Kliker.info

Država nacije, veli nedavno Dževad Karahasan, nastala nakon Francuske revolucije, samo je jedna kratka, minijaturna epizoda u ogromnoj historiji države, forma koja je u jednom momentu nastala, neko vrijeme trajala, mnogo zla izazvala i, promatra li se njezin stvarni utjecaj danas, gotovo pa nestala.S njegovom se tezom, siguran sam, ne slažu mnogi.No, ugledni književnik ovaj stav i argumentira. Moćni koncerni su, veli, danas mnogo jači od tzv. nacionalnih država, određuju zbivanja u svijetu mnogo više od njih, čak i od SAD, Francuske, Velike Britanije, Njemačke. Jer, predsjednici njihovih država i vlada u stvarnosti su samo namještenici desetak-petnaest velikih državnih koncerna – i bukvalno ništa više.Na prvi mah bi se, dakako, moglo pomisliti kako prednje sudove i ne treba suviše ozbiljno primati srcu. I da je to jedan od dokaza dokle može ići stvaralačka mašta umjetnika. No, nije tako. Potpuno suprotno, procesi suvremenog svijeta su apsolutno na tragu trendova o kojima Karahasan zbori. Ovom zgodom bi se zadržao samo nekima od njih.

Promatra li se, primjerice, tržište u suvremenom svijetu, ono više ne funkcionira kao prije stoljeće ili dva –  unutar državnih granica. Dapače, ima se posla s globalnim tržištem koje za posljedicu ima deinstitucionalizaciju i nacionalnih ekonomija i tradicionalnih država. I ne samo to. U uvjetima globalnog tržišta sve veći je značaj informacijskih tehnologija, zahvaljujući kojima je na financijskim tržištima sve prisutniji trenutni prijenos kapitala, trenutačna trgovina novcem i papirima od vrijednosti, a sve to, onda, postaje i faktor kontrole nacionalnih ekonomija iz denacionaliziranih centara moći. Zahvaljujući međunarodnom elektronskom tržištu, zapravo, ekonomija se širi izvan državne teritorije i bježi kontroli nacionalnih institucija. Tržište strane valute, recimo, funkcionira uglavnom u elektronskom prostoru, čime centralnim bankama država onemogućava da imaju bilo kakav utjecaj na devizne tečajeve. A to, opet, znači da države sve više gube autonomnost fiskalne politike jer elektronska tržišta omogućuju veću planetarnu prohodnost financijskog kapitala u njegovoj potrazi za najprofitabilnijim kratkoročnim prilikama. Ta činjenica, na koncu, pogađa i nacionalne ekonomije i politike vlada jer smanjuje njihovu sposobnost da vrše regulaciju vlastitih ekonomija, ali i isključuje njihovu mogućnost da neposredno kontroliraju količine bankarskih kredita i visinu kamatnih stopa.

 Umjesto toga, nacionalnim ekonomijama se preko globalnog tržišta kapitala omogućuje da se sve više zadužuju, a preko toga centri globalnog tržišta dolaze do mogućnosti da utječu na planiranje nacionalnih budžeta, da prisiljavaju vlade na kresanje izdataka, da se, prema tome, ponašaju kao supervizori njihova funkcioniranja.S druge strane, iako države i u globalnom političkom poretku još uvijek funkcioniraju kao tobože glavni akteri, njihova autonomija je ograničena jer nemaju cjelovitu kontrolu nad akumulacijom kapitala. Tehnološki napredak, naime, i postojanje jedinstvenog svjetskog tržišta omogućuju čitav niz novih oblika globalnog povezivanja. A to, opet, dovodi do krize nacionalne države, do relativizacije i ograničenja teritorijalnog suvereniteta i slično. Centralno mjesto u tom globaliziranom svijetu, zapravo, postaje ekonomska logika. A ona doprinosi marginalizaciji nacionalnih ekonomija jer stvara nove oblike organizacije koji potiskuju tradicionalnu državu kao primarnu ekonomsku i političku jedinicu. U uvjetima globalizacije, još konkretnije, neodrživ postaje suživot različitih režima protoka kapitala i ljudi unutar tradicionalnih država. Te države gube iz ingerencija protok kapitala, roba, usluga i radne snage. Iz njihovih se ingerencija izuzima i sudstvo jer ono donosi odluke koje polaze od međunarodnih sporazuma i koje su najčešće u suprotnosti s nacionalnim zakonodavstvom.

Državni suverenitet, potom, destabilizira i ekonomska politika zahvaljujući rastu globalne ekonomije i ekspanziji novih informacijskih tehnologija, zbog kojih je globalna međunarodna podjela rada povezana s novim neteritorijalnim oblicima ekonomske i političke organizacije i kontrole na globalnom planu – s međunarodnim korporacijama, međunarodnim društvenim pokretima, međunarodnim regulativnim agencijama itd. Zbog svega toga, globalizacija za posljedicu ima i svojevrsnu deregulaciju tradicionalnih državnih i formiranje supranacionalnih režima koji – kao Svjetska banka, MMF, međunarodni sudovi itd. – olakšavaju slobodan protok kapitala, dobara, informacija i usluga. A to znači da ti režimi dovode do sve veće erozije autoriteta, legitimiteta i suvereniteta nacionalne države.

Ili još konkretnije, zbog globalne međuovisnosti tradicionalne države postaju neprirodne, čak i neodržive. Za očekivati je, recimo, da bi u slijedećih tridesetak godina one mogle biti zamijenjene s nekoliko stotina gradova država kao projekata u funkciji održavanja planetarnog primata Zapada. Zašto? Zato što tamo gdje postoji geografska disperzija proizvodnje, gdje proizvodnja postaje planetarna, logična je posljedica rast centralnih funkcija u njezinom upravljanju. Koncem prošlog stoljeća, recimo, kompanije iz SAD su imale skoro 20.000 filijala širom svijeta, a one najveće – General motors, IBM, Exon i još neke – imaju preko 80% radne snage u prekomorskim zemljama. Što je logična posljedica tih činjenica? Naprosto, sistem kontrole na koji se prenosi suverenitet koji je stoljećima pripadao državi.

Na koncu, međunarodna podjela rada stvara prostornu ekonomiju koja izmiče regulativnom okviru države, poreskim obvezama prema pojedinačnim državama, a u državama nerazvijenog svijeta stvara svojevrsne slobodne trgovinske zone i zone proizvodnje za izvoz, kojima si firme centra priskrbljuju različite olakšice i izbjegavaju poreze i druge obveze prema zemljama domaćinima. Time suvremeni kapitalizam – s centrima u SAD, EU i Japanu – putem međunarodne podjele rada kontrolira preko tri četvrtine svjetskog stanovništva. I onda je logično da su u funkciji te kontrole i globalne institucije – Svjetska trgovinska organizacija, MMF, Svjetska banka – preko kojih centri svjetskog kapitalizma, doktrinom šoka održavaju međunarodnu podjelu rada kao sustav globalne kontrole.

U funkciji te doktrine su i različiti mehanizmi. Jedan od njih je, recimo, proizvođenje političkih i ekonomskih kriza i primjena unaprijed spremljenih mjera i reformi, preko čega centar svjetskog kapitalizma prodire u ekonomije država nerazvijenog svijeta. Primjeri Čilea, potom Argentine, Bolivije, Urugvaja, slom nacionalnih ekonomija u Africi, jugoistočnoj Aziji i arapskom svijetu najbolje svjedoče u prilog tome.Jedan od apostrofiranih mehanizama je i izazivanje konflikata i ratova, legitimiranih različitim razlozima – a dokazi za to se mogu pronaći u gotovo svim dijelovima svijeta – u Afganistanu, Iraku, Libiji, danas Siriji, sutra tko zna gdje. Preko tako izazvanih i vođenih ratova se, na izvjestan način, čisti teren da bi se mogli primijeniti mehanizmi reformiranja i transformacije slomljenih nacionalnih ekonomija – ili još konkretnije, da bi se te zemlje mogle uključiti u međunarodnu podjelu rada po pravilima igre centara svjetskog kapitalizma.

U funkciji doktrine šoka je, najzad, i izazivanje siromaštva i nezaposlenosti kao posljedica modeliranja nacionalnih ekonomija pod imperativima MMF, Svjetske banke i drugih globalnih institucija prema interesima centara svjetskog kapitalizma, preko kojih je nerazvijenim zemljama nametnut neoliberalni konsenzus zemalja koje čine centar svjetskog kapitalizma, SAD, EU i Japana prije svih, i koje su – mislim na globalne institucije – odgovorne za globalizaciju siromaštva. Gdje god se, naime, MMF umiješao u program stabilizacije razrušenih nacionalnih ekonomija, ishod je isti – da ostaju milioni siromašnih i nezaposlenih, da se time stvara višak stanovništva koji osiromašene ekonomije ne mogu apsorbirati i da se time jaz nerazvijenih i razvijenih samo dodatno povećava.