hamburger-icon

Kliker.info

Senadin Lavić : Da li je normalno da u BiH postoje 543 politička subjekta?!

Senadin Lavić : Da li je normalno da u BiH postoje 543 politička subjekta?!

16 Septembra
15:27 2020

CIK je za predstojeće lokalne izbore prebrojao i poredao 543 politička subjekta (pod političkim subjektom podrazumijeva se registrirana politička stranka, koalicija, nezavisna lista kandidata,  pojedinac kandidat).

Piše : Prof. dr. Senadin Lavić

Među 543 politička subjekta nalaze se: 129 političkih partija, 333 nezavisna kandidata, 72 koalicija i 9 listi nezavisnih kandidata… Da li je ovoliki broj političkih subjekata na tragu politike kakvu razumijevamo kroz povijest, odnosno politike kao umijeća vladanja, politike kao efikasnog vođenja javnog posla u polisu ili državi (poslovi vezani za polis), politike kao vlasti koja uspješno raspolaže resursima i politike kao instrumenta za prevazilaženje društvenih konflikata među suprotstavljenim grupacijama? Ili se radi o nečemu drugom i samo dijelom o poklapanju sa semantičkim sadržajima povijesnog razumijevanja politike?  

Politika je djelatnost ljudi na općem ili javnom dobru, i to, između ostalog, djelatnost da se uspostave pravila po kojima će jedna zajednica živjeti i ostvarivati svoje interese i prava. Zato je u politici kao društvenom i sociološkom fenomenu uvijek prisutan, na određeni način, proces u kojem se pojavljuju konfliktkonsenzus i kompromis (tri k). Na to se može dodati još i riječ prevara. U društvima koja u sebi nisu razdvojila moderno i novovjekovno od okvira predpolitičkih, predmodernih, feudalnih ili agrarno-društvenih slika života dominiraju predstave o politici kao vlasti odabranih koji vremenom postaju diktatori ili totalitarni vladari.

U njima se još danas naziru dinastičko-monarhističke tendencije. U makijavelističkom okretu politika je od evropskog novovjekovlja postala nemoralna, čista manipulacija, laž, prevara, obmanjivanje, samovolja pojedinca, drastično razdvajanje društva i politike, društvene ontologije i političke ontologije. Dakle, od novovjekovlja je politika postala djelatnost koja se više ne vezuje uz moral.

BESKRAJNA FRAGMENTACIJA

Zašto se u Bosni fragmentira političko biće, to jeste: zašto se reducira političko na lično (samo moj interes) ili personalno (samo ta ličnost), kao da je politika djelatnost pojedinačnog čovjeka, a ne zastupanje javnog dobra i općeg dobra velikog broja ljudi? Uvijek se osnuje politička partija radi političkog, ekonomskog ili ličnog interesa! Politički program je iskaz vizije uređenja onoga zajedničkog ili onoga što je zajedničko velikom broju ljudi. Ali, ne poklapa se uvijek društvena  ontologija i politička ontologija, odnosno ne poklapa se strukturno društveni interes velikog broja ljudi s političkim interesom i programom neke političke grupacije. Iz toga slijede politički i društveni konflikti. Zato se s pravom spominje teza o sociološkom relativitetu ( “različita društva proizvode kvalitativno različite koncepte prostora i vremena” – N. Ibrulj) koja je razvila svijest o socijalnom izboru izgradnje društvene ontologije čiji predmeti, stanja i procesi su potpuno ovisni od jezika, sistema vjerovanja, kulturnih činjenica i političke ontologije.

Kakav je smisao demokratije u Bosni i regionu ako trideset godina vladaju iste grupe ljudi? To nema nikakvog smisla, jer su građani uglavnom zarobljenici volje nekoliko ličnosti iz dominirajuće političke oligarhije. Očito je da se pritom radi o simulakrumu demokratije ili prevari građana. Programi koji se predstavljaju građanima u predizbornim kampanjama služe kao mamilice za divljač koja će biti ulovljena i iskorištena za neki drugi interes. Vrlo brzo se pokaže da za mentalitet predpolitičkog društva nema promjena, nema parlamentarnog nadmetanja, nema novih ideja, nema progresa, ni novih ljudi. Postoji feudalni vladar, monarh ili neki sultan koji vlada svojim podanicima na osnovu dinastijskog naslijeđa i “volje Boga”. Iza leđa mu stoji sveštenik i religija kao instrument za oblikovanje identiteta. Zato je danas na balkanskom prostoru priča o nacionalnom identitetu, ustvari, reducirana na priču o religijskim predstavama o životu.

DEFICIT PARLAMENTARIZMA

Paradoks je da postoji 543 politička subjekta u državi, a ne postoji razvijen politički parlamentarizam nego etnokratija i vladavina tri etničko-religijske oligarhije (političke partije etničkih grupa i religijske institucije) koje se međusobno konfrontiraju. Fragmentacija političkih orijentacija u Bosni svjedoči, nažalost, da ne postoji primjerena bosanska mjera političkog, da se rasutost pokazuje kao neodgovornost, dezorijentiranost, proizvoljnost političkog djelovanja, što nam svjedoči da većina političkih subjekata nema pravilan odnos i poštovanje prema građanima i njihovim interesima.

Jasno je da se brojni politički subjekti formiraju samo radi sebe i svoga malog privatnog interesa, po principu samodovoljnosti i egoističnog interesa određenog pojedinca ili njegove interesne grupe, a ne radi zajedničkog dobra većine građana, državnog interesa i razloga, građanskog življenja, budućnosti slobode čovjeka, vladavine prava. Onda se čini da svako može “bistriti politiku” i da je to djelatnost u kojoj se mogu uključiti svi, to jeste, djelatnost u kojoj nema nikakve odgovornosti pri čemu se proizvoljnost može nametnuti kao kriterij djelovanja.

Od Aristotel do danas, ipak, politika je najsloženija djelatnost za ljude i podrazumijeva znanje, odgovornost i veliko odricanje za političko ili stvari polisa (države). Tako je politika (kao teorijska i praktička djelatnost) srozana na prevrtljivce i šarlatane koji uglavnom u nesretnim društvima ostvaruju vlastite male interese i u jednom mandatu postaju bogati ljudi!

Nije normalno da postoji ovoliko političko ili hiperpolitičko tijelo političkih subjekata za lokalne izbore u jednoj relativno maloj evropskoj državi Bosni i Hercegovini. U aktualnom povijesnom kontekstu politika, hiperpolitika, biopolitika, etnopolitika su izrazi koji govore u rasulu političkog ili o obesmišljavanju političkog i njegovom svođenju na proizvoljnost i neki pojedinačni hir kojim se negiraju kriteriji organiziranja političkih zajednica građana. Dakle, ne može “svaka ulica” imati svoju političku stranku ili političkog kandidata. To kazuje da ne postoji jedna opća državljanska politička linija iz koje bi se na lokalnom nivou reflektirala prepoznatljiva sljedba ili pravac.

Ovakva razbacanost i razbucanost političkog spektra, njegova nevjerovatna usitnjenost, pokazuje da ne postoji koordinirana politička svijest koja bi na principima općosti, javnog interesa, kompetitivnosti, kvaliteta i interesa građana organizirala politički život građana od lokalnog ambijenta do nivoa države. Ili postoji ali nema snagu za jasnu državljansku usmjerenost  po vertikali društvenog sistema. To je s jedne strane tačno.

Ali, s druge strane, stvar stoji ovako i upozorava nas dramatično na jednu veliku disproporciju u političkom životu građana. Naime, jasno je da pojedine “velike” političke partije i koalicije često ne primjećuju i ignoriraju specifičnosti pojedinih regija države i godinama ih zanemaruju. To izaziva revolt i ogorčenje građana. Tada građani poduzimaju “pobunjeničke” korake i prave vlastite političke projekte kojima žele ostvariti svoje interese i osigurati svoja prava. Taj pokušaj da se izvuku ispod šešira velikih političkih partija ili iz nametnutog poretka nadređenosti-podređenosti ne mora uvijek završiti s uspjehom i željenim rezultatom.   

Stotine i stotine političkih subjekata na izborima. Ko će raditi u interesu građana?

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku