Kliker.info

U dominantnim tumačenjima rata u Bosni i Hercegovini često se tvrdi da je etnička podjela bila njegova tragična posljedica – rezultat nasilja, etničkog čišćenja i ratnih osvajanja. Međutim, historijski slijed događaja ukazuje na suprotan zaključak: etnička podjela bila je politički projekat koji je prethodio ratu i učinio ga neizbježnim.

Pišu : Senadin Lavić, Zlatko Hadžidedić

Nije nastala kao rezultat rata – bila je njegov direktni uzrok. Rat protiv Republike Bosne i Hercegovine organiziran je i vođen kako bi se ostvarila etnička podjela njene teritorije.

Lisabon 1992: Institucionalizacija etničkog principa

Na Lisabonskoj konferenciji u februaru 1992. godine, pod pokroviteljstvom Evropske zajednice, izaslanici Lord Carrington i José Cutileiro predstavili su plan za ustavnu reorganizaciju Bosne i Hercegovine zasnovanu na etničkom principu. Ovaj plan, poznat kao Carrington-Cutileirov plan, predviđao je transformaciju Republike Bosne i Hercegovine u državu sastavljenu od tri “konstitutivne jedinice” definirane prema etno-nacionalnim većinama.

Dakle, nekoliko mjeseci prije izbijanja otvorenog oružanog sukoba, uvedena je ideja da Bosna i Hercegovina ne može opstati kao jedinstvena politička zajednica građana, već samo kao skup teritorijalno odvojenih etničkih kolektiviteta. Međunarodno posredovana formula etničke podjele postala je polazna tačka za redefiniranje suvereniteta države.Ovaj model je, naravno, odgovarao Srbiji i Hrvatskoj, koje nisu krile svoje ekspanzionističke težnje prema bosanskoj državnoj teritoriji, jer im je omogućavao direktan utjecaj na dijelove Bosne i Hercegovine.

Rat kao implementacija unaprijed osmišljenog modela

Rat koji je započeo u aprilu 1992. godine nije imao za cilj osvajanje cijele teritorije Bosne i Hercegovine od strane bilo koje od uključenih vojski. Cilj je bio uspostavljanje i teritorijalna konsolidacija etnički homogenih područja. U tom smislu, vojne operacije nisu bile usmjerene ka integraciji države pod jednom vlašću, već ka njenoj fragmentaciji.

Agresija koju je tadašnja Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) izvršila na Bosnu i Hercegovinu nastojala je uspostaviti teritorijalno ujedinjeni entitet pod srpskom dominacijom. Istovremeno, politika Republike Hrvatske imala je za cilj uspostavljanje hrvatske teritorijalne jedinice na tlu Bosne i Hercegovine. U oba slučaja, cilj je bio stvaranje etnički homogenih teritorija – upravo onih konceptualno
zacrtanih u Lisabonu.

Čak ni Armija Republike Bosne i Hercegovine, iako formalno posvećena očuvanju teritorijalnog integriteta države, nije vodila rat s ciljem vojnog osvajanja cijele teritorije, već je djelovala u okviru logike teritorijalnog razgraničenja koja je već bila politički artikulirana. Rat je tako postao sredstvo za sprovođenje ranije legitimizirane političke formule. Nakon prve godine rata i protjerivanja stanovništva, teritorije su postale izrazito „etnički“ definirane. Naravno, Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je u najtežem položaju, jer je morala organizirati odbranu države od “ničega” i pokušati osloboditi okupirane teritorije. Nažalost, ovaj zadatak je zaustavljen u blizini Banje Luke 1995. godine.

Logika homogenizacije: Zašto podjela proizvodi rat

Koncept etnički homogenih teritorija u etnički mješovitim državama nije neutralan administrativni prijedlog. Po svojoj unutrašnjoj logici, on je duboko konfliktan. U društvima poput Bosne i Hercegovine, gdje su stanovništvo, naselja i gradovi historijski bili isprepleteni, teritorijalna homogenizacija se ne može postići političkom deklaracijom – ona zahtijeva fizičko razdvajanje ljudi. Rat je stoga instrument za razdvajanje etničkih grupa i stvaranje etnički “čistih” teritorija. Na taj način, historija zajedničkog života u Bosni i Hercegovini je direktno napadnuta i pokušava se uništiti.

Da bi se etnički mješovito stanovništvo razdvojilo na odvojene, etnički homogene teritorije, potrebna je sila. Granice takvih teritorija ne mogu se povući bez pritiska, prisile i kontrole prostora. Posljedično, nametanje koncepta homogenih teritorija implicitno podrazumijeva prihvatanje upotrebe sile kao sredstva političke reorganizacije.

Ovaj koncept, zapravo, poziva se na silu radi postizanja političkih ciljeva.Drugim riječima, u multietničkim državama, ideja teritorijalne etničke homogenizacije logično i neizbježno vodi do oružanog sukoba. Ako se politički cilj definira kao stvaranje „čiste“ teritorije, tada vojna kontrola prostora postaje sredstvo za postizanje tog cilja. Rat nije odstupanje od plana – on je njegov instrument.

Britanski postkolonijalni presedani: Obrazac podjele

Lisabonski plan nije bio izolirani presedan. Slični obrasci etno-religijske podjele –koje je u Lisabon donio bivši britanski ministar vanjskih poslova, Lord Carrington – pojavili su se u mnogim britanskim postkolonijalnim aranžmanima koji su proizveli trajno nasilje i nestabilnost.
Podjela kolonijalne Indije rezultirala je stvaranjem dvije države, Indije i Pakistana, na osnovi vjerskog kriterija, praćenog masovnim migracijama i dugotrajnim sukobima.

U Palestini je plan etno-religijske podjele doveo do stvaranja Države Izrael, dok je palestinsko pitanje ostalo neriješeno, što je proizvelo decenije sukoba.Na Kipru je, nakon sticanja nezavisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva, uspostavljena etno-religijska podjela između međunarodno priznate Republike Kipar i samoproglašene Turske Republike Sjeverni Kipar, čiji status ostaje izvor napetosti. U svim ovim slučajevima, etno-religijska teritorijalizacija predstavljena je kao racionalno rješenje za postizanje stabilnosti. Pa ipak, dugoročni rezultat bile su trajne podjele i hronična nestabilnost.

Stabilnost kao retorika, nestabilnost kao struktura

Retorika koja prati takve planove uvijek je ista: prepoznati „stvarnost na terenu“, institucionalizirati razlike i time spriječiti nasilje. Međutim, kada se etno-religijske razlike transformiraju u teritorijalne granice, one postaju linije koje dijele suverenitet. A kada se suverenitet podijeli duž etničkih linija, država prestaje biti politička zajednica građana i postaje arena trajnih pregovora između kolektivnih identiteta. Takva država, nažalost, pretvara se u bojno polje nekompatibilnih interesa. To znači da se ne može razvijati, jer je iznutra rastrgana nametnutim
iracionalnostima, s jasnom namjerom da je učine disfunkcionalnom. Bosna i Hercegovina je paradigmatičan primjer ove logike. Od Lisabona 1992. do Daytona 1995., princip etničke podjele ostao je konstantan. Rat nije proizveo podjelu; politika podjele proizvela je rat. I kada je rat formalno završen, podjela je ostala izvor trajnog sukoba.

Zaključak

Etnička podjela u Bosni i Hercegovini nije bila posljedica rata – ona je bila njegov uzrok. Sve dok ovaj princip ostane ugrađen u ustavni poredak, politička nestabilnost će opstati kao njegov strukturni ishod. Država organizovana oko teritorijalno ukorijenjenog etničkog suvereniteta ne može izbjeći ponavljajuće krize, jer institucionalizira fragmentaciju umjesto da je prevaziđe. Štaviše, ako bi se ovaj princip dalje forsirao, mogao bi samo produbiti regionalnu destabilizaciju legitimiziranjem projekata etničkih “velikih država”.

Logika je inherentno ekspanzivna: ako se podjela prihvati kao valjan lijek u jednom slučaju, ona postaje presedan za druge. Ideja “Velike Hrvatske”, konsolidovane kroz ranije protjerivanje njene srpske manjine i potencijalnu secesiju dijelova bosanske teritorije; “Velike Srbije”, postignute secesijom dijelova Bosne i Hercegovine; ili “Velike Albanije”,kroz apsorpciju Kosova, ne bi ostale izolovane ambicije. Nakon što se norma teritorijalne etničke homogenizacije potvrdi, historijski revizionizmi i drugdje mogu se
reaktivirati.

Zahtjevi zasnovani na bivšim carskim granicama mogli bi se ponovo pojaviti pod istom logikom. Politički akteri bi se mogli pozvati na naslijeđe Austro-Ugarske Monarhije kako bi opravdali teritorijalne revizije — na primjer, promoviranjem ideje „Velike Mađarske“ kroz zahtjeve za dijelovima Hrvatske i Srbije, ili čak „Velike Austrije“ kroz zahtjeve za teritorije u Sloveniji i Hrvatskoj koje su nekada bile dio istog imperijalnog okvira. Kada se promjene granica tretiraju kao legitimni razlozi za savremenu rekonfiguraciju države, sam princip postaje otvoren i teško ga je obuzdati.

Takva lančana reakcija ne bi proizvela stabilnost, već spiralu konkurentnih teritorijalnih zahtjeva. Svaka ostvarena podjela bi generirala nove manjine, nove pritužbe i nove zahtjeve za daljnje „korekcije“. Regija bi riskirala da se zaglavi u stalnom ciklusu destabilizacije, u kojem su granice privremene, a suverenitet uslovljen.

Zarad trajnog mira u jugoistočnoj Evropi, stoga je neophodno napustiti princip etničke podjele kako je projektovan u Bosni i Hercegovini. Stabilnost se ne može graditi na teritorijalizaciji etničke ekskluzivnosti. To zahtijeva reafirmaciju države kao političke zajednice građana, a ne kao dogovorene ravnoteže segregiranih kolektiviteta. Bez takve promjene, posljedice se mogu proširiti daleko izvan Bosne i Hercegovine, s nepredvidivim i potencijalno dalekosežnim efektima za cijelu regiju.