Kliker.info

Kako vrijeme prolazi sukob u Siriji postaje sve kompleksniji, prije svega zbog činjenice da imamo sve veći broj (većinom stranih) agendi koje se ponegdje preklapaju, dok su ponegdje otpor jedna drugoj.Prije 2 ili 3 godine situacija je izgledala poprilično jednostavnija, mnogi su očekivali da će Sirija biti nova Libija i da je riječ o jednom procesu koji je neminovan. Sada, kada je jasno da su se mnogi od njih prevarili, postavlja se pitanje zašto se nije desila nasilna smjena režima?

Stvar je u vrlo pogrešnim pretpostavkama. Prva i glavna pretpostavka bila je ona koja proizlazi iz sektaške dimenzije. Tu dimenziju se toliko pojednostavnilo da nije ni čudo da su u konačnici prognoze rata u Siriji bile vrlo pogrešne.Polazilo se od pretpostavke da je rat u Siriji zapravo rat između vladajuće manjine, alawita, i velike većine, sunita. Najveća pogreška pri takvom razmišljanju je ona koja se tiče same interpretacije novije sirijske povijesti. Dolaskom baath ideologije na vlast u Siriji, neposredno nakon prekida francuske kolonijalne vlasti, znatno se popravio status religijske manjine alawita, koji su do tada bili poprilično marginalizirani. Neki tvrde kako su alawiti zapravo šijiti, što nije baš točno – ni sunitski ni šijitski teolozi nikada nisu bili naklonjeni alawitima.

No, baath ideologija nije “alawitska” ideologija. Ideali kao što su sekularizam, socijalizam i arapski nacionalizam prelaze sve religijske sekte i postaju ideali koji ujedinjuju ljude svih skupina. Dakako, isti ideali – ili njihove varijacije – uvijek su bile trn u oku svim religijskim fundamentalizmima, kako na Bliskom istoku, tako i u Europi.O sirijskom socijalizmu u današnje doba više nemamo što pričati, ali sekularizam kao državni ustroj se održao. Štoviše, upravo je sekularna karakteristika aktualne vladajuće nomenklature ono što održava istu na vlasti i osigurava joj potporu u narodu.

Sirija je zemlja od oko 23 milijuna stanovnika, od toga su čak 74% suniti, dok alawiti – koje neki i dalje uporno nazivaju “vladajućom sektom” – sačinjavaju tek oko 12% populacije. Nadalje, alawiti gotovo isključivo žive uz obalu Mediterana, a u drugim dijelovima Sirije predstavljaju ili vrlo malu manjinu ili ih, češće, uopće ni nema.
Prostor na kojem žive alawitiEtno-religijska karta SirijeOni koji su u startu polazili od sektaške pretpostavke pretpostavljali su kako će znatan dio kadra sirijske vojske (od kopnenih do zračnih snaga, većina sirijskih vojnika su suniti) prebjeći na stranu jedne nove vojske, Slobodne Sirijske Vojske (FSA). To se ipak nije dogodilo.

Zašto? Zato što je priča o sukobu između alawita i sunita u Siriji običan mit. Rat u Siriji jest građanski rat, ali na nekim sasvim drugim osnovama – to je primarno rat između sekularizma i religijskog fundamentalizma, a fundamentalizam je nešto što velika većina sirijskih građana odbacuje.Nadalje, imajući u vidu ranije ustanovljenu činjenicu da se “lojalni” alawiti nalaze samo uz obalni prostor, kako onda objasniti velike pro-vladine skupove i prosvjede u većinskim sunitskim gradovima kao što su Homs ili Damask?
Deseci tisuća na pro-vladinim demonstracijama u DamaskuDa je ovo zaista sektaški sukob, kako neki i dan danas tvrde, onda bi teško sirijska vojska mogla išta osvojiti. Danas kada sirijska vojska oslobađa gradove, na ulice stanovnici izlaze u oduševljenju. Da je ovo sektaški sukob nakon ulaska bi odmah krenuo gerilski rat i vojska zapravo nikako ne bi mogla kontrolirati teritorij.

Uzmimo pritom u obzir i druge činjenice, a glavna činjenica je ta da su sve veće sile Zapada, kao i sile u regiji, na sve načine – od novca do oružja – podržavale islamističke militante u Siriji. Da je sve ovo sektaški sukob, kako bi onda ikada bilo moguće da se u ovakvom ratu održe sirijska vlast, vojska i država? To bi bilo apsolutno nemoguće.Sve nas to dovodi do zaključka da je priča o sektaškom sukobu posve prazna i da se ista koristi ili u strateške ili u propagande svrhe.Bez podrške u narodu, sirijska vlast bi se već davno raspala. Istina je da su pobunjenici, islamistički militanti, gotovo svi suniti, ali nije istina da su svi sirijski suniti protiv vlasti u Damasku. Štoviše, može se reći i ovo – Sirija je opstala upravo zahvaljujući sirijskim sunitima koji se nisu dali pokolebati i koji su odlučno odbacili religijski fundamentalizam kao nešto s čime ne žele imati nikakve veze.

Ovog proljeća u Siriji su održani predsjednički izbori koje Zapad ne samo da nije priznao već ih je i nediplomatski popljuvao (“Ovi izbori su jedna velika nula”, rekao je američki državni tajnik John Kerry). No, upravo ovi izbori pokazali su kako Assad i dalje ima veliku podršku sirijskih sunita, danas možda i veću nego na početku sukoba. Novinska agencija AP tada je objavila izvještaj koji se svodio na razgovor s običnim stanovnicima Damaska, većinom sunitima, koji uopće nisu krili svoju potporu za predsjednika i vlast.

Možda je ta potpora donekle i pragmatična, to nije isključeno već je i logično u trenutku kada se kao jedina alternativa nude – “umjereni” Islamisti i radikalni Islamisti. Za Sirijce, naročito ljude u velikim gradskim sredinama, takve opcije nisu opcije.Islamistički militanti mogu eventualno regrutirati ponekog mladića iz ruralne sredine, no ako uzmemo u obzir da militanti u Siriju stižu doslovno iz cijelog svijeta, postaje jasno da na lokalnu potporu jednostavno ne mogu računati.To je faktor koji je obranio Siriju i to je razlog zbog kojeg Sirija i dalje može pobijediti u ovom ratu, samo ako netko natjera izvoznike ekstremizma da prestanu izvoziti radikale u Siriju.

Sirija je protiv sebe do nedavno imala jako puno zemalja, no kako vrijeme prolazi popis njenih najvećih neprijatelja ipak se smanjuje. Promjena vlasti u Egiptu bila je važan događaj za Siriju, promjena direktne taktike SAD-a koji se uključio primarno u borbu protiv ISIL-a, također.Sirija u konačnici danas ima još samo jednog velikog i opasnog neprijatelja, a to je Turska pod vodstvom predsjednika Erdogana koja se sve više okreće islamističkom državnom uređenju.Turska je jedna od zadnjih zemalja regije koja i dalje inzistira na rušenju Assada i to čini glasnije od svih. Najveća opasnost za Siriju dolazi iz Turske i njihovog aktualnog ultimatuma SAD-u koji se svodi na to da Turska neće poduzeti baš ništa kontra ISIL-a dok ne dobiju potvrdu da će se rušiti Assad. Dakako, Turska nije sama – tu je i bivši sirijski kolonizator, Francuska, koja podržava sve turske ideje uključujući uspostavu tzv. “zone zabrane leta”.

Uspostava takve zone značila bi početak direktnog rata između sirijske i američke vojske, a niti jednoj niti drugoj to sada nije u interesu.Uvidjevši svu problematičnost bliskoistočnih islamističkih režima, SAD se počeo kolebati oko ideje o stvaranju još jednog. Damask je pak pozitivno reagirao ističući kako će upravo on biti ključan saveznik u borbi protiv ekstremizma. To je zapravo borba za naklonost SAD-a koja se vodi na svim frontovima. Utjecajni britanski list The Guardian objavio je prije dva dana tekst kojeg potpisuje uredništvo, a u naslovu se ističe: “Zapad se mora oduprijeti iskušenju da pretvara Damask u partnera”.

Zbog? Činjenice da su islamistički militanti bolja opcija za “partnera”? Tzv. “lijevo-liberalni” mediji rasuli su gotovo sav svoj kredibilitet ovim čudnim svrstavanjem na stranu islamističkih pokreta. Razlog je vjerojatno krajnje trivijalan – pobornici novog vala Islamizma imaju toliko novca da ne znaju ni sami što bi s njim, a mediji su vrlo potkupljivi.Ipak, o sudbini Sirije odlučiti će ishod trenutačnog neslaganja između Washingtona i Ankare. Ako se ovo dvoje “dogovore”, to će biti jako loše po Siriju, ali ako se tenzije nastave, to će biti dobre vijesti za Damask.

D. Marjanović (Advance)