Kliker.info

Piše : Senad Pećanin (BH Dani)

Liberalizacija Saveza komunista u Bosni i Hercegovini krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća dočekana je kao nepovratna demokratizacija nekadašnje ideološki najdogmatskije jugoslavenske socijalističke republike. Vrhunci demokratizacije bile su afere "Neum" i "Agrokomerc". Tadašnji mladi novinari naslađivali su se objavljivanjem informacija o skandaloznim razmjerama devijacija morala vodećih bh. komunista: pravljene su liste istaknutih rukovodilaca koji su nakon nekoliko decenija socijalističkog radnog staža uspjeli postati vlasnici stanova i od pedesetak kvadrata u Neumu, kao i onih koji su imali navadu da odličnu janjetinu kod Gojka u Jablanici stave na trošak "reprezentacije". Dopisnici beogradskih medija u Sarajevu su bili posebno revnosni u praćenju ovih afera, a mnogi i u Sarajevu su vjerovali da su mjenice bez pokrića izdavane jedino u Velikoj Kladuši, da meta optužbi protiv Fikreta Abdića nije glava predsjednika Ustavne komisije SFRJ Hamdije Pozderca, a da su "Neumaši" i "janjeće brigade" najveća prijetnja svijetloj budućnosti i bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i narodnosti.

Fuad Muhić je godinama bio jedan od pripadnika vladajuće ideološke nomenklature, nije imao stan u Neumu, a od janjetine kod Gojka draža mu je bila čašica u Dva ribara, preko puta sarajevskog Pravnog fakulteta na kojem je predavao. Mnogobrojni neprijatelji najobrazovanijeg među partijskim ideolozima o Muhiću su govorili da kada se on s nekim šali, taj nije siguran treba li da se smije ili da se priprema za zatvor. Prošlo je od tada više od 20 godina, ali ja se sjećam svih njegovih briljantnih predavanja iz teorije države i prava koja sam kao brucoš s uživanjem slušao. Muhićev pad i praktična izolacija iz sarajevske sredine počeo je 1987. godine, onog trenutka kada je jedini u Bosni i Hercegovini vidio šta se sprema u Beogradu. Tekst objavljen u zagrebačkom Danasu, u kojem je Mirjanu Marković poredio s Elenom Ceausesku, bio je okidač za organiziranu partijsku, medijsku i univerzitetsku harangu. I dok je današnji najveći bošnjački živi pjesnik tada na pitanje srbijanskih novina o Slobodanu Miloševiću odgovarao da je njemu dobar ako je njima dobar, Muhić je pisao: "Bojim se ovakvog tipa obiteljske vladavine, gdje u sprezi viribus unitis (združenim snagama) prva dama čak prednjači. Bojim se i harizmatske intelektualne pratnje u snoviđenju Krležinog Banketa u Blitvi. I svoju bojazan javno izražavam, da ne bih bio čak ni pasivni pristalica nastajanja situacije kakva danas postoji u susjednoj socijalističkoj državi s nepotističkom harizmom. A i ona je nastala na talasu sveopšte volje naroda, promovirana kroz organiziranu spontanost. U idili te obiteljske ideološke sprege neka uživa ko hoće. Ja neću." I nije dugo poživio nakon ovih riječi. Skoro da nije bilo tog poznatijeg "društveno-političkog radnika" u Sarajevu koji drži do sebe i svoje karijere, bez razlike na nacionalnu pripadnost, koji se nije javno obrušio na Muhića, na njegovu kritiku "rukovodstva i institucija Srbije". Sposobnost da puno prije svih oko sebe vidi šta donose Miloševići i odlučnost da na to upozori, Muhić je skupo platio.

A o njemu često mislim ovih dana, otkako s nevjericom slušam sarajevske osude Stjepana Mesića povodom njegove izjave izrečene u neformalnom razgovoru s grupom hrvatskih novinara. Podsjećam, hrvatski predsjednik je rekao: "Da sam predsjednik Republike u trenutku kada bi Milorad Dodik u Republici Srpskoj eventualno raspisao referendum o otcjepljenju od BiH, odmah bih vojskom prekinuo koridor u Bosanskoj Posavini… Nevjerovatno je koliko Dodik vara međunarodnu zajednicu. On igra na kartu zamora: misli da će se svijet umoriti od BiH, a on će tada raspisati referendum o otcjepljenju, netko će se nekoliko dana buniti, a onda će sve splasnuti i Velika Srbija će biti ostvarena."

Beogradske i reakcije predsjednika Borisa Tadića na ovu izjavu su bile u skladu s očekivanjima od politike po kojoj Beograd podržava i integritet BiH i Milorada Dodika, ne hapsi Ratka Mladića, godinama ne usvaja skupštinsku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, dva puta odbija prihvatiti imenovane bh. ambasadore, odbija priznanje međudržavnih granica… No, većina reakcija u Sarajevu, po kojima ključni problem današnje BiH nije projekt Milorada Dodika nego izjava u kondicionalu Stjepana Mesića, iznenađenje su za mnoge. Možda bi bile i za mene da sve više ne postajem svjestan da ni razmjere takvih zločina počinjenih u bliskoj prošlosti ne mogu promijeniti (ne)sposobnost rasuđivanja pripadnika "bošnjačke elite". Fuad Muhić je zbog svojih upozorenja završio odbačen od svih. Bio sam posljednji novinar kojem je dao intervju, već bolestan, neposredno prije njegove smrti i rata za Bosnu i Hercegovinu. Tek tom prilikom sam shvatio zašto je morao odabrati nekakve opskurne hrvatske stranke kao forum preko kojeg će upozoriti na dolazeću prekodrinsku kataklizmu.   Drago mi je što Stjepan Mesić ne živi u Sarajevu.