Kliker.info

Dva puta sam u životu kleknuo i poljubio zemlju. 

Prvi put je to bilo kada sam se poslije rata, preko Crne Gore i Nevesinja, UN – ovim autobusom vratio u Mostar. 

Drugi put je nešto čudniji. Ali, zapravo,  nije uopće čudan. Izašao sam iz vlaka na Westbanhofu, kleknuo i poljubio svetu berlinsku zemlju. Točnije sveti berlinski peron i to će me ljubljenje perona vjerojatno koštati kasnije sudbine ali to nije tema emisije. Ili jeste. Možda je i ova priča o meni, nama, mojoj generaciji, koja je imala jako puno zajedničkih imenitelja i kojoj su iskustvo i imaginarij odredili neki ljudi i ono što su radili. 

NOVA ATENA

Ti ljudi su Berlin, za mene i moju generaciju, učinili nekom vrstom nove Atene, centrom kulture koja nas je odgojila. Berlin je, jebiga, Bowie. Iggy Pop je Berlin. Pa i Lou Reed. Berlin su Rowlie Howard i Nick Cave. Berlin je Wim Wenders. Berlin je, da prostite, Peter Handke. Ali i Brecht je Berlin. Kurt Weil, ej! A Berlin je i ono što preziremo. Hitler, Speer, Riefenstahl. Goebells u specijalnim cipelama kako se ne bi primjetila njegova kraća noga. Berlin je, izvinite me na izrazu, Peter Handke, iako je on Austrijanac. Bio je i onaj drugi pomenuti. Nema to veze. Berlin je metropola jer svatko tko tu kroči postaje Berliner. 

Berlin je, kako rekoh, nova Atena. KolIjevka novog doba, eto to je. Privlačan je kao Marvellov strip. Ona njegova mitska podijeljenost je u pitanju. Zato nas privlači. On je odraz ljudske duše. A duša je sva u sukobu dva principa. A potšto tako liči na naše unutarnje borbe mi ga obožavamo, upisao se u naš kolektivni imaginarij baš kao i, oprostite, Peter Handke. 

Nikada se nisam ovoliko uznemirio zbog pisanja nekog teksta. Nisam mogao ni spavati. Sve se u meni uzburkalo. Počeo je opet onaj jedini rat na koji smijemo pristati – onaj unutar čovjeka. Pisao sam natuknice posvuda. Bio sam ipak dovoljno pribran ipak da ih ne počnem pisati po zidovima. A hodao sam od jednog do drugog zida i svi su djelovali kao da upravo oni dijele principe unutar mene kao što su neki davni zidovi dijelili dva različita europska iskustva – jedno ono Olge Tokarčuk, drugo ono Petera Handkea. Iz tih iskustava, različitih, vjerojatno su kasnije proizašli i njihovi različiti stavovi. A eno ih sada na istom mjestu. Na vrhu zbunjene Europe. Sada su simboli. Ne Europe kao ideje. Nego simboli europske zbunjenosti. Ove iste koju i ja osjećam. 

U jednom trenutku moje se sumanuto hodanje zaustavilo pred prozorom. Na krovu zgrade preko puta moje sjedile su vrane. Spokojne. Kao da su u Berlinu. Kao da su crni anđeli iz Wendersovog filma. Filma u čijem je pisanju sudjelovao i Handke. Sjetio sam se kako je Wenders došao na ideju da snimi taj film. 

WENDERSOVE VRANE

Vratio se iz nekog svog Holivuda. Dugo ga nije bilo. Berlin je preuzela nova generacija. Došao je u post Bowie/Iggy epohu. Grad je bio siv i podijeljen. Iza zida Hhoneckerova Istočna Njemačka i neko iskustvo koje nije poznavao ali je osjećao da je dio njega. Sukobi unutar njega su ga podsjjsećali da jedino njegov grad na svijetu liči na ljudsku dušu u kojoj se bore principi dobra i zla. Jednog je dana, u šetnji,  vidio neke čudne tipove. Po govoru je skužio da su Australci. Bili su ispijeni od heroina i speeda, imali su dugačke kose ali šiljaste frizure, bili su obučeni u crno od glave do pete i podsjetili ga na ptice koje vladaju krovovima njegovog grada, na vrane. U toj ekipi, koja je u Wendersovoj glavi pokrenula film, bili su Nick Cave, Rowlie Howard, Blixa Bargeld, Mick Harvey i drugi manje i više poznati ljudi. 

Berlin su oduvijek naseljavali raznorazni vagabundi i ponajprije oni koji u ovom ludom svijetu pokušavaju naći svoje mjesto. Berlin je, jebiga, kao neki peron. A svi misle da su lutalice neautentične jer ih nitko ne razumije. Kao ni Berlin. Kao ni vlastitu dušu. Tu se vodio rat za samog sebe. Zato su i ti klinci bili tu. Blixu je to zapalo po rođenju. Drugi su kao krenuli negdje a onda shvatili da bježe od nečega pa su zastali u Berlinu kako bi shvatili o čemu se radi. Kao što je to učinio i Bowie. Wenders se  morao se upoznati s njima. Nakon toga je morao pozvati jedinog pisca koji je bio upisan u rockandroll imaginarij tih čudnovatih vrana koje su preuzelu Europu. Zvao je Petera Handkea. Ispričao mu je svoju fascinaciju i onda su napisali predložak za „Nebo nad Berlinom“. Poslije je Wenders snimio film koji je obilježio moju generaciju. Film koji je odredio njezin kolektivni imaginarij koliko i glazba onih čudnih vrana koje su postale nesretno zaljubljeni anđeli s berlinskih krovova. Handke je bio cool. Jedan od rijetkih pisaca koji je istinski pripadao nekom europskom beatu, ili bolje reći beatheartu. Pripadao mi je jer je knjigom „Golmanov strah od penala“ i radom s Wendersom postao dio rock and rolla. Bio je dio nekakvog mladenačkog bunta. Tražio je svoje mjesto u svijetu. 

MiI smo početkom devedesetih prestali dijeliti iskustvo postdrugisvjetski rat Europe. Postali smo serija koju svake večeri prate na TV dnevniku. Nešto iimaginarno, nešto mitsko, poput Belrlina. Kao u Marvwellovim stripovima vidjeli su pred sobom borbu različitih principa. Dobro uhranjeni, sada i na putu ujedinjenja počeli su se zajebavati. Bilo je dosadno pa je zabava bila ono što smo mi proživljavali. A u toj Europi iz koje smo se odjednom ispljunuli imali su različita iskustva i spram njih su određivali i svoje stavove. 

GENIJE POSTAO GLUPAN

Handke se nije snašao. Kao i mnogi intelektualci tog doba, pogotovu oni lijevo orijentirani, u đavolu je vidio simbol otpora globalnoj aždaji. Kada sam to saznao pomislio sam da to radi iz zajebancije, da samo želi kontrirati, ali ovdje se radilo o nama pa mi ta zajebancija nije baš bila po volji. Handke je od genija postao glupan. Kao Kusturica, recimo. Netko tko ne kuži. Ne kuži podjelu uloga, ali ne kuži, prije svega, da to što se odvija nije fikcija već moja jebena stvarnost. Ali ono što je radio prije je i dalje ostalo upisano u moj kulturni kod. Nisam ga, ni da sam htio, mogao izbaciti. Kao ni Celinea. Kao ni Hamsuna. Kao ni nesretnog Heideggera (kojeg nisu izbacili iz nastave iako, jel’).  

Handkeovo lutanje kroz glupost opet me podsjetilo na ljudsku sudbinu, na sav koloplet zabluda i borbi koje moramo proći kako bi ih se riješili i izašli na svjetlost, mirni i pomireni sami sa sobom. Tko zna, da je bila riječ o nekom dalekom ratu možda bi mi Handkeov srednji prst djelovao cool. Moram to priznati. Jer kao to je protiv nekakvog establišmenta, kojeg je Handke postao dio, jebiga, stari se, njegova generacija je preuzela svijet. A kao i svaka generacija nagrađivanjem naistaknutijih pojedinaca želi se upisati u povijest. Na svoju grobnu ploču napisati – BILI SMO OVDJE! Ostaviti naš imaginarij u naslijeđe vječnosti. A, sviđalo se to nekomu ili ne, Handke je dio tog imaginarija i jebiga. 

I ja bih danas volio da isključivo slavimo Nobela kojeg je dobila Olga Tokarčuk umjesto da se bavimo Handekeovim glupavim ispadima. Ali mi smo zbunjeni. Kao Europa, čijeg smo iskustva ponovno postali dio. Kao i cijeli svijet. Pa je ova dodjela Nobela na neki način nagrada generaciji koja će umrijeti zbunjena, ne našavši svoj unutarnji mir i svrhu i mjesto u povijesti. 

Ovaj Nobel je spomenik Europskoj zbunjenosti. Spomenik ljudskoj duši, izgubljenoj, ali koju sve više nagriza onaj princip zla. Princip Jokera, recimo. I, sve u redu, po političkoj liniji Handke nije smio dospjeti u središte javnog interesa. U redu je zgražavanje, ali, hajde, priznajmo – zgražavamo se upravo zato jer je ga vidimo kao nekoga tko je naš ali nas je izdao. I priznajmo da smo i mi imbecilni u mnogo situacija. Jer sad smo u poziciji u kojoj je Handke dio TV serijala a mi smo gledatelji. Njegov utjecaj na našu kulturu i naš osobni kod ne možemo izbrisati. Uzalud zgražavanje. Švedska akademija je kao zbunjena. A zpravo priprema teren za ono što se na neki način već dogodilo. Jer, gdje je, k vragu, nestao Batman iz vlastitog serijala? Kako je u ovom novom filmu ostao samo Joker? 

GDJE JE NESTAO BATMAN

Odluka Švedske akademije je govno. Od njih nam ne treba legitimacije naše unutarnje zbunjenosti i izgubljenosti kolektivnog europskog imaginarija koji opet luta od fašizma do boli me kurac. Ali to je tako nalik na sve nas, jer ljudi smo, govna smo samo neki od nas nisu dobili prigodu da se iskažu kao fekalne osobnosti. A ja, evo jesam. 

I dalje se borim da ne budem licemjer. I da kao očuvam neki rock and roll, a više puta pomenuti pakšu je dio tog rock and rolla. I puno takvih sjedi diljem Europe, mnoge sam od njih upoznao i svađao se s njima i duša mi se raspadala jer sam mislio da sve kuže i kao što su postali dio mog imaginarija postali su i dio mog razočaranja svijetom. I hvala im za to. Jer nitko na svijetu ne kuži baš sve. Kao što reče Alfie Solomons, parafrazirat ću ga: čitam sveto pismo, nadam se da ima Boga, jer neki šupak mora biti odgovoran za svo ovo sranje koje pravimo.  

I opet vas pitam: gdje je nestao Batman iz vlastitog serijala? Zašto je sve samo o Jokeru? Da nije možda do nas, do toga kakvi smo sinovi, braća, sestre, partneri, susjedi, prijatelji?

Marko Tomaš (Žurnal.info)