Kliker.info

Slavoj Žižek mrzi zabave. Mrzi površne razgovore, mrzi prelaziti iz jedne grupe u drugu, mrzi duge večere, pa čak i predavanja. “U starosti postajem vrlo mizantropski. Mrzim ljude.” Također mrzi mudrost i samu ideju spore smrti. Popis stvari koje mrzi znatno raste tijekom ovog intervjua; on nije čovjek polumjera i ne bira riječi, piše španjolski El Pais koji je s njim napravio intervju.

On je agitator savjesti, kontroverzni filozof, čovjek koji se ugodno snalazi u vodama političke nekorektnosti. Voli provocirati – provocira onim što govori, provocira svojim idejama. Često, prije nego što iznese neku svoju “biser”, upozori s “znam da će ovo biti kontroverzno”, pa onda uroni u temu. Ponekad i opsuje, pa se potom ispravi. Kako kaže španjolska filozofkinja Marina Garcés, on je čovjek koji filozofiju shvaća kao čin neugodnog radikalizma koji nikome ne mora biti po volji.

Slovenski mislilac, 76 godina, jedan je od najutjecajnijih i najpopularnijih filozofa današnjice – posebno blizak određenim segmentima alternativne ljevice. Žižek se izjašnjava kao marksist, nasljednik njemačkog idealizma Hegela i ideja francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana. Uvijek je kritičan i oštar prema kapitalizmu.

Intervju se održava putem videopoziva, na izričit Žižekov zahtjev – EL PAÍS uvijek preferira razgovore uživo, osim kad nema druge opcije: ovo je jedan od tih slučajeva.

O: To znači da sam jednostavno komunist, ne na teoretski ili složen način. Pogledajte naš svijet danas. Imamo barem tri mega-problema: nuklearni rat, ekološku krizu i umjetnu inteligenciju. Govoreći o inteligenciji: provedena su istraživanja koja povremeno mjere kvocijent inteligencije. Jasno pokazuju da je od 2010. većina čovječanstva postala doslovno sve gluplja. Toliko se oslanjamo na digitalnu tehnologiju da sve manje i manje razmišljamo i zaključujemo. Do 2010. svake godine smo bili malo pametniji. Sada je trend silazni. Što možemo učiniti?

Potrebna nam je globalna suradnja da se suočimo s tim, kao i s ekološkom katastrofom i opasnošću novog nuklearnog rata. Komunizam za mene nije stari staljinistički Politbiro. Trebamo više obaveznih oblika suradnje. Sada mali incident, relativno mala prirodna katastrofa, paralizira sve. Da bismo se suočili s tim problemima, potreban nam je komunizam, shvaćen kao mehanizmi koordinacije koji se ne mogu prepustiti tržištu, a koji ograničavaju suverenitet država…

O: Pesimističan sam. Živimo u doba neznanja. Govorimo o katastrofama, ali ih ne shvaćamo ozbiljno. Želimo malo više potrošiti na zaštitu okoliša, bla bla bla, ali želimo nastaviti živjeti relativno udobno. Još se nismo suočili s dovoljno velikom prijetnjom.

P: Možemo li imati te udobne živote, kako kažete, s nekom formulom nadnacionalnog komunizma?

O: Ne bismo trebali razmišljati o komunizmu u totalitarnim terminima. Reći ću nešto još luđe. Znate što mi se, ironično, sviđa kod Donalda Trumpa? Proglasio je izvanredno stanje. Učinio je to iz pogrešnih razloga – zbog granice – ali vjerujem da moramo prihvatiti da se približavamo globalnoj izvanrednoj situaciji s obzirom na probleme s kojima se suočavamo.

P: Trump radi pravu stvar iz pogrešnih razloga? Što radi ispravno?

O: Vlada dekretom u izvanrednoj situaciji. Mi smo u stanju izvanrednog stanja. Demokracija – i tu sam vrlo pesimističan – gubi svoju učinkovitost. Ono što govorim je vrlo problematično, ali dolaze vremena kada su nam potrebne brže i učinkovitije odluke. To se radilo tijekom pandemije, a Španjolska je to dobro napravila. Centralizirane odluke, ali povezane s civilnim društvom i društvenim organizacijama. Pandemija je bila dobar primjer onoga što nas čeka: stanje izvanrednog stanja…

P: Dakle, demokracija nije učinkovita u izvanrednim situacijama?

O: Podržavam demokraciju. Nisam lud. Potrebna nam je prava sloboda medija. Oni na vlasti moraju dobivati iskrenu povratnu informaciju o tome što ljudi misle, a znam da se to ne događa u Kini. Ali u izvanrednim situacijama ljudi preferiraju učinkovitost; prihvaćaju je. Moramo pronaći, unutar nacionalne države, oblike suradnje koji nadilaze strukturu vladajuće stranke, oporbe i tako dalje. S takvim režimom, pažnja je ograničena na sljedeće izbore. Ono što kod Kine cijenim je da, iako naravno nema demokraciju, njezini lideri ne razmišljaju o tome kako će preživjeti sljedeće četiri godine, već o tome što će biti s Kinom dugoročno. Mislim da je to pitanje preživljavanja. U sljedeće dvije ili tri godine možda se ništa ozbiljno neće dogoditi. Ali moj je aksiom da se približavamo stanjima izvanrednog stanja.

O: Evo odgovora koji će opet mnogima biti problematičan. Iako se ne slažem s Yanisom Varoufakisom, slažem se da je ljevica sanjala o padu neoliberalizma – a onda se pojavio Trump i otišao još dalje. Trump je taj koji je više-manje ukinuo neoliberalizam. Era koju je Nixon započeo 1971. je završila. Ono što ljevica treba učiniti jest zaboraviti tu staru, naivnu ideju da je Trump pogreška, da bismo se trebali vratiti na predtrampovsko, predpopulističko socijalno-državno razdoblje. Način na koji je to funkcioniralo doveo nas je do neoliberalizma. A Trump je bolje zaustavio krizu liberalnog kapitalizma nego većina ljevice. Prihvatiti to, ljevica mora izmisliti nešto novo, ili će nestati.

P: Ovo slobodno ne morate odgovoriti. Razmišljate li o smrti?

O: Ne. Želim umrijeti kao moj prijatelj Fredric Jameson, od srčanog udara. Mrzim ideju da umirem polako, razmišljajući o tome kakva će biti moja ostavština, bla bla bla. Želim raditi do smrti. Zaspati misleći da je sutra novi dan i ne probuditi se. Ne mogu se zamisliti kako sjedim kao stari idiot, ne radim ništa. Čak bih i sebi oduzeo život.

P: Oduzeli biste si život?