hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Nijaz izbliza, epitaf o svemu pomalo

Senad Avdić : Nijaz izbliza, epitaf o svemu pomalo

04 Februara
08:27 2012

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

O milion sam tema, milijardu što krupnih stvari, što anegdotalnih nezaboravnosti, razmišljao dok su hodže u ledenom mezarju Alipašine džamije u utorak učile nad mezarom Nijaza Durakovića.

Svaka mi misao i svaka emocija studenija i zaleđenija od zemlje koja je, lopatu po lopatu, grumen po grumen, prizemljivala, privodila kraju jednu fascinantnu, inspirativnu, otvorenu, nezavezanu ljudsku sudbinu. Zadnji put kad sam sa Profesorom pričao, prije godinu dana na Bjelašnici, svi oko nas očekivali su varnice, neobuzdane uvrede, eskalaciju netrpeljivosti; nisu dočekali, naravno. Pričali smo o knjizi Ljubav u doba kolere Gabrijela Garcie Markesa, koju je Nijaz tek, a ja godinu-dvije ranije, pročitao. Preporučio sam Nijazu da malo pogleda Markesovu knjigu Dvanaest hodočasnika; u toj kolekciji priča ima ponešto od svakog genijalnog romana veličanstvenog Kolumbijca.

Svašta mi se (pro)vrtilo kroz glavu dok su lopate radile svoj posao, a hodže svoj, ispred Alipašine džamije. Recimo kako mi je Nijaz trebao biti kum u novembru 1990. godine – sedam dana nakon okončanja prvih demokratskih izbora. Pa kada je Savez komunista/SDP BiH na čijem je čelu bio, izgubio izbore, izgubio se Nijaz, izgubio se i ja, danima se nikome nismo javljali. Mjesec-dva kasnije u Kairu, nesuđena mlada, Nijaz i ja lizali smo jedno drugom, drugo trećem nikad zacjeljive rane, emotivne, političke, patriotske…

 Jutros, dok sam na televiziji gledao obračun Milorada Dodika i Čedomira Jovanovića u TANJUG-ovim prostorijama u Beogradu koji se, prema svjedočenju očevidaca, odvijao uz neviđene mjere osiguranja, opalio me potpuno neočekivan, potisnuti  flashback – živa istina da ne može biti ni življa, niti  može biti istinitija.  Koliko sam mogao primijetiti, osjetiti na bilu, pulsu grada, javnom mnjenju a, svi su danas bili uz televizijske ekrane u Sarajevu („atmosfera je bila, ko kad je umro Tito“), živo zainteresirani šta će Čeda reći Miletu, a šta će se Dodik nagovoriti Jovanoviću. „Vi meni nikada nećete oprostiti što sam Miloševića poslao u Haag“, kazat će lider Liberalnih demokrata Srbije Jovanović poglavici nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske Dodiku.

Bilo je to kasno, varljivo  ljeto  1988. godine. Tadašnji predsjednik jugoslavenskih komunista Stipe Šuvar sedmicama i mjesecima je smišljao i razrađivao plan kako iz vrha avangarde radničke partije u Srbiji ukloniti zloćudnog Slobodana Miloševića. Populistička histerija koju je Miloševićev nacional-socijalistički stožer inkubirao i robusno izvozio po „slobodnim srpskim teritorijama“, Kosova, Crne Gore, Vojvodine, Bosne i Hercegovine,  prijetila je trajnim razaranjem ne samo tadašnje zajedničke državne zajednice nego i civilizacijskih postulata na kojima su počivali njeni republičko-pokrajinski konstituenti. Šuvar je, priznao mi je to, a i napisao na nekoliko desetina stranica, namjeravao na Dvadesetoj sjednici Centralnog komiteta SKJ o izbaciti iz Partije Slobodana Miloševića i tako, barem privremeno, očuvati jedinstvo jedne i jedine partije u tadašnjoj Jugoslaviji. Slovenci (Milan Kučan, Stefan Korošec) su bili za to. Makedonci (Vasil Tupurkovski) su se malo nećkali, ali u osnovi su bili uz tu ideju. Crnogorski komunistički lideri (Marko Orlandić, Vidoje Žarković, minus Milo Đukanović) u Centralnom komitetu SKJ bili su spremni iskrvariti za ideju da se Miloševića pacifizira, odnosno odstrani iz „regularnog političkog prometa“. „A, kako će BiH, kako će njeni komunisti na to reagirati?“, pitao me Šuvar. „Moram pitati Nijaza“, kazao sam mu.

Čudna je, ambivalentna, „kohabitirajuća“  bila ljudska, emotivna i politička veza između Šuvara i Durakovića; miješale su se tu individualne taštine, geni kameni, cinična podozrivost koja je ponekad nekome ko bi to sa strane, hladno, pratio ličila na netrpeljivost. Onaj ko je bio bliže, nije mogao odoljeti toplini i dobronamjernosti „uvreda“ koje su sočno razmjenjivali deklarirani ljevičari i ratoborni antifašisti. Primjer: Šuvar se zajebavao sa Nijazom da kad se u Hrvatskoj uvede jezički pravorijek njegovo ime biti Željko Budalić (Nijaz, na turskom, onaj koji želi; durak (na ruskom) – budala).  Nije kršni Hercegovac, Nijaz, ostajao skrštenih ruku: podsjećao je „imotskog kadiju“ Šuvara kako se u njegovom kraju (Stocu) stajsko đubrivo iznosilo na nekom šatorskom krilu koje se zvalo „šuvarina“. I tako unedogled. Na promociji jedne Šuvarove knjige, malo pred rat, govorio je u Zagrebu Nijaz Duraković. Dijelove knjige čitao je Rade Šerbedžija. „Rade“, pitao je Šuvar, „jesi li ti išta od Krleže drugo prihvatio i razumio osim da moraš imati šešir?“. Tako se nekada šalilo, vrijeđalo, podjebavalo, a da nikoga ne zaboli glava; pravila igre su bila drugačija – dobronamjerna, otmjena, ako je moguće vrcakava.

Šegačio se Šuvar, pored ostalog tvrdeći, empirijski provjereno, kako da bi iko uspio u komunističkoj nomenklaturi, mora imati ženu koja se zove Mirjana (njegova žena Mira, Slobina žena Mira, Nijazova žena Mira…) „Pa šta da ja radim, druže predsjedniče?“, pitao sam Šuvara. „Pokušaj se udvarati Mirjani Bobić iz Duge“, prasnuo je u nezaustavljiv smijeh najveći sociolog sela u bivšoj državi, Stipe Šuvar.

„Nijaze“, pitao sam poput kurira Jovice, „hoće li bosanskohercegovački komunisti na sutrašnjoj sjednici podržati Šuvara u namjeri da ukloni Slobodana Miloševića?“. „Hoćemo, ako Stipe ubijedi onog svog zemljaka, glavonju  iz Imotskog, generala Veljka Kadijevića (ministar odbrane SFRJ) da nas nakon smjenjivanja Slobe sve ne pohapsi“. Zvao sam te iste večeri Šuvara (u Zagreb) i pitao ga hoće li vojska biti neutralna ako se Milošević pomete sa političke scene. „Veljko mi je rekao da će vojska osiguravati Sava centar tokom održavanja sjednice CKSKJ“, škrto je procijedio Šuvar. „A poslije?“, insistirao sam, budući da je Milošević nahvatao desetine hiljada ogorčenih Srba koji su opkolili Sava centar. „Poslije, ne znam…“, kazao je šef tada jedine partije u tada jedinoj državi u kojoj smo živjeli…

Vojska je, navodno jugoslavenska,  samo godinu dana nakon toga, u martu 1991. godine, vatreno pokazala svoju nepristrasnost i neutralnost: nezavisnim tenkovima je i svim raspoloživim vatrenim aresenalom protiv opozicione „žive sile“ spriječila građanski (antikomunistički) protest koji je imao za cilj svrgavanje diktatora Slobodana Miloševića.

Nešto malo ranije, Nijaz Duraković mi je pričao kako su pred one prve, demokratske izbore on i potpredsjednici njegove partije (Ivo Komšić i Krstan Malešević) na zaštićenom sastanku u Generalštabu JNA ( generali Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, admiral Stane Brovet) otvoreno nudili pobjedu njegove stranke SK BIH/ SDP ukoliko se programski bude deklarisala za „očuvanje Jugoslavije“. Nisu prihvatili. Oni izgubili izbore, ja izgubio kuma. (Sve bilo utanačeno u restoranu u Lašvi, vlasništvo velikog srednjobosanskog i evropskog nogometaša Alojza Renića.)

Sve bi ovo do sada napisano trebalo biti svjedočenje iz prve ruke, ogoljeno i intimno o jednom značajnom čovjeku, njegovim političkim, naučnim  referencama, ali nažalost nije. Ako je išta važno i poučno, a nadam se da jeste, ovo je svjedočanstvo kako su sudbine ljudi za koje smo mi, mali, obični smrtnici mislili da povlače konce naših sudbina, neko držao u svojim rukama.

P.S.
Ovih se dana vascijela Srbija podigla oko spašavanja Željezare u Smederevu koju je američki kupac US STEEL vratio Vladi susjedne države za jedan dolar. „A znaš li ti“, pitao me Nijaz Duraković, prije ihi-hi godina, „koliko je država kredita, mjenica bez pokrića uložila u smederavačku Željezaru? Četiri puta više nego u Agrokomerc.“ Sjedio je za stolom Hakija Pozderac, glavnooptuženi u aferi „Agrokomerc“, i samo klimnuo glavom.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku