Kliker.info

Što se, recimo, mene tiče, duh ZAVNOBIH-a, uz poštovanje ljudskih i građanskih prava i sloboda, ispunjava ideja o životu u zajedništvu, uz poštivanje posebnosti drugog i drugačijeg, ali i uz traganje za onim što je zajedničko, što spaja – a ne onim što razdvaja. U prilog tome govore i odluke njegovih zasjedanja. Prisjetimo se samo krilatice za kojom se nerijetko poseže i danas – o BiH koja neće biti ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Prisjetimo se, potom, odluka kojima se jamči ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata u BiH kao njihovoj zajedničkoj i nedjeljivoj domovini, ali i još štošta – odluka o slobodi vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnosti svih vjeroispovijesti, ravnopravsnosti žena i muškaraca, izbornom pravu koje će birači konzumirati tajnim glasovanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa, aktivnog i pasivnog izbornog prava koje ima svaki građanin i mnogih drugih.

Temeljem povijesnih činjenica, da ne duljim, o ZAVNOBIH-u se moglo misliti samo kao trajnoj, neprolaznoj vrijednosti. Danas ga se, nažalost, relativizira, ne priznaje, napada.Zašto? Što se to dogodi u prvoj polovini devedesetih – i sve godine i desetljeća nakon toga?Dogodi se žalosno ponavljanje povijesti – one iz prve polovine XX. stoljeća. Dogodi se da se ideji zajednice, ideji bratstva, ponovo suprotstavi ideja partikularizma, ideja netrpeljivosti i mržnje, dogodi se antihumanizam s obilježjima nacionalšovinizma. A posljedice tih činjenica su i više nego prepoznatljive. Jer, one proizvedoše stotinu tisuća izgubljenih ljudskih života, etničko čišćenje – koje je kao pojam ušlo i u svjetske leksikone – dakle progoni na etničkoj i vjerskoj osnovi zbog kojih se, koliko preko noći, u progonstvu i izbjeglištvu od svojih domova našlo gotovo dva miliona građana ove zemlje – polovica njezina stanovništva, o materijalnim uništavanjima da se i ne govori.

Čemu sve to? I zašto ishod o kojem zborih?
Zato što su na društvenu i političku scenu vraćeni, reafirmirani, što su na njoj uskrsli sljedbenici fašisoidnih ideologija iz vremena Drugog svjetskog rata. I to, po svemu sudeći, u radikalnijoj formi nego četrdesetih godina prošlog stoljeća. Zašto? Iz jednostavnog razloga jer ovaj put, za razliku od četrdestih godina, nije iznjedrena i njihova protuteža – ona koja bi se ideji destrukcije, mržnje i međusobnog uništenja, suprotstavila idejom zajedništva, ljubavi, bratstva.Metaforički, dobili smo ustaše, četnike, mudžahedine – ali ne i partizane. A, u tim uvjetima je nelogično i svako očekivanje da oni ponovo, kao i 1945. godine, budu poraženi.

Prostor takvom očekivanju je, istina, s potpisivanjem Daytonskog sporazuma, nakratko bio otvoren. Pokazalo se, međutim, kako takva očekivanja nemaju i logično utemeljenje. Daytonskim sporazumom jeste okončan rat i međusobno ubijanje. Ali, njime nisu stvoreni temelji evropske BiH.
Tko je za to odgovoran?
Što se mene tiče, svjetski centri moći – ono što se ovdje kolokvijalno označava kao međunarodna zajednica.

Zašto? Gdje su griješili?
U temeljnom pristupu. Prisjetimo se, Daytonski su sporazum potpisali ideolozi rata – oni koji su odgovorni za ubijanja, progone i uništavanja – oni koje se moralo prisiliti na kapitulaciju. A svjetski centri moći su ih, samo Bog zna zašto, uzeli za partnere izgradnje novog bh. društva. To je isto kao da su 1945. godine za partnere izgradnje novog njemačkog društva saveznici uzeli nacionalsocijaliste. Tim opredjeljenjem, pak, rat se istinski nije ni moglo okončati. Moglo
se okončati samo njegovu trogodišnju formu, ali ostavljen je prostor nastavku rata drugim sredstvima – i istrajavanju na političkim ciljevima koji su postavljeni i prije rata 1992-95. godine.

Nije mi, istina, nakana svjetske centre moći optuživati kako su sve to i ciljano uradili.
Želim vjerovati da su Daytonski sporazum shvaćale tek kao predah za korjenitije promjene na tragu evropskih vrijednosti. Politika, pak, koju su vodili nakon toga, odgovornosti se ne može osloboditi. Jer, ona je u nesuglasju s obvezama iz Daytona. Prisjetimo se, tim je sporazumom, i instaliranjem OHR-a, međunarodna zajednica preuzela obvezu jamca u stabiliziranju BiH.Bonskim ovlastima, potom, definirani su i instrumenti preko kojih se tu obvezu moglo i izvršiti. A što se dogodilo u stvarnosti? Dogodilo se, zašto ne reći, da međunarodna zajednica igra ulogu najklasičnijeg promatrača, statiste, svjedoka novih udara na državu kojima je cilj njezina disolucija – i da ne čini bukvalno ništa. Visoki predstavnik, naprotiv, o onome što ovdje zabilježi, povremeno izvijesti Vijeće sigurnosti UN-a – i točka. A akcija međunarodne zajednice zbog udara na suverenitet i integritet države za čiju je stabilizaciju i integraciju u evropski društveni prostor obvezu preuzela i ona? To je, kako stvari stoje, potpuno zaboravljeno.

Jer, istrajava se na priči kako je to posao dogovora domaćih političkih snaga – u stvarnosti, ponavljam, onih istih koji su rat započeli i vodili. Ili, eventualno, što mu dođe na isto, snaga koje tu logiku slijede.A takav dogovor, pošteno govoreći, nije moguć. Dapače. I zbog toga imamo ono što imamo – i što je u koliziji s duhom ZAVNOBIH-a. Na čemu takav sud i temeljim?
Na činjenicama! ZAVNOBIH-om – kojim je obnovljena državnost BiH – je, među inim, potvrđen i princip njezine teritorijalne nedjeljivosti. A što imamo danas? Zemlju, prije svega, koja je podjeljena kao nikada u njezinoj povijesti. I sve beskrupuloznije njezino negiranje – i to ne bilo otkuda, nego sa samog vrha države. Prisjetimo se gotovo svakodnevnih izjava predsjednika jednog od entiteta – a to je, valjda, sam državni vrh. Prisjetimo se svakodnevnih prijedloga – namjenjenih javnosti, drugim dijelovima političke klase, svjetskim centrima moći – kako BiH već danas nije država i kako je najbolje da se mirno raziđemo – svatko na svoju stranu.

Pred Dan državnosti je osporavan čak i ZAVNOBIH kao ishodište kontinuiteta BiH, a predstavnici međunarodne zajednice i diplomatskog kora su otvorenim pismom upozoravani da prisustvom njegovu obilježavanju i sami sudjeluju u antidaytonskoj ujdurmi.Prisjetimo se, na koncu, ultimatuma u institucijama zakonodavne vlasti države – onih po principu „ili će se u bh. parlamentu usvojiti ono što tražim ili ćemo parlament napustiti i državu definitivno blokirati“– ali i odluka i zakona koji su rezultat takvih ultimatuma. Tako stanje stvari, međutim, ima i druge posljedice.

BiH je društvo i zasebnih kolektivnih identiteta – među kojima su i etnički i konfesionalni također. Ali, BiH je kroz
stoljeća zajedničkog života izgradila i vrijednosti koje su sastavnice njezina zajedničkog identiteta. Ovaj identitet je, međutim, danas pod svakodnevnim udarom. Ne priznaje se njegovo postojanje uopće – sada i ikada – a BiH se svodi na prostor u kojem su apsolutni samo partikularni identiteti, i to isključivo oni s etničkim i konfesionalnim predznakom.S druge strane, decenijsko ponavljanje određenih ideoloških floskula je dovelo do toga da su one stekle pravo građanstva, da ih i običan svijet ne doživljava više kao avet nego kao nešto što je i prirodno i normalno. A posljedice su i više nego očite. Posljedica je, recimo, da su – iako se ta vrsta zaključaka ne bi mogla izvoditi i iz jednog, ovih dana obznanjenog istraživanja – sve izraženiji strahovi na etničkoj osnovi, ali nespremnost da se s pripadnicima drugih etnija i konfesija čini ono što je stoljećima činjeno, pa i stupanje u brak i obiteljske veze, da je povećan stupanj netolerancije i netrpeljivosti prema drugom i drugačijem i slično.

Ako je sve to točno, imamo li uopće šanse? I što je činiti? Što se domaćih potencijala tiče, bojim se da u ovom momentu ne postoji kritična masa koja bi mogla izvesti značajnije promjene u pravcu integriranja bh. države i društva. Sve bliže sam uvjerenju kako je pomoć svjetskih centara moći, međunarodne zajednice, neophodna pretpostavka i integriranja bh. države i društva, i promjena koje potkopavaju temelje snagama dezintegracije i destrukcije.Međunarodna zajednica se od te obveze ne može izvlačiti. Takvu obvezu je, uostalom, preuzela i u Daytonu. Razumije li, međutim, preuzetu obvezu ona i danas na način kako ju je razumijevala u momentu potpisivanja Sporazuma? Na tu vrstu pitanja, priznajem, ni sam nemam odgovora. Ali, siguran sam da je, izostane li njezin praktični angažman – i stoga me ohrabruju najave američke administracije – u budućnosti BiH otvorena mogućnost različitih scenarija, uključujući i one o kojima sve otvorenije i sve drskije zbori i čovjek s vrha vlasti jednog od bh. entiteta. Ne priznati to značilo bi isto što i biti ćorav kod očiju.