Kliker.info

Prije tjedan dana u Bruxellesu je upriličeno još  jedno sijelo bh. lidera, ovaj put pod dirigentskom palicom evropskog komesara. Kad bi čovjek sudio po izjavama nakon sijela, razloga za zadovoljstvo ne bi nedostajalo.Zadovoljan je, čitam, evropski komesar – jer, veli, dogovor je otklonio potrebu bilo kakvih sankcija. Zadovoljni su, potom, i ovdašnje poglavice. U Bruxellesu dogovoreno im je, ako dobro razumjeh, dobra osnova za ono što tek trebaju učiniti u pripremi slijedećeg „roditeljskog sastanka“.

No, je li baš sve tako? Što se, recimo, prvog čovjeka RS-a tiče, ne nedostaje razloga za zadovoljstvo – i ponos dakako. Ponosan sam, veli on, što istrajasmo i što je definitivno sahranjena ideja da odluka Sejdić-Finci bude iskorištena za dublje ustavne promjene. I ne samo to. Dodik ni ovu zgodu ne propusti da obznani kako mu do BiH i nije stalo. Osjećamo se, veli, zaglibljeni u blatu koje se zove BiH i svima smo dali do znanja da će RS, nastavi li se ovakva pat pozicija, morati tražiti alternativna rješenja. I u tome nas, pojašnjava, zaustaviti neće sve moguće prijetnje sankcijama – čak i ona o zamrzavanju IPA fondova. Jer, nema tih sredstava zbog kojih bi se Republika Srpska trebala odreći već osvojenih prava. Uostalom, poentira Dodik, ti nam fondovi, želi li ih se koristiti za osnivanje i financiranje novih državnih institucija – a upravo to je cilj – ni ne trebaju.

Slavodobitnički, ruku na srce, djeluje i dobar dio lidera s prostora Federacije. Za Suljina je dvojnika, kao, uostalom, i za lidera HDZ-a,  to i logično – jer, oni su koautori rješenja koje je u sjedištu EU stavljeno na stol. Ne znam, međutim, što je razlog euforiji lideru devedesetke. Po povratku iz Bruxellesa on nam saopći kako je EU konačno demonstrirala vlastitu odgovornost. I zahvaljujući tome, ako ga dobro razumjeh, više ništa neće biti isto – ni u odnosima EU i BiH, ni u političkim odnosima unutar države. Što to znači? Što se, recimo, mene tiče, bilo bi pošteno da je to i smrtnicima pojašnjeno. A, ruku na srce – nije.

No, dogovoru se nije aplaudiralo bez ostatka. Nezadovoljni su, čitam, ljudi koji su Sudu u Strasbourgu i tužili državu. U Bruxellesu se, veli jedan od njih, rješavanje slučaja Sejdić-Finci i ne spominje. Potpuno suprotno, dogovoreno jamči da će hrvatski član Predsjedništva biti izabran po ukusu „vladajuće hrvatske stranke“. Jer, zaključuje on, i do sada se govorilo da „tko god je Hrvat, a da je na funkciji i nije iz HDZ-a, nije legalno izabran“. Drugi tome dodaje još jedan detalj – da nakon objave presude dva HDZ-a „nikad nisu pričali o ravnopravnosti građana ili pripadnika nacionalnih manjina“ nego su predmet presude stalno nastojali „iskoristiti za pozicioniranje takozvanog ‘hrvatskog problema'“.

U Bruxellesu dogovorenim, potom, zadovoljan nije ni lider SBB-a. Iako na održanom sijelu nije sudjelovao, ovih se dana u odnosu na tamo dogovoreno jasno odredio. Zainteresiran je, i stranka kojoj je na čelu, za implementaciju presude Sejdić-Finci. Ali, ni na kraj im pameti nije sudjelovanje u ustoličenju hrvatskog entiteta i, kako reče, muslimanske fildžan države.

Sve to bi, međutim, za otpor nametanju u Bruxellesu dogovorenog bilo nedovoljno. Ali, problem je neslaganje čija je udarna moć puno snažnija – neslaganje lidera SDP-a. Izetbegović i Čović su se, pojašnjava on, fantomskim modelom kojeg predložiše, složili o principima podjele Federacije na dva entiteta – izostale su samo karte koje su, u slučaju da potporu modelu dobiju i od ostalih, tek trebali iscrtati. Na njihovu nesreću, međutim, u SDP-u, budući mu je predloženo rješenje neprihvatljivo, potporu za isto ne mogu tražiti – pod cijenu, veli Lagumdžija, da u otporu njegovu zaživljavanju ostanu potpuno usamljeni.

Zašto takav stav lidera SDP-a? Što je to, zapravo, dogovoreno u Bruxellesu? I ima li razloga za opstrukcionizam? U traganju za odgovorom, dakako, mogu pomoći i tamo dogovoreni principi – i to, ne zaboravimo, principi u provođenju presude u slučaju Sejdić-Finci. A po tim principima, Predsjedništvo BiH bi se trebalo sastojati od tri izravno izabrana člana – dva s prostora Federacije i jednog iz Republike Srpske. A sve to, opet, prati odredba kako dogovoreni model mora zadovoljiti legitimne zahtjeve konstitutivnih naroda.

Čovjek bi pomislio – to je uredu. No, nije. Što je, naime, s ostalima – sa Sejdićem i Fincijem, s pripadnicima drugih nacionalnih manjina? I s onima koji nisu nacionalno opredijeljeni – a građani su BiH? Imaju li oni pravo biti birani za člana državnoga predsjedništva? Prema dogovorenim principima – nemaju.

Time se, nažalost, priča o dogovoru iz Bruxellesu još uvijek ne završava. Novina je, kako stvari stoje, i u načinu izbora federalnih članova kolektivnog šefa. Po Daytonskom ustavu, naime, federalni dvojac je biran na način da je svaki punoljetni građanin ovog dijela zemlje svoj glas mogao dati jednom od kandidata za državni tron. I da su na tron sjedali dvojica – Bošnjak i Hrvat dakako – s najvećim brojem dobivenih glasova. A kako bi, pod uvjetom da se primijeni  u Bruxellesu dogovoreno, trebalo biti u buduće? Najjednostavnije, Federacija bi se dijelila na dva dijela – većinski hrvatski i većinski bošnjački – i na njima birali državni poglavari.

Pa, rekao bi čovjek, u čemu je problem? Pita li se, primjerice, Izetbegovića, problema nema. Uostalom, veli on, podjela bi trajala samo jedan dan u četiri godine. Ni pol’ muke, međutim, kad bi bilo kako junačina zbori. Jer, čitava priča je puno zamršenija. Presedan, prije svega, koji se uvodi jednom u četiri godine bi, i to vrlo brzo, tendirao postati pravilom – u izboru članova Doma naroda, a potom i Zastupničkog doma državnog parlamenta. No, ni to ne bi bio kraj. Sve to bi, još konkretnije, pratio i zahtjev za vlastitim organima i institucijama vlasti – onima koje danas ima RS i Federacija. I eto nas tamo gdje smo trebali biti i 1993. – u BiH s tri etnorepublike. A onda bi se o budućnosti – kako ćemo i hoćemo li uopće zajedno – nekako već i razračunavali.

U Bruxellesu dogovoreno, s druge strane, sobom nosi i još jednu novinu – unutaretničku diskriminaciju. Jer, u poziciju Sejdića i Fincija po njemu bi – uz pripadnike nacionalnih manjina, nacionalno neopredijeljenih te, na koncu, federalnih Srba te Hrvata i Bošnjaka s prostora RS-a – sada bio gurnut nimalo beznačajan dio i Hrvata i Bošnjaka i u Federaciji – oni koji se ne bi našli na većinskom prostoru njihova naroda.

Ako je, dakle, tako – a, očito, jeste –  rješenju iz Bruxellesa se treba suprotstaviti. I to ne, kako reče lider SDP-a, svim demokratskim nego, što se mene tiče, bukvalno svim sredstvima. Pod cijenu, dakako, da se zbog toga mora trpjeti i udare udružene Evrope. Jer, rješenje je protiv budućnosti BiH – ili još konkretnije, u funkciji njezina definitivnog rasturanja.

Ako, pak, u Bruxellesu dogovoreno nije rješenje, što, onda, jeste? Može li ga se, recimo, tražiti u dogovoru Lagumdžija-Čović – u tzv. elektorskom sustavu? A ovih dana čuh da bi ga se ponovo moglo aktualizirati. Što se mene tiče – ni slučajno. Elektorski sustav, istina, barem na kraće staze, ne bi imao razarajuće učinke poput SDA-HDZ rješenja. Ali, unutaretnička diskriminacija se – o čemu sam u više navrata i do sada pisao – ni njime ne bi izbjegla.

U čemu je, onda, rješenje? I ima li ga uopće? Ima – i to ne jedno nego više njih. Pitanje je samo ima li se političke volje za to. Rješenje, recimo, može biti da se Predsjedništvo iz Ustava potpuno eliminira – i da se bira predsjednik BiH. Uz dodatak, dakako, da se ustavno uredi obveza etničke rotacije na čelu države. Moguće je, istina, zadržati i institut Predsjedništva – uz dodatak, opet, da se ima BiH kao jedinstvenu izbornu jedinicu. Rješenje je i da se Predsjedništvo – ili predsjednik, svejedno – bira u državnom parlamentu. Rješenje je, na koncu, da se institut Predsjedništva – ili predsjednika, svejedno – potpuno eliminira iz ustavnog ustroja, a ojačaju ovlasti državnog parlamenta.