Kliker.info

Da je do pameti kao što nije, Miloradu Dodiku nikad ne bi palo na pamet da istrajava na 20-godišnjem kontinuitetu Republike Srpske. Kako pameti u djelovanju ovog čovjeka ima malo, tako nije ni mogao prozrijeti pogubnost vezivanja za 9. januar 1992. kada su, po ocjeni nacionalističke politike hrabrene i logistički podržavane iz Beograda, udareni temelji još jednoj srpskoj država sa druge strane Drine. Dodik je u pravu, formiranje Republike Srpske dogodilo se prije Srebrenice, ali sve ono što se događalo između ta dva događaja nedvosmisleno svjedoči o spremnosti da se nesrbi u BiH unište, protjeraju ne birajući sredstva. Gencid u Srebrenici se dogodio kao logičan slijed te politike. O tome svedoči knjiga “Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996” koju je pripremio poznati američki istoričar Robert J. Donia

O demokratskim kapacitetaima Skupštine srpskog naroda u BiH najbolje svjedoče aplauzi. U jednom trenutku aplauz „ulazi“ u zapisnik kada poslanici Skupštine dobijaju informaciju da je ubijen potpredsjednik be-ha vlade Hakija Turajlić, a drugi put kada neko od poslanika klikne sa govornice kako Srbi više neće da žive sa Turcima i Hrvatima.

O intelektualnim kapacitetima tadašnjih poslanika svjedoči i fašistoidno očitovanje profesora Vojislava Maksimovića u odnosu na Muslimane: „Mene ne interesuje da li će uopšte Muslimani živjeti, gdje će živjeti, hoće li imati državu mene ne interesuje. Mene interesuje samo moj narod i prostori na kojim živi moj narod”.

A kada se već govori o raznim kapacitetima poslanika onda nije beznačajna i sposobnost nekih od njih da istovremeno igraju dvije uloge. Jedan od ilustrativnih primjera je i sadašnji vožd Milorad Dodik. Tek nakon Dejtona on istovremeno igra ulogu razumnog i racionalnog politčara koji, na sastancima u Peruđi, sa Sejfudinom Tokićem hajca nadu alternativnoj političkoj opciji, a čim se pojavi za skupštinskom govornicom oglasi se jastreb u njemu koji ne vidi ništa spornog u granatiranju Zagreba: “Ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći”.

Makar na prvi pogled izgleda nevjerovatno, ljudi koji su stvarali “novu realnost” u BiH, od Bijeljine, Prijedora, Keraterma, Manjače i Trnopolja, preko živih ljudskih buktinja u višegradskoj Pionirskoj ulici, Markala, Kapije, opsjedanja Sarajeva do Srebreničkog genocida, u Dejtonu su dočekali valorizaciju svog angažmana. Moglo bi se kazati da su i nagrađeni, jer šta su desetine godina zatavora, dvije-tri doživotne robije najusijanijih glava spram desetina hiljada ubijenih, stotina hiljada rasljenih i protjeranih, spram hiljada i hiljada silovanih i poniženih. Spram izgubljene budućnosti. Zločin se ovoj nacionalističko-fašističkoj kamarili isplatio – dobili su Republiku Srpsku.

I danas legitimno, bez ikakvog straha, mogu da mrze Bosnu i Hercegovinu, negiraju joj državnost kad god im se prohtije i velikodušno nude njen, pardon, „njhov“ teritorij za naseljavanje srpskog stanovništva sa Kosova. Bosna i Hercegovina, definitivno tumara noseći ludačku košulju, ali njeno navlačenje nema veze sa Dejtonom. Tamo su samo prišivena dugmad da sve izgleda pristojnije. (Citati što slijede su izbor iz bogate haške dokumentacije koju je poznati američki istoričar Robert J. Donia uobličio u knjigu pod nazivom “Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996” i koju su zajednički objavili University press iz Sarajeva i Fondacije Istina Pravda Pomirenje iz Tuzle)

8.1.1993; Devedeset četvrta sjednica Skupštine
General Ratko Mladić:
“Iz Sarajeva, u vozilu UNPROFOR-a, u kojima je bio pukovnik Sartr, Francuz, bio je i potpredsjednik Turajlić Hakija, te krnje vlade Bosne i Hercegovine. Naši su to vozilo zaustavili i pretresli, jedan od naših vojnika je sa šest metaka ubio tog Turajlića. (aplauz)

Predsjedavajući (Momčilo Krajišnik):
“Skupština je zauzela stav da su Muslimani komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije. … Oni su nevjernici, narod koji nije narod, odnosno narod koji hoće da bude narod i nema nikakve argumente za naciju.”

Trifko Radić:
“Jer vjerujte mi, ne možemo više živjeti zajedno. Ja ne znam koji bi to uslovi sada bili da živimo zajedno. Ja moram biti iskren, oni su nama mnogo zla nanijeli, i ni mi njima nismo ovoga puta mnogo manje.”

19-20.1.1993; Dvadeset peta sjednica Skupštine
Grujo Lalović:
“Naša večerašnja poruka sigurno ne bi bila u skladu sa njihovim željama i nadama, jer Srbi nikada više neće živjeti sa Turcima i Hrvatima. (Aplauz).”

9.5.1993; Trideset prva sjednica Skupštine
Radoslav Brđanin, govori o uništenju džamije Ferhadije u Banja Luci, dva dana prije ove sjednice:
“Još nešto, nemojte da budete veći katolici od Pape. Ja predlažem da se zabrani satanizovanje Srba od Srba. Molim vas, glavna je tema u Banjaluci, 24 sata dnevno o džamiji. Ja ne kažem da ih treba hvaliti što su srušili, ali nemojte toliko plakati, barem na našim sredstvima informisanja. Ja ću svima onima koji kukaju, uvećati razglednicu u boji i neka je nose sa sobom.”

27.8 -1.10. 1993; Trideset četvrta sjednica Skupštine
Velibor Ostojić:
“Išli smo na to da ostvarimo cilj, a to je etnički-geografski kontinuitet srpskog naroda, prilikom smještaja izbjeglica, a u stvari smo gradili novu demografsku politiku RS”.

10.1.1994; Trideset i šesta sjednica Skupštine
Vojislav Maksimović:
“Ovo što bih ja zaista htio da bude naš stav ovdje, da se utvrdi da Muslimani i Hrvati ne mogu da se vraćaju na prostore gdje ćemo mi imati vlast, a da ta analogija važi i za nas, da se nećemo vratiti na prostore koji će pripasti Hrvatima. … Mene ne interesuje da li će uopšte Muslimani živjeti, gdje će živjeti, hoće li imati državu mene ne interesuje. Mene interesuje samo moj narod i prostori na kojim živi moj narod. Prema tome, treba da otpadne bilo kakva pomisao da ćemo mi dobiti 500 Muslimana i više koji će biti u okviru neke naše buduće države.”

24-25. 3.1994; Trideset deveta sjednica Skupštine
Radovan Karadžić:
“Može se desiti ili da probaju da nam uvale sve Muslimane ili će probati da podijele Bosnu kao Sandžak, pola Srbima, pola Hrvatima. U tom slučaju će probati da nam uvale Tuzlu. Mi ćemo morati, možda biti u prilici da prihvatimo to, ali ćemo ih delimitirati u nekoj njihovoj autonomnoj pokrajini iz koje neće moći slobodno da se naseljavaju u naše krajeve… “

10-11. 5. 1994; Četrdeseta sjednica Skupštine
Radoslav Brđanin:
“Jednostavno, oko Brčkog nema pogodbe, bez Brčkog nema RS niti RSK. Mi moramo reći svijetu da mi nismo ratnički raspoloženi, ali svijet mora znati sljedeće: da sve i jedan Srbin mora postati kamikaza u odbrani Brčkog.”

31.5.1994; Četrdeset prva sjednica Skupštine
Radoslav Brđanin:
“Prvo, ne vjerujem da, gospodo, možete povjerovati u najveće čudo svjetsko, da je Brđanin uopšte mogao učestvovati da vrate Hrvati i Muslimani. Ja javno kažem za govornicom da bi imali pola gradova muslimanskih da nije bilo budala kao što je Brđanin i sl.” “… ja sam se strašno naljutio samo zbog par stvari, što se spominju Muslimani i Hrvati itd.”

23.11.1994; Četrdeset šesta sjednica Skupštine
Radovan Karadžić:
“Mi smo stvorili nove realnosti. Lokalno rečeno, Zvornik je bio 60:40 u korist Muslimana, ali su došli Srbi i iz Zenice, zaposjeli Kozluk, Muslimani otišli u Evropu ili ne znam gdje. I tad su nam gospoda rekli – s kojim pravom vi tražite Zvornik? Mi smo kazali, sva je Bosna bila srpska. To je istorija, to nas ne zanima. … Ovaj rat je stvorio realnost, sada su ovdje Srbi iz Zenice. Ako vi želite da date Muslimanima Zvornik, onda trebate napraviti novi rat da ove Srbe protjerate nazad u Zenicu. Po tom pravu tražimo Zvornik. Po istom tom pravu tražimo svoju državu.”

15-16. 4. 1995; Pedeseta sjednica Skupštine
Radovan Karadžić:
“U trenutku kada je počeo rat, u opštinama gdje smo imali većinsku vlast, čvrsto smo je držali, sve kontrolisali. U opštinama gdje smo bili manjina, formirali smo tajnu vlast, opštinski odbor, opštinsku skupštinu, predsjednika izvršnog odbora. To su bile, sjećate se, A ili B varijante. U B-varijantama gdje smo bili u manjini 20%, 15%, imali smo vlast uspostavljenu i brigadu, jedinicu i tamo, kolika da je, ali odred je bio tamo i komandant. I počeo je rat i JNA je ponegdje pomogla koliko je mogla, pomogla je prije toga …”

General Manojlo Milovanović:
“Te plate mi nismo primali kao milostinju od njih, niti ih primamo za ovo što ovdje neko dobacuje, da bi služili njima. Primamo ih na osnovu sporazuma koje je tadašnje Predsjedništvo RS sklopilo sa tadašnjim Predsjedništvom Jugoslavije. Mi znamo da ste vi svojim potpisima obezbjedili da nas plaća Jugoslavija.”

6.8.1995; Pedeset druga sjednica Skupštine
Radovan Karadžić:
“Došao je trenutak, ja sam Direktivu br. 7 i to signirao, da se uzme i Teočak, Srebrenica, Žepa i Goražde, sve je to potpisano i išli smo snažno u to. Vi ste sami u telegramu opisali, po prvi put sam se čudio zašto Tolimir ovako fino poštuje predsjednika Republike, izvještavate kako je predsjednik Republike veoma zadovoljan, ohrabruje vojsku da nastavi, dok mi ljudi nisu rekli, pa čoveče, on tebe hoće da umiješa da slučajno ne bi ti rekao da ti nisi za to. Ja sam za sve naše odluke i ja stojim iza njih, i snimljene su vrhovne komande i sve u njima stoji. I usmeno i pismeno sam naredio da se ide na Žepu i Srebrenicu (…)Potpukovnik Milutinović … daje stranim agencijama katastrofalne snimke koji mogu Mladića da koštaju, da mu se na Hagu pokažu. Puštaju oni koga hoće, pa se snime leševi žena po ulicama Srebrenice, pa se to pusti na stranim medijima.”

15-16. 10.1995; Pedeset četvrta sjednica Skupštine
Vojo Kuprešanin:
“Imali smo dosta komandanata u Banjaluci, imali smo veliku vojnu policiju, civilnu policiju. Vrlo mali su efekti njihovog rada. Ja predlažem da gospodin Arkan dođe na ove prostore i da bude komandant grada Banjaluka. Molim vas, nemojte mi zameriti, ono što je on uradio u Istočnoj Slavoniji, to su praktični rezultati. Ono što je on uradio za kratko vrijeme u Novom, on je spasio Novi, Prijedor, itd. i izuzetni su rezultati. Molim ovu skupštinu da me razumije, iza njega postoje djela, rezultati i prihvatimo to kao istinu.”

18. 5.1996; Treća vanredna sjednica Skupštine
Milorad Dodik:
“Ono oko bombardovanja Zagreba, ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći. Ako je to trebalo da se kaže, na onaj način se prenijeti, to je morao da bude oprezan urednik koji je to pušt’o. Ako te odgovornosti ne bude danas ovdje, i ako mi baš nikoga ne utvrdimo odgovornim danas ovdje, bez obzira da li je to urednik TV ili ministar, ili predsjednik Vlade ili ostali, mi ništa danas nismo uradili osim puke konstatacije.”Pripremio: Sinan Alić (e-Novine)