker.info

Ljetni odmori dobro dođu političkoj klasi – odmara se od cjelogodišnjeg izluđivanja sirota svijeta. Ali, ruku na srce, dobro dođe i svima nama – ako ništa, ne moramo ih gledati barem mjesec-dva. Kojom srećom, međutim, da se za to vrijeme ne mora vidjeti nikoga od njih. Ove nam godine, kako stvari stoje, to i ne kane priuštiti. Dapače, čine sve kako im se narod ne bi ulijenio – i eventualno odustao od razmišljanja vrijedi li civilizacijsku kalvariju, na koju je osuđen, i dalje podnositi ili se spakirati i zdimiti. Jednom zauvijek.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Evo, prije koji dan pročitah ocjenu ljubljanskoga Međunarodnog instituta za jugoistočne i balkanske studije (IFIMES) kako će prema BiH i Makedoniji biti primijenjen ubrzani tretman njihova prijema u NATO i EU – ali i da će na potpori tome biti testirani svi ostali akteri s jugoistoka Evrope, Srbija i Albanija prije svega.

Štošta od onoga što se zadnjih mjeseci događa ovakve ocjene, barem što se BiH tiče, čini i više nego utemeljenima. U prilog tome govore svako malo poruke iz Bruxellesa kojima se, čak i mimo dobra ukusa, hvali ostvareni napredak naše zemlje – iako je svima, koji stanje i trendove u njoj prate, jasno da pohvale nemaju utemeljenja i u realnom životu.

U prilog tome, potom, govori i diplomatska ofenziva SAD u čijem je podtekstu identičan cilj – zemlje zapadnog Balkana, koje su još uvijek izvan patronata zapadne alijanse, priključiti velikoj obitelji evropskih naroda i NATO kišobranu. Kako drugačije, među inim, okarakterizirati i nedavni podgorički sumit Jadranske povelje i na njoj izgovorene poruke prvog suradnika Donalda Trumpa – da SAD smatraju BiH ključem stabilnosti, mira i sigurnosti ovog dijela Evrope, da je neupitna potpora Amerike njezinu suverenitetu i teritorijalnom integritetu, ali i procesu njezina euroatlantskoga integriranja.

Optimizam se, na koncu, svakodnevno dade čuti i od bosansko-hercegovačkih političara – od onih od kojih bi se najradije malo odmorili. Predsjedavajući Vijeća ministara, recimo, i nedavni podgorički sumit iskoristi za poruke kako je BiH bezrezervno opredijeljena za put euroatlantskih integracija, kako u vezi s tim, ali i aktivacijom MAP-a, postoji unutarnji politički konsenzus itd. – i kako su, kao eto, zahvaljujući takvoj klimi, u prethodnoj, 2016. godini napravljeni historijski iskoraci.

Prvi čovjek kolektivnog šefa države je, reklo bi se, još izravniji. Ne samo da je zaslužan za dosad učinjeno nego i diktira rokove za ono što se još tijekom ove godine na putu evropskoga napredovanja ima uraditi. Jes’ da ni na razini države ni na razini Federacije nemamo parlamentarne većine, jes’ da nam vlast ne funkcionira. Ali, ništa to, pita li se njega – zamislite ovu vrstu logičkih paradoksa – ne smije biti prepreka ispunjavanju obveza na putu euroatlantskoga pridruživanja naše zemlje. Moramo, veli, do kraja kolovoza, „ispuniti obvezu kada je u pitanju Transportna zajednica“, ona ista čijem je krahu prije izvjesnog vremena u Trstu i sam kumovao, moramo, nastavlja, do konca rujna, završiti i sav posao u vezi s popunjavanjem Upitnika Evropske komisije – onog istog, za prolongiranje roka čijeg je popunjavanja, svojim šurovanjem s Dodikom, zaslužan i sam.

Pretpostavke napredovanja BiH mimo uobičajenih procedura su, dakle, tu. Specijalan problem, što se mene tiče, nisu ni povremena upozorenja iz najmoćnijih evropskih centara, Berlina posebice, o tome kakvoj BiH mogu biti otvorena evropska vrata. Istina je, doduše, da se takvim upozorenjima šalje poruka kako u Evropi ima mjesta samo za demokratsku državu i društvo – u kojima su čovjek i njegovo pravo na život ispred svega. Ali i poruka da toga, dakle suvremene i demokratske države ovdje ne može biti bez reforme i Ustava i Izbornog zakona – i to prema evropskim standardima, a ne prema dnevno-političkim potrebama i interesima lokalnih moćnika i njihovim pričama o ugroženosti naroda. Kao što je ne može biti ni bez vladavine prava, bez koje nema ni borbe protiv korupcije, ni privlačenja investicija koje omogućuju novo zapošljavanje. A bez svega toga brojke o bosanskohercegovačkoj dijaspori mogu samo rasti u odnosu na nedavno objavljene – po kojima izvan matične domovine u ovom momentu živi čak dva miliona ljudi njezina podrijetla, zamalo tri petine u odnosu na ukupno stanovništvo ove zemlje.

Ne vjerujem, istina, da takve poruke znače i njemačko nerazumijevanje specifičnosti bosanskohercegovačkoga društva – iako, baš takav zaključak bi se mogao iščitavati iz ocjena dijela “eksperata“ i „analitičara“ vlastite nam stvarnosti. Ne dvojim, drugim riječima, da Berlin vrlo dobro razumije i kolektivne frustracije i strahove – i da neće učiniti ništa kako bi onemogućio rješenja kojima se i oni eliminiraju. No, ni na kraj mi pameti kako bi ga se, mislim na Berlin, moglo pridobivati pričama da je kolektivno ovdje važnije i od samog ljudskog života. Jer, s tom vrstom priča iz prve polovice 20. stoljeća on i sam ima iskustva – i jasno mu je koliku je cijenu zbog njih platio cijeli njemački narod.

A između njih, i priča koje ovdje slušamo danas, razlika je gotovo pa nikakva. I stoga ne treba ni očekivati kako bi njemačka tradicijska sklonost bilo kome mogla rezultirati Merkelovim omekšavanjem stava koji vam ne ide u prilog. Jasno je to, siguran sam, i lideru HDZ-a, glavnom inicijatoru izmjena Izbornog zakona koje su Berlin na reakciju prisilile. I otuda njegova verbalna gimnastika – da je Izborni zakon unutarnje pitanje u koje se nitko sa strane ne može „petljati“, a potom, kada je shvatio da Berlin svojim zahtjevima neće talasati javnost nego ih isporučivati onima kojih se i tiču, pa i njemu osobno, pokušaj da se ta ista javnost zavara trikovima kako takvih zahtjeva niti nema.

No, ima – i to u ovoj zemlji danas zna svatko tko je iole bolje informiran, gospodin inicijator također. I, ne dolaze takvi zahtjevi samo iz Berlina nego i iz drugih najmoćnijih zemalja evropskoga kruga. Na tom je tragu, uostalom, i nedavna izjava britanskog ambasadora u BiH – da nas prijedlog HDZ-a „još više udaljava od evropskih standarda“ i da bi on mogao dodatno „otežati dobivanje kandidatskog statusa za članstvo u EU“.

Nije, dakle, problem ni u Evropi ni u Americi. Oni nas pošto-poto žele vidjeti u svome društvu. Problem je, nažalost, u nama samima – onima, točnije, koji u ime nas odluke donose. Jer, zaludu hvalospjevi sebi u čast i Zvizdića i Čovića i inih – a i na to prethodnih dana upozori britanski ambasador izjavom „da političari u BiH svojim djelima pokazuju kako im uopće nije stalno poduprijeti proces evropskih integracija svoje zemlje“ – ovdje se čini sve kako bi se evropska budućnost spriječila ili barem odgodila na što je duže moguće vrijeme. Da je, međutim, britanski ambasador na dobrom tragu pokazuju svako malo i najrazličitiji udari na institucije BiH – na Ustavni sud, SIPA-u, u najnovije vrijeme i Obavještajno sigurnosnu agenciju (OSA-u) – a takvim udarima, koji dolaze iz iste, Dodik-Čovićeve, ništa manje rijetko i

Izetbegovića političke kuhinje, se je nadati i na jesen, nakon godišnjih odmora.
Uostalom, optužbama na račun vlastite zemlje Dodik je „zasolio“ i svoj odlazak na ljetnu pauzu. Zar to ne svjedoče i izjave da je „BiH zemlja karikatura koja spada u kategoriju propalih zemalja“, da ona funkcionira zahvaljujući samo „potpori dijelova međunarodne zajednice“ i domaćih „kvislinga“, onih iz srpskog naroda posebice – a kvislinzi su svi koji se ne pokoravaju njegovu diktatu. Ili, pak, ove najnovije, upućene sa novosadskog svesrpskog sijela povodom hrvatske „Oluje“ – da Srbi, gdje god da jesu, svesrpska okupljanja moraju koristiti kako bi „artikulirali zajedničke interese“. A što pod tim podrazumijeva dosta zorno je demonstrirao i viđenjem budućnosti Srbije i Republike Srpske. Koje će u ovom stoljeću, barem on u to vjeruje, biti zajedno, i to, da ne bi bilo dvojbi, „zajedno u teritorijalnom i državnom smislu“ – jer, kao eto, zajedno su već i danas.

Novosadsko svesrpsko sijelo, nažalost, svjedoči da velikosrpsko tamburanje, za koje se naivno vjerovalo kako je definitivno sahranjeno, nije rezervirano samo za laktaškog kabadahiju. Naprotiv, iz usta generalnog tajnika srbijanskog predsjednika moglo se čuti da je s predstavnicima Srba iz regije i sam Vučić razgovarao o donošenju zajedničke deklaracije, prije svega Srbije i Republike Srpske, o djelovanju za „opstanak srpske nacije i srpskog naroda“ – neke vrste nacionalnog programa koji bi do kraja godine trebao biti i obznanjen.

O kakvom nacionalnom programu se radi? I razmišlja li Vučić o upozorenju ljubljanskoga IFIMES-a – ako ga je uopće pročitao – da će na potpori ubrzanom tretmanu za prijem BiH i Makedonije u NATO i EU biti testirane i Srbija i njezine institucije? O tome, barem zasad, nema informacija. No, ne treba isključiti da su, što se novog srpskog nacionalnog programa tiče, ambicije na tragu resetiranja nekih starih ideja i koncepata – ideja Garašanina, pa i Memoranduma SANU-a koji je, među inim, odgovoran i za stotine tisuća ubijenih u ratovima s konca prošlog stoljeća, pa i genocid na nekim prostorima bivše države.

Trebamo li takvi Evropi – i mi ovdje, u BiH, a i ostatak prostora zapadnog Balkana koji njezin dio još uvijek nije? Ruku na srce – ne. No, to ne znači da će od nas ona i odustati. Naprotiv, siguran sa, učiniti će sve kako bi nas – uz obvezu ispunjavanja uobičajenih kriterija ili mimo njih – apsorbirala. I da se razumijemo – ne zbog nas, nego zbog svojih vlastitih interesa. Jer, ne uradi li to ona, šapu na ove prostore bi staviti mogli drugi. A Evropi, i Americi dakako, takav scenarij baš i nije prirastao srcu. Dapače. Učiniti će sve da ga preduhitri. I ta spoznaja me, usprkos onome što nam rade domaće barabe, ohrabruje.