hamburger-icon

Kliker.info

Slavo Kukić : Pozadina američkih poruka građanima Republike Srpske

Slavo Kukić : Pozadina američkih poruka građanima Republike Srpske

25 Avgusta
23:31 2013
Piše: Prof. dr. Slavo Kukić

Prethodnih dana odlazeći ambasador SAD u BiH u nekoliko navrata, i za različite medije, ponovi nesvakidašnje oštre i u diplomatskom svijetu neuobičajene sudove u vezi s liderom SNSD-a i najisturenijim političarom manjeg bh. entiteta.U pitanju je čovjek, svaki put bi ponovio Patrick Moon, koji mijenja svoje pozicije, djeluje čas ovako čas onako – koji jedno kaže u privatnom razgovoru a onda izađe u javnost i kaže nešto sasvim suprotno. A takvom čovjeku se ne može vjerovati. I stoga SAD s njim ne mogu ni raditi jer vlada najmoćnije svjetske sile ne radi s ljudima kojima ne može vjerovati.

Izrečene sudove odlazećeg američkog diplomate je, dakako, osiljeni banjalučki političar pokušao relativizirati. Nije, uzvratio je Dodik, Moon isto što i SAD. I prevario se ako je mislio da smo ovdje da ispunjavamo njegove želje – jer, mandat nismo dobili od njega i američke ambasade nego od naroda.Na prvi mah bi se, dakle, moglo pomisliti kako Moonove izjave baš i ne uznemiruju „velikoga“ vožda. No, bojim se da i nije tako – i da zbog njih „siroti“ Mile ima nesanica kao rijetko kada u prethodnih sedam godina. Jer, ako se serijal Moonovih, gotovo identičnih izjava u prethodnih tjedan dana suptilnije analizira, motivi im se mogu kriti u samo dvije mogućnosti. Prva je vezana za potrebu odlazećeg ambasadora da sada, kada ga više ne priječi obveza korištenja diplomatskog vokabulara, u lice čovjeku, koji nije bio kooperativan, javno saspe što o njemu stvarno misli. A time, dakako, i da mu nanese štetu u biračkom tijelu koje ga godinama podržava.

Je li, međutim, ta mogućnost realna? Ne vjerujem. Jer, ona bi najzornije svjedočila o frustriranosti, pa i nezrelosti američkog diplomate. A šanse da se takvi probiju i u američku diplomatsku službu su puno manje od onih koje bilježimo ovdje – zapravo, gotovo pa nikakve. Stoga takvu mogućnost već u startu treba isključiti. A to, opet, znači da se treba koncentrirati na druge motive Moonove „verbalne eksplozije“.

Tko, primjerice, može jamčiti da izjave američkog diplomate nisu rezultat proračunate odluke washingtonske administracije da baš preko njega, preko svoga odlazećeg ambasadora pošalje poruku Miloradu Dodiku o tome što misli o njegovom političkom djelovanju u prethodnih šest-sedam godina? I ne samo poruku. Moonove izjave bi mogle sadržati  i upozorenje – promijenite gospodine Dodik vaš politički vokabular i odustanite od djelovanja koje destruira BiH i kao državu i kao društvo jer će te, u suprotnom, imati posla s nama. Takvu poruku i upozorenje je, uostalom, moguće iščitati i iz Moonove izjave da političari „koji stalno govore o tome kako da dalje podijele zemlju, ustvari kreću vrlo opasnim putem“. Jer, ako kreću opasnim putem, jasno je i što slijedi – mora ih je zaustaviti.

Kako, međutim, to učiniti? Ili još konkretnije, prihvati li se ovakva logika u tumačenju najnovijih Moonovih izjava, što je u njezinu podtekstu? Kako to američka administracija, hoću reći, kani zaustaviti destruktivno i dezintegrirajuće djelovanje dijela bh. političara?
Krajnje pojednostavljeno, moguća su dva scenarija. Prvi se temelji na ideji da se na stanje svojevrsnog čekanja stavi čitava država porukom, ako vam je interes da u SAD i zemljama Evropske unije imate političke partnere na putu vašeg napredovanja prema zajednici evropskih država i naroda – oslobodite se vlastitih političkih ekstremista. A to znači, ne samo Dodika i ljudi kojima je okružen, nego i svih ostalih – kojih je na pretek u svim dijelovima i u svim narodima ove zemlje.

Ovaj mi se scenarij, ruku na srce, iako ni on nije nemoguć, ne čini previše realnim. Jer, koliko god da su destruktivci, hrvatsko-bošnjačke kopije banjalučkog originala u ovom momentu, barem što se percepcije Obamine administracije tiče, i ne djeluju previše zabrinjavajuće. Uostalom, i ono što čine, čine u rukavicama – i ne upuštaju se dodikovski u borbu „prsa u prsa“ s najmoćnijom svjetskom silom.Ne treba isključiti, dakle, da jednog dana na red dođu i oni. Ali danas – puno realniji mi se čini scenarij da se, kroz Moonova usta dakako, američka administracija obratiti htjela građanima Republike Srpske. I poručiti im kako je pred njima samima odluka kojim će putem poći. Žele li, recimo, u SAD i zemljama Evropske unije imati partnera, morat će se osloboditi svojih vlastitih ekstremista – Dodika i ljudi koji ga okružuju. U protivnom, sami će biti odgovorni za ono što bi ih moglo snaći. Kako drugačije, uostalom, shvatiti i Moonove riječi da, ne učine li to, očekivati ne mogu ni interes svjetskih investitora za ulaganje ovdje. Jer, veli ambasador, oni neće doći vide li političku nestabilnost. A da bi imali osjećaj stabilnosti, svjetski investitori žele da političari rade zajedno kako bi pronašli rješenja koja će biti od koristi svima. Prema tome, na građanima je da izaberu – hoće li takve, političare koji će međusobno surađivati, a time, onda, izazvati promjene i stvoriti potencijal za napredovanje, ili će i dalje nojevski zabadati glavu u pijesak i podržavati one koji ih vuku u ambis – kao što ih vuče prvi čovjek entiteta i lider trenutačno najjače partije ovog dijela BiH.

Kako, pak, sve to razumjeti? Što je, hoću reći, u podtekstu izjave američkoga ambasadora? Pa, ako dobro razumijem, poruka američke administracije građanima Republike Srpske da dobro razmisle – a na raspolaganju za to im je čitava godina – hoće li na slijedećim parlamentarnim izborima podržati čovjeka zbog kojeg će im SAD, ali i ostatak svijeta, okrenuti leđa, ili će se okrenuti drugim političkim partijama – a time otvoriti i vrata za parterski odnos s onima koji u svojim rukama drže ulaznice za drugačiji, život dostojan čovjeka njih i njihove djece. Neke od tih partija i lidera su, uostalom, i izrijekom navedene.

Podtekst ove poruke je, pokazuje to i njegova reakcija na Moonove izjave, razumio i sam Dodik. I stoga, verbalnim „driblinzima“  dakako, kako mu poručiše i iz Nove socijalističke partije, pokušava skrenuti pažnju sa suštine, sakriti činjenicu da mu najveći dosadašnji prijatelji, oni koji su ga u dva navrata doveli na vlast, okreću leđa.

Na njegovu žalost, američke poruke su toliko nedvosmislene da im je teško zametnuti trag. I gotovo suluda je nada kako je narod toliko nepismen da ih ipak neće razumjeti. A to, opet, znači da je umišljenom „voždu“ preostalo samo čekati – hoće li se na američke poruke oglušiti i građani ovog dijela BiH, a time izreći presudu i sebi samima, ili će vlastitu sudbinu pretpostaviti volji za moću bahatih pojedinaca. Ako se mene pita, realno je jedino ovo drugo. A to, drugim riječima, znači da je Dodiku ostalo tek da pakira kofere. I da razmišlja o onome što bi ga moglo strefiti nakon odlaska s trona – koji bi mu, primjerice, zatvor mogao postati dom?

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku