Kliker.info

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, najavio je da će tužiti medije koji su ga posljednjih dana povezivali sa ubistvima građana Sarajeva tokom višegodišnje opsade grada u tzv. „Safari izletima“. „Tužiću ove koji imaju puno para, od Guardiana“ do Daly Maila“, najavio je Vučić na TV „Informer“. „Angažovat ću najbolje advokate, najskuplje svetske advokate, pa koliko naplate, nek’ uzmu procente, ostalo podelimo nekoj deci negde, jer verujem da mogu da im uzmem milione“, zaprijetio je predsjednik Srbije.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

TUŽBA JE TUŽBA, A SLUŽBA-SLUŽBA

Svjetski mediji se nisu uplašili Vučićeve prijetnje tužbama, nastavili su pisati o njegovoj ulozi u zločinačkoj opsadi Sarajeva tokom koje je ubijeno skoro 15 hiljada njegovih građana. Istraga koju je pokrenulo tužiteljstvo u Milanu ima za cilj rasvijetliti ulogu i odgovornost državljana Italije koji su, kako se tvrdi, dolazili na „vikend safarije“ i u morbidnim turističkim „aranžmanima“  iz snajpera pucali na civile u gradu. Jeste cinično i licemjerno, moralno i krivično pravno, da se istraga pokreće za višedecenijskim zakašnjenjem. Tvrdnje da su italijanske vlasti, odnosno njihova vojno – obavještajna služba SISMI  tokom opsade Sarajeva imali informacije o „safari zločinima“ nisu neutemeljene, niti pretjerane. Italijanski pripadnici UNPROFOR-a su tokom rata bilo raspoređeni na brojnim lokacijama u Sarajevu i njegovoj široj okolini. Sjedište im je bilo u bivšoj kasarni „Maršal Tito“, dakle nekoliko stotina metara zračne udaljenosti od snajperskih položaja Vojske RS sa kojih je grad zasipan smrtonosnim projektilima. Nedugo nakon što su od bosanskih obavještajaca informirani o prisustvu svojih zemljaka na snajperskim položajima, italijanski vojni zapovjednici su reagirali i obavijestili ih da će se sa tim „vikend-turama“ prekinuti. Što se je ubrzo i desilo.

Istraga Tužiteljstva u Milanu otvorena je tek nakon što je slovenački režiser Miran Zupančić prije tri godine snimio film „Sarajevo safari“ i nakon što su italijanski mediji, potaknuti njim, ponovo aktuelizirali ovaj jezivi slučaj.

Hrvatski novinar Domagoj Margetić, proteklih je decenija svojim ne baš uvijek utemeljenim istraživačkim otkrićima, ako ništa drugo, redovno uspijevao isprovocirati javnost u regionu, na kraće, ili dulje  staze. Svojevremeno je čak svoja istraživačka saznanja o kriminalu u Srbiji povjerio Tomislavu Nikoliću, Vučićevom prethodniku na mjestu predsjednika Srbije, što je na koncu okončalo javnom blamažom  šefa države i njegovih savjetnika. Tužbu protiv Vučića koju je Margetić uputio Tužiteljstvu u Milanu, treba prije svega sagledati kao njegovo nastojanje da se bolje razumije kontekst unutar kojeg je bio moguć zločin „italijanskih turista“, odnosno da podsjeti na ulogu Srbije i njenih službi i paravojski u zločinima nad građanima Sarajeva devedesetih godina prošlog stoljeća.

Stoga ćemo se i mi u ovom tekstu rukovoditi istim motivima dodajući cijeloj priči širi okvir i sve ono što je prethodilo dobro i dugo planiranoj opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine bez presedana u modernoj povijesti ratovanja.

SNAJPEROM NA CIVILE

U drugoj polovini 1991. godine Srpska demokratska stranka i njihovi kadrovi unutar policijskog aparata odabrali su oko 250 ljudi uglavnom iz aktivnog i rezervnog „fundusa“ policije i uputili ih na specijalističku obuku u Pančevo. Ta je obuka obavljana u organizaciji i sa resursima Službe Državne bezbednosti Srbije. Kao što je dokazano na suđenju šefovima DB-a Srbije Jovici Stanišiću i Frankiju Simatoviću, kroz obuku u tom kampu prošli su pripadnici manje-više svih paravojnih jedinica koje su sudjelovale u agresiji na Hrvatsku u Bosnu i Hercegovinu, “Tigrovi” Željka Ražnatovića Arkana, “Crvene beretke” Milorada Ulemeka Legije, “Škorpioni”…

Tokom trajanja „dresure“, Radovan Karadžić je zatražio od dvojice istaknutih članova SDS-a iz Banja Luke i Sarajeva, poznatih biznismena, da obiđu „školarce“ u Pančevu i informiraju se o uvjetima u kojima se obučavaju. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu ova su dvojica SDS-ovaca prenijeli Karadžiću zadovoljstvo viđenim na poligonima za obuku u Pančevu i onim što su čuli u razgovoru sa budućim specijalcima i njihovim instruktorima. Važan dio obuke posvećen je vještini rukovanje snajperom u naseljenim mjestima.

Njime su uskoro zagospodarila četničke paravojne falange predvođena vojvodom Slavkom Aleksićem kojem se, po vlastitom svjedočenju, kao i tvrdnjama njihovog političkog oca Vojislava Šešelja, tih aprilskih dana 1992. godine priključio mladi student iz Beograda Aleksandar Vučić. Na ovom mjestu treba podsjetiti da je Slavko Aleksić, zajedno sa još desetak drugih pristalica Vojislava Šešelja u kasno ljeto 1991. godine prošao kroz obuku na poligonima Jugoslovenske Narodne Armije u Bubanj potoku, nedaleko od Beograda. O tome smo pisali nedavno povodom smrti još jednog četničkog vojvode, ratnog veterana iz Hrvatske i Bosne Branislava Gavrilovića Brneta.

TEROR ČETNIČKIH VOJVODA

Također treba podsjetiti na još jednu činjenicu koju smo ranije prezentirali na ovom portalu, a koju je koristio novinar Domagoj Margetić u krivičnoj prijavi koju je protiv Aleksandra Vučića poslao Tužiteljstvu u Milanu. Aktuelni predsjednik Srbije je godinu dana prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, početkom maja 1991. godine dolazio u periferne dijelove Sarajeva sa, kako su utvrdili policajci koji su ga zaustavili, legitimacijom rezervnog pripadnika Državne bezbednosti Srbije. U sklopu te višednevne „vizite“ (zajedno sa još jednom radikalkom, danas predsjednicom Vlade Vojvodine Majom Gojković) Vučić  je na Đurđevdanskom uranku 6-og maja  prisustvovao i postrojavanju prvog četničkog odreda na Romaniji. Četnike je postrojio i vatren borbeni govor im održao Vojislav Šešelj uz blagonaklono prisustvo lidera SDS-a Radovana Karadžića. Reagirajući prije nekoliko godina na tekst u „Slobodnoj Bosni“ u kojem je povezivan sa ovim događajima Aleksandar Vučić je demantirao samo to da je tada bio član Radikalne stranke Srbije, čiji je član, kako je kazao, postao tek 1993. godine. Nije osporio to da je u navedeno vrijeme boravio u širem području Sarajeva sa Majom Gojković, kao ni to da je imao iskaznicu suradnika srbijanskog DB-a.

Dakle, rečeno konobarski, da vidimo šta smo imali tog aprila 1992.godine, kao i mjeseci nakon toga na Grbavici, Vracama i Jevrejskom groblju. Na okupu su se našli četnici predvođeni vojvodom Slavkom Aleksićem koji su prethodno obučavani u Srbiji, Bubanj potoku,  potom policijski specijalci i snajpersti čija je obuka obavljena u kampu srbijanske Državne bezbednosti u Pančevu. U taj militantni velikosrpski kolorit se logično uklopio i „visoki štrkljavi mladić sa iskaznicom DB-a Srbije“, kako se prethodno sarajevski policajci koji su ga legitimisali opisivali današnjeg predsjednika Srbije!

Moguće je da Aleksandar Vučić nije nosio pušku, vjerovatno i ako ju je zadužio nje povlačio oroz, bilo je tih mjeseci i godina na snajperskim pozicijama oko Sarajeva veliki broj neuporedivo preciznijih strijelaca i ekafikasnijih ubica, domaćih i uvoznih od njega. Ono što je u njegovom slučaju bitno nije samo percepcija da je on taj zločin mogao počiniti, nego da je bio dio istog obavještajno-agresorskog „paketa“ u kojeg su se uklapali i „talijanski turisti“ i vikend-četnici i ruski dobrovoljci a koji je izvorište i uporište  imao u Beogradu. “Smrt je bila majstor iz Srbije”, da parafraziramo pjesnika.

ĆACILEND KAO GRBAVICA

“Mi imamo pola sa ubicama iz 90-ih, kako su tada činili niz zločina, a nisu ni trepnuli“, kazao je ovih dana na jed(i)noj srbijanskoj  nezavisnoj televiziji Dejan Ilić, kolumnista beogradskog portala „Peščanik“. Ovaj lucidni, beskompromisni kritičar i hroničar beščašća novoradikalske vlasti možda i ne sluti u kojoj je mjeri u pravu, da ne kažemo kako je snajperski precizno upucao metu! Kada pogledate ono što se već uobičajeno naziva „Ćacilend“, militantnu zonu sumraka i surovog bezakonja u srcu Beograda, na šta ona podsjeća nas građane Sarajeva? Pa, na ratnu Grbavicu, samo bez stanovnika! Po istom su modelu te dvije urbane cjeline zauzete, okupirane: prepuštene su na milost i nemilost nekontroliranom nasilju od ranije poznatih, dokazanih i presuđivanih kriminalaca, psihopatskih zlikovaca. I sve to uz prećutnu podršku i pasivnu asistenciju „regularnih“ policijskih snaga.  Onaj siledžija koji je prošle nedjelje divljački napao novinare televizije N1, polomio im kameru, saznajemo, osuđeni je ubica koji je ranije pušten iz zatvora.

Monstrum sa Grbavice, Crnogorac  Veselin Batko Vlahović, presuđen je na Sudu Bosne i Hercegovine na 40 godina robije zbog ubistva desetina građana ovog naselja. Samo nekoliko mjeseci prije rata Vlahović, osrednji bokser, uhapšen je zbog pucnjave u jednoj sarajevskoj diskoteci u kojoj je radio kao zaštitar. Već narednog jutra je pušten na slobodu, vraćen mu je i pištolj. Učinio je to (navodno nakon telefonskog poziva „drugova iz Beograda“) neko od tadašnjih vodećih policajaca, pretpostavlja se drugi čovjek Republičkog MUP-a Momčilo Mandić. Nakon što je Vlahović obavio svoj monstruozni posao,  poubijao, silovao, opljačkao, protjerao što je stigao i mogao, Mandić ga je u drugoj ratnoj godini drugarski zamolio da napusti  Grbavicu i ponese sa sobom u Srbiju sve što je popljačkao. Poklonio mu je i „Golfa“ . Prethodno, naravno, ukradenog iz TAS-a u Vogošći.

Trideset i koju godinu kasnije u beogradskoj „Grbavici bez stanovnika“ – Ćacilendu gledamo horde mišićavih štemera u crnim uniformama koje je predvodio i raspoređuje jedan drugi Mandić, Vladimir, sin Momčilov! Okupiranu Grbavicu je u ratu medij sa Pala na kojem je radio Aleksandar Vučić nazivao „slobodnom srpskom teritorijom“. Danas Vučiću okupirani prostor ispred Skupštine Srbije nakrcan ubicama, pljačkašima, zatvorenicima na odsustvu… proglašava za  „najslobodniji prostor na svetu“.