Kliker.info

Samo što je 1914. pucanj Sarajevskog atentata označio početak Prvog svjetskog rata, u kući splavara Osmana Šečića na brijegu povrh ušća Prače u Drinu rodila se kćerka. Kako je rođenjem unijela svjetlost u njihov dom, nadjenuli su joj ime Munira (ar. svijetla). Splavareva žena Begzija je bila posebno sretna što je svom mužu i sebi, nakon dva sina, rodila i kćerku. Pamti dobro, dok je curevala u očevoj kući, njena majka Jahićka bi joj između molitvi govorila: “Sin je nasljednik, a kćer je evlad!”

Piše : Šemsudin Gegić (Faktor)

Munira je nepunih devetnaest godina bila samo kćerka i sestra, a onda je postala supruga. Desetak kilometara niz uskotračnu prugu čiji je “kilogram graditeljskog kamena koštao gram carevog zlata” ili, svejedno, isto toliko kilometara Drinom nizvodno od Ušća, udala se Munira u Međeđu za Ramu, telefonistu na pružnom pravcu Višegrad – Sarajevo.

On je nju prvi put ugledao iz voza “Ćire” koji je po redu vožnje stao na željezničkoj stanici Ustiprača. Taj dan je ona sa ocem Osmanom sišla po kante petroleja što su im vozom pristigle iz šehera. Vidjela je i ona njega kako se naginje kroz otvoren prozor vagona, samo što ne prevagne na kolosijek. Kasnije, kad je sa ocem iz službenih kola preuzela pošiljku i krenula sa perona, umalo je nije po bedrima mlatnula njegova torbica telefoniste koju je on okačio o uniformisano rame. Primakao se bio, kao u zajedničkoj postelji.

Već 1941. godine pred sami početak Drugog svjetskog rata rodila im je peto dijete koje je odmah po rođenju i umrlo. Tad se prisjetila očevih riječi koje je izgovorio kada su im on i majka Begzija, spustivši se iz Ustiprače splavom (namjerno nije htio “zetovim vozom”) do međičke Lađuše podno njihove kuće na samku, prije sedam godina bili došli u prvine.

– Kod onolikih hairli prosaca što me za tebe pitaše, ti uhvati baš za flašu, moja Muno – reče tad babo Osman kojemu je njegova miljenica Muna (ar. želja) već u svojoj petoj godini pitu krompirušu savijala, a ramazan postila.

– Ne žalim se, oče, sva su nam djeca nastala iz ljubavi. I druga će, ako Bog da – izrekla je sebi u bradu dok su se njih dva muški zagrljeni pored vodeničkog jaza spuštali do stanične mehane.
Munira je iz Prvog rata pamtila samo topovske salve koje su se čule iz pravca Srbije, a u Drugom, dok su, po potrebi “službe”, njenog Ramu, naizmjenice, Titovi partizani i okupatori Italijani zarobljavali i oslobađali, ona je na jednom splavarskom brvnu, sa četvero djece ispred sebe i vrećom žita iza sebe, pred četnicima bjegala s obale na obalu Drine koja je već na samom početku krvavog rata pronijela tijela prerezanih vratova njenog oca Osmana, njene dvojice braće i na stotine drugih mještana muslimana koji su živjeli između drinskog fočanskog i kopačkog mosta u istočnoj Bosni.

U ljeto 1944, treće godine njenog Svjetskog rata, Munira je napunila 30 godina i rodila osmo dijete koje je bilo drugo muško, a peto preživjelo. Iako joj je prvorođeni sin bio zjenica oka, ovog je, kao tugu iz sebe iznijela da bude osveta zločincima koji joj ni krive ni dužne pobiše braću na drinskom Kopačkom mostu.

Rodila ga je u Prači dok je voz Ćiro stajao na željezničkoj stanici. U vagonu, odmah iza službenih kola, u kojeg ih je njen Ramo ukrcao u Međeđi i usmjerio na izbjeglički put – put Sarajeva, spustila je novorođenče u bešiku rezbarenu petokrakama. Istom maramom od beza prekrila je i ovo svoje osmo tek rođeno dijete i molila se Bogu da se nevino čeljade ne nađe na vrhu četničkog bajoneta.
Dok je drugo četvero njene djece od straha bilo šćućureno u uglu vagona, Munira je bdjela nad još dvije dragocjenosti ispred sebe: sinom – nadomjestkom za mučki nožem skinutu mušku glavu njenog mlađeg brata i velikom zvijezdom petokrakom u zaglavlju bešike koju je svojom rukom od najfinijeg drveta za njihovo prvo rođeno dijete napravio njegov otac Ramo.

A Ramo je, poput gazdi odanog kera, išao za njima prugom i partizanskoj jedinici koja se također spremala ući u Sarajevo održavao i omogućavao radio i telefonske veze.

Dvije godine po ulasku u Sarajevo, Munira je na Bistriku rodila još jedno, deveto dijete koje je samo sedam dana po rođenju i umrlo. Njegov otac Ramo ga nije ni vidio jer je odmah po oslobođenju, po službenoj direktivi, sa uske prekomandovan na široku željezničku prugu.

Opet tugom stegnuvši srce, Munira je pokupila njihovo petero djece, oprostila se jednom suzom od sarajevskog Bistrika i za njim otišla u Zavidoviće gdje je njen Ramo od Željeznica dobio na korištenje staničnu kuću zvanu Stražara. Kućica je imala žutu fasadu i krov sa crijepom. Imala je svoj vrt, bunar, induktorski telefonski aparat i bila odmah uz pružni kolosijek kojim bi on svojim šinskim prevoznim sredstvom-dresinom (terezinom) na četiri točka odlazio na posao i ritmički okrečući pedale njom se vraćao svojoj porodici i Stražari broj 33 na željezničkom pravcu Sarajevo – Doboj.

Te iste, 1947. godine, Munira je njihovu porodicu i Stražaru obradovala rođenjem desetog djeteta – četvrte kćeri koja je preživjela gladne poratne godine da bi joj se samo dvije godine nakon toga one osvetile i u svoj smrtni zavežljaj uzele tek rođeno jedanaesto – ovog puta muško dijete.
Muniri je poodavno već bilo dojadilo rađati djecu, ali jasno vidjevši kako njen Ramo, nakon, među brda stisnutog uskotračnog krajolika njihove rodne istočne Bosne sad širom otvorenih pluća udiše i očima upija široku ravnicu pored rijeke Bosne i sve češće u rakiji spominje njihove u ratu pobijene, nije se otimala njegovom zagrljaju i svojoj učestaloj bremenitosti.

Kada je 1951. godine u jednu požutjelu oktobarsku zoru rodila i dvanaesto, ovog puta muško dijete, njen se Ramo, opet, zadesio na poslu u Žepču. Samo što je njena prvorođena kćerka bratu svezala pupak, Munira je svom mužu telefonom javila radosnu vijest.

U podne istog dana začula je dresinu kako u dolasku svojim točkovima zvoni po šinama. Prvi put otkako su u braku nije svog muža dočekala na nogama. Klečala je pored one iste bešike u kojoj je ležao njen treći sin za kojeg se nadala da će preživjeti. Poslije bistričke, po prvi put je iz svog oka istisnula suzu. Dok je dječakov otac skidao dresinu sa šina i veseo žurio u Stražaru, dijete je prestajalo disati.

Kad je ugleda, rastuži se Ramo kao da im je to tek prvorođeno dijete. Iskustveno, iz svoje željezničarske tašne izvadi ogledalce, stavi ga djetetu pod nos i zadrža ga tako desetak sekundi. Nakon što na ogledalu nije ugledao dječiji dah, odmače se i reče: – Pokrij bešiku, Munira, i okreni je prema Kibli.

Dok je ostaloj svojoj djeci darivao bombone donijete s posla u čast rođenja brata, iz sobe joj je doviknuo: – I ne plači, bit će djece… U tom istom času, iz bešike, dječija ručica dohvati maramu od beza. Svi se okupiše oko sedmog preživjelog djeteta u Stražari Munire, Rama i sedmero djece.
U šest narednih godina rodila je još dvoje djece – četrnaesto je opet bilo muško. Ali nijedno nije preživjelo očevo ogledalce.

Te 1957. godine Munira je shvatila šta je to vuklo njenog Ramu pa da i nju sa djecom povuče za sobom u za Sarajevo male Zavidoviće i njihovo željezničarsko naselje Dolinu. Smrt, nesretnica, vukla ga je za sobom. Dok je skidao dresinu sa pruge, Rama je pregazio voz i on je otišao za onih njihovih sedmero djece koja su se preselila na Svijet u kojemu ne čuješ vozove, kao što ni on nije čuo da ga na pruzi i u punoj brzini teretni voz sustiže. Iza njega joj je ostao nadimak Ramaginca.
Sa petero djece od kojih je prvorođeni naslijedio očevo ogledalce pred kojim se već češljao i brijao, Ramaginca se vratila u Ustipraču gdje je ostala sama da živi njena majka Begzija na čije su se oči navukle mrene još onda kada su joj na Kopačkom mostu zločinci ubili očinji vid – njena dva sina, i njihovog oca Osmana.

Dvije starije kćeri su se udale još za života oca Rama i ostale u Dolini da sa svojim porodicama obilaze očev mezar.

Po povratku u Ustipraču, Munira je dobila nadimak Tetka.

Do 1994. godine, kada je u svom trećem ratu, u Goraždu preselila na ahiret, tetka Munira je školovala svoju djecu i sve ono što je od roditelja, života i od njih naučila, nesebično je dijelila sa svima koji su kod nje dolazili po neki savjet ili da sa njom razmjene mišljenje.

Od Zavidovića, preko Begovog hana i Sarajeva, Goražda i Višegrada, dolazili su znani i neznani da ih Tetka posavjetuje kako osnovati mjesnu Školu i trebali u komunističko doba praviti džamiju (Treba i jedno i drugo, rekla je tad Tetka, iako su gotovo sva moja djeca u Titinoj partiji, ja postim ramazane i praznujem Bajrame), kako vratiti odbjeglu ženu ili kako trčati na Dvadesetsedmojulskoj utrci, je li isplatnije putnicima prodavati bozu ili limunadu, kako višečlana porodica da preživi sa minimalnom nadnicom, trebaju li nam uz vozove i autobusi (vozove bi odšutjela), treba li pričati i svjedočiti o zločinima koji su počinjeni u njenom drugom Svjetskom ratu (tad bi se zaplakala), kako djecu odgajati kad strelovitom brzinom pristižu neka nova vremena?… (Sve možete, ali mi na djecu, njihove žene, muževe i moju unučad udariti ne smijete! – upozoravala bi Tetka.)

I tako, svi koji su poznavali ovu po svemu posebnu ženu zvali su je Muna, Ramaginca ili tetka Munira.

Ja sam je zvao Mati. Sad je u snu dozivam Majko!