Slavo Kukić : Nitko ovdje nije nevin pa ni međunarodna zajednica
Kontinuitet apsurda i dalje obilježava stvarnost BiH. Upiranje prstom u SIPA-u sve dosadašnje vrijeme, primjerice, nije polučilo bukvalno nikakve rezultate – jer ona ne čini baš ništa kako bi podsjećala na, u demokratskom svijetu slične agencije.Potpuno suprotno, SIPA i dalje pokazuje mišiće – i šalje poruku kako je i iznad države i iznad zakona. Potvrđuje se to, uostalom, i ovih dana – u slučaju još jednog zastupnika federalnog parlamenta i, usput, potpredsjednika novoutemeljene Stranke pravde i povjerenja.
Iako se vrli zastupnik trudi javnost uvjeriti kako po srijedi nije baš to, istina je da je povodom njegova privođenja – pa krstite to privođenje kako vam drago – reagirala mandatno-imunitetska komisija federalnog parlamenta i zatražila izvanrednu sjednicu najvišeg organa zakonodavne vlasti ovog dijela države. A razlog tomev je, kako medijima izjavi njezin prvi čovjek, činjenica da Zakon o imunitetu u slučaju privođenja zastupnika propisuje precizne procedure – i da one u slučaju zastupnika Asića nisu ispoštovane. Ni na kraj mi pameti nije tvrditi da je gospodin zastupnik nevin – ali ni da je kriminalac. Ni na kraj mi pameti nije ni utjecati na bh. pravosuđe. Ali, pravila igre u ozbiljnoj državi svatko mora poštovati – pa i oni koji se ponašaju kao da su iznad zakona. I iznad države dakako.zalud, potom, sva upozorenja evropskih institucija – uključujući i ona koja, i to u više navrata, odasla predstavnica za slobodu medija OESS-a – o sve arogantnijem ataku na medijske slobode. Jer, politički silnici sve to ignoriraju – i voze po svome kao u najrigidnija komunistička vremena. Prošli je tjedan, primjerice, održano suđenje grupi novinara federalne televizije zbog optužbi da su, obavljajući svoj posao, „počinili kazneno djelo izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti“ – a sve to jer su, kako stoji u prijavi, obilježavanje dvadesete obljetnice Republike Srpske tretirali proslavom „genocida i agresije nad Bosnom i Hercegovinom“.Kaznena prijava zbog verbalnog delikta, istina, i nije najvažnija stvar na svijetu. Nespojivo je, međutim, s praksom demokratskih društava da takve prijave – jer su elementarno neozbiljne – kao svoje preuzme i državno tužiteljstvo. Nespojivo je, potom, s praksom pravnih sustava da takve optužnice prihvati i sud – pa, makar se, kao u konkretnom slučaju, radilo o osnovnom sudu. Ako se, pak, to događa, usprkos i činjenici da se time na BiH skreće pažnja čitava demokratskog svijeta,
Kako, međutim, ikome u svijetu objasniti da iza prijave ne stoje ni centri političke moći, ni politički moćnici kao pojedinci nego, zamislite, udruženje novinara – institucija, dakle, koja bi slobodu novinarske profesije morala braniti kao pravo na vlastito postojanje. A ona, suprotno logici novinarskog postupanja, podnosi prijavu kako bi progonu izvrgla vlastitu kastu – i to uz obrazloženje da je izrečenim stavom o proslavi obljetnice RS-a „na eksplicitan način gledateljima sugeriran zaključak kako je RS genocidna tvorevina“. Iako se i sam izlažem opasnosti progona, za tu tvorevinu – koju
Federalna uprava policije je, na koncu, Tužiteljstvu BiH podnijela izvještaj protiv aktualnog direktora zatvora u Mostaru tereteći ga da je jednom od svojih zatvorenika, a suprotno interesima i zadacima službe, omogućio korištenje izvanzavodskih pogodnosti i bjekstvo iz Kazneno-popravnog zavoda Mostar. Nije, međutim, problem u izvještaju federalne policije. Iskustva, hoću reći, upozoravaju kako takvi izvještaji mogu biti i felerični – ponekad i tendeciozni. Ali, ovih dana me uvjeravaju, iako potvrdu za to ne uspjeh pronaći i u medijima, da je direktor „zbrisao“ – u Hrvatsku dakako. A to bi, ako je istina, moglo značiti da svoj posao baš i nije časno obavljao. A tražilo bi i odgovore na još poneko pitanje. Zašto je, primjerice, sve to činio – je li sve to radio za svoj račun ili je nalogodavac netko drugi? I, ako je po srijedi ovo potonje – o kome se radi?
Dakako da sve to slabi međunarodni kredibilitet BiH. Ali, kako sve to promijeniti? Postojećom praksom definitivno ne. Jer, ona je dovela i do najnovijeg izviješća visokog predstavnika generalnom tajniku UN-a. A, u njemu se precizira da se politička blokada u BiH i dalje nastavlja, kako je posljedica toga da zemlja ne čini prijeko potrebne promjene, da su evidentni problemi u vezi s vladavinom prava – uključujući i neprimjerene političke napade na državne pravosudne institucije, te činjenicu da domaće vlasti ne provode oduke Ustavnog suda BiH – kako izabrani zvaničnici i dalje pokazuju spremnost da otvoreno osporavaju dijelove Daytonskoga sporazuma, uključujući i teritorijalni integritet zemlje i sve u tom duhu.Sve to je, dakako, točno. No, u čitavoj toj priči nevina nije ni međunarodna zajednice. Prije koji da čuh sud uglednog intelektualca kako „rat u BiH još uvijek nije završen“. Jer, veli – a s tim se slažem bez ostatka – na sceni su isti ljudi koji su odgovorni i za započinjanje i vođenje rata. I krajnje je naivno od njih očekivati da budu graditelji mira i evropskih vrijednosti. Gola istina. Prekinuti rat oni mogu samo dalje produžavati – u novim uvjetima, doduše, i drugim sredstvima. No, od ratnih ciljeva nikada neće odustati.
Što, međutim, čini međunarodna zajednica? Žali se, među inim, da na evropskom putu tapkamo na mjestu. Točno. Ali, točno je da je, u vrijeme dok je koristila bonske ovlasti, mnoge „Scile i Haribde“ mogla savlađivati njezina administracija u BiH – jer, imala je mandat. Mogla je, recimo, u vremenu 1997-2005. godine činiti što je htjela. Mogla je, među inim, pripremiti mnoge sistemske reforme koje bi stvarale drugačiji ambijent od onog kojeg danas imamo. Mogla je, potom, izvršiti i dodatni pritisak na snage političke destrukcije – pa i na način da ih potpuno istisne iz političke arene i otvori vrata generacijama i ljudima koji nisu opterećeni hipotekama rata i koji mogu izvesti promjene. Ona, međutim, ništa od toga nije i činila. Dapače, sve intenzivnije je koristila logiku kako je to zadaća domaćih političkih i državnih struktura. Iako, od prvog je dana znala da je to „bacanje magle u oči“. Jer, te strukture evropski put nisu željele nikada, a ne žele ga ni danas. Potpuno suprotno – u podtekstu njihova djelovanja uvijek je bilo svakodnevno slabljenje BiH kao države, a time i jačanje uvjerenja u međunarodnim krugovima kako se za taj projekt više ne vrijedi zalagati.
Međunarodni će centri moći, na sve ovo dakako, reći kako su, dovodeći evropske eksperte u BiH, pomogli i više no što je bilo moguće. Istina je, ovom su zemljom prokrstarili mnogi – i zarađivali masnu lovu. Ali, istina je i da bi se njihovoj pomoći štošta dalo i prigovoriti. Dvadeset godina, naime, evropski eksperti za nas love ribu – a suština je u tome da je, uz njihovu pomoć doduše, loviti naučimo sami. Zašto, pak, taj iskorak nije i učinjen? Vrag bi ga znao – i samu mi je na to teško odgovoriti. Ali, barem prema iskustvu koje s međunarodnim „ekspertima“ imam, ništa specijalno više – čak i da im je mandat drugačije Stoga podržavam ideje o produženju mandata OHR-a u BiH. Ali, i za korištenje sam ovlasti koje mu Daytonski sporazum daje – i koje su kasnije, u Bonu, i dodatno osnaženedefiniran – nisu mogli ni učiniti. Jer, ruku na srce, zemljom bosanskom i hercegovačkom krstarila je treća evropska liga – a od takvih bi čuda neozbiljno bilo i očekivati.To i dalje ne znači da se slažem s tezama kako bi međunarodnoj zajednici, OHR-u prije svega, trebalo pokazati izlazna vrata. Takav scenarij bi, siguran sam, postojeće silnice destrukcije samo još više ohrabrio. . I protiv toga sam da u bh. priči OHR igra ulogu nezainteresiranog promatrača – pa i uz uvjeravanja kako je naša budućnost naša briga. Jer, molim lijepo, u čitavoj priči nevini nisu ni oni. Ili još konkretnije, dosta od onog što danas trpimo zakuhali su svjetski medijatori – što u Daytonu, što nakon njega.
Komentari