Kliker.info

Teško da bih se i sjetio te tragikomične postizborne avanture, da prije dvadesetak dana sa Kukićem nisam bio u televizijskom studiju u kojem smo komentirali rezultate lokalnih izbora i te njegove nametnute blamaže. Nisam posve siguran da se i hercegovački sociolog (sa radošću, bez gorčine) sjeća tog svojeg “gordog posrtanja“ kada je kao “nestranački kandidat“ tražio podršku za premijersku dužnost obijajući pragove stranačkih centrala i kabinete političkih lidera.Nije zgoreg zato podsjetiti se na početak priče o formiranju Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, čisto da bi nam bilo bjelodano i razvidno da ono što je od starta krivo nasađeno, neozbiljno, neodgovorno, “ofrlje“, nema nikakvog izgleda, ni načina, da se završi drugačije nego onako kako se to ovih dana (ne) završava – dakle permanentnim odugovlačenjem i (ne)izvjesnom beskona­čnošću.

Sredinom juna 2011. godine, dakle okruglih osam mjeseci nakon okončanja posljednjih općih izbora, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine predložilo je državnom Parlamentu Slavu Kukića kao predsjeda­vajućeg buduće državne vlade. Kukića je kao nestran­ačkog kandidata predložila Socijaldemokratska partija BiH, a Predsjedništvo BiH (glasovima Željka Komšića i Bakira Izetbegovića) mu dalo prednost u odnosu na konkurente: Mladena Ivankovića Lijanovića (Narodna stranka Radom za boljitak) i Borjanu Krišto (Hrvatska demokratska zajednica BiH).Samo spominjanje, odnosno podsjećanje na imena kandidata za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH dovoljno svjedoči koliko su stranke koje su ovu trojku nekompetentnih i drugo-trećeligaških političara predlo­žile, ozbiljno doživljavale funkciju/dužnost prvog čovje­ka državne Vlade.

U slučaju Kukićevog unaprijed izgubljenog, bezna­dežnog kandidiranja, samo je jedno pitanje ostalo nerazjašnjeno: kako je ovaj promućurni, oprezni, okretni Hercegovac iz Posušja dopustio da mu osobna ambicija pomuti političku inteligenciju i pristane na ponižavajuću ulogu glinenog goluba kojeg je široke ruke u zrak, odnosno u slobodni pad degažirao Zlatko Lagumdžija a Milorad Dodik i Dragan Čović ga bez teškoća odstrijelili. Bez ikakvog programa, osim uopćene, nerazrađene “vizije“ europsko-atlantskih integracija, hudi Kukić, unaprijed diskvalificiran, potucao se sa svojom kožnom profesurskom torbicom od nemila do nedraga, poneko, kome je baš smrtno dosadno i ko u datom trenutku nije imao pametnijeg posla, kao, recimo Mladen Ivanić u Banjoj Luci, bi ga primio, počastio kafom, čisto iz razloga uviđavnosti i akademske solidarnosti, čak i saslušao.

Stvar je bila propala, a vrijeme je tvrdoglavo istjecalo, curilo. Pogotovo jer je mjesecima uoči toga Lagumdžija nepokolebljivo tvrdoglavo i “razložno“ branio svoju “pregov­aračku“ poziciju – matematički egza­ktnu, a politički bahatu: on, predsjednik stranke koja je na izborima dobila najviše glasova u Bosni i Hercegovini, ima puni legitimitet da predloži novog državnog premijera: predložio je, ništa lično, sačuvaj Bože, gdje bi on to – sebe.Prije toga se podosta u političko-stranačkoj, sa svih strana ucijenjenoj i neproduktivnoj mrtvaji, “isprego­varalo“, “izdogovaralo“.Proceduralne, bezmalo ustavnopravne prepreke, sadržane su u jednoj ne baš zanemarivoj sitnici: od Day-

t­o­na do naših dana na čelu Vijeća ministara nikada nije bio Hrvat, osim simboličnih pokaznih vježbi u trajanju od pola godine kada se na neobjašnjiv način na toj dužnosti obreo Martin Raguž, pa još neproceduralnije nestao. Istina, mjesec-dva u vrijeme Alijanse za promjene (2002) nominalno je na toj dužnosti u stranačkom i nacionalnom snu prospavao oronuli akademik Božidar Matić, jedan solidan zaslužni i sustavni pljačkaš resursa Energoinvesta, sve dok ga njegov stranački šef i fakultetski kolega Lagumdžija nije probudio iz premijerskog sna. Deložirao ga je Lagumdžija i poslao na kućnu njegu, a on, Lagumdžija, osobno uz fotelju ministra vanjskih poslova, okupirao premijerski dvosjed zasluženog menadžera Matića.

Uglavnom, učas, dok bi rukom o dlan lupio, proletjela je godina dana od općih, oktobarskih izbora, a državne vlade ni na pomolu. Monitoring grupa (Posmatrački komitet) Vijeća Evrope u novembru 2011. objavila je dramatičan izvještaj o nedopustivom zastoju u (ne)funkcioniranju centralnih vlasti u Bosni i Hercegovini: optužen je u tom izvještaju Milorad Dodik, što nikako nije nužno pogrešan, neutemeljen zaključak. Za što god optužite Dodika, on će se lično potruditi da vam sam, uz postojeće nedvosmislene, podastre još trostruko više težih dokaza protiv sebe. Međutim, činjenice su, ponekad, nepredvidive i umiju hladno i profesionalno raditi posao čak i za Dodika.

Jasni su, barem načelno, gotovo privatni, umalo ne rekoh intimni razlozi iz kojih je Dragan Čović prije ogromnih godinu i po dana na premijersku državnu dužnost kanio postaviti Borjanu Krišto, poslušnu, vragolastu stranačku suputnicu, (pri)pravničku ikonu iz Livna: da bi, naravno, ponizio, derogirao, ismijao, devalvirao značaj institucije na koju je predlaže. Samim tim, jel’te i državu Bosnu i Hercegovinu, u punom njenom, dubioznom, ali neupitnom kapacitetu.Ostavimo postrani ono što to nikad niko nije drugačije želio da percipira, “implementira“, napustimo napokon, slijepog putnika-namjernika Slavu Kukića, neprežaljenog i neželjenog državnog premijera, nestranačkog, suštinski SDP-ovog, jer je on u cijeloj Lagumdžijinoj mahnitoj egocentričnoj, kadrovskoj operaciji “slučajni prolaznik“: zec; ono što pošteni crnci u trci na 5.000 i 10.000 istrče, iskrvare. I budu solidno plaćeni, da bi najbolji od njih, Kenenisa Bekele, 5 puta osvojio zlatnu olimpijsku.

Koliko je državnički vidovit, odgovoran kadrovski potez, a u kojoj utilitaran, stranačko-klijentelistički manevar Zlatka Lagumdžije, “slučajnog prolaznika“, treba pažljivo raz­motriti. Lagumdžijino imenovanje nekompetentnog, amat­erskog, ali stranački disci­plini­ranog kriminalca Damira Ha­džića, beskrajno korumpiranog lokalnog fićfiriča za drža­vnog ministra prometa i komunikacija, teško da doprinosi izgradnji državnog poretka. Oholi, neprosvijećeni ministar, Hadžić, lokalna novogradska bekrija, koji u životu nikakav ozbiljan posao ni s javnim ni s privatnim komunikacijama imao nije a da stanovitu privatnu, ili stra­načku korist iz “istih“ nije izvukao, kaže kako mu je “stranka važnija od države“? (Onaj ko u prvom činu imenuje Damira Hadžića za ministra komunikacija u drugom činu će predložiti Fahrudina Radončića za ministra sigurnosti; stranački je to neizvjesno, ali dramaturški opravdano.)