Senad Avdić : Naša kukavička i korumpirana akademska zajednica ništa ne vidi i ne čuje
Srećom pa riječi ne ubijaju. Da ubijaju, mnoge kolege novinari odavno bi bili mrtvi. Ubili bi ih kvazinovinari. Uvrede, medijsko kasapljenje, ali, nadasve, šutnja javnosti, akademskih građana, a zašto ne reći i priznati – i novinarskih udruga, upućuju na nedostatak morala i postojanje straha. Protiv straha lijeka nema, osim možda časno izgovorene ili napisane riječi.Vladajuća koalicija u Srbiji, tvrde analitičari iz susjedne zemlje, već na prvoj narednoj, jesenjoj sjednici Skupštine bi se mogla raspasti. Opozicija je uvjerena da će nakon toga neminovni biti novi parlamentarni izbori. Koalicija okupljena oko Tadićeve Demokratske stranke nije se podijelila niti oko jednog nacionalnog kapitalnog pitanja, poput saradnje sa Hagoom, evropskih integracija, statusa Kosova, već naoko jednog marginalnog zakona – Zakona o informisanju.Zakon koji je predložilo Ministarstvo kulture Srbije rasplamsao je brojne polemike, podijelio vladajuću ionako heterogenu elitu. Osnovni cilj zakona, kako je objasnio ministar srbijanske kulture Nebojša Bradić jeste „civiliziranje medijskog prostora“ i prije svega kroz sancionisanje medijskog barbarstva, javnog linča, riječju grube zloupotrebe novinarskih sloboda.
Ovim zakonom predviđene su drakonske mjere za televizijske i radio stanice, novinske izdavače za koje se utvrdi da su prekršili kodekse novinarskog ponašanja, odnosno izašli izvan okvira prihvatljivog javnog komuniciranja.Srbijanski zakon o javnom informsanju vremenski se poklopio sa hajkom koju je nekolicina srbijanskih tabloida pokrenula protiv svojih kolega sa nezavisne radio-televizijske kuće B92. Vrhunac je taj linč doživjeo kada je jedan tabloid objavio ime i prezime maloljetnog sina voditeljice B92 Olje Bećković, kvalifikujući dječaka kao okorjelog narko-dilera.Na sličan način neki su srbijanski tabloidi, poput Kurira ili Pravde, mjesecima bukvalno pripremali i infromativno logisticirali odstrel predsjednika srbijanskih liberala Čedomira Jovanovića, koji je usred te kampanje, zajedno sa porodicom, fizički napadnut ispred svoje kuće.Protivnici Zakona o informisanju u Srbiji, među kojima je i jedno od dva udruženja novinara, upozoravaju da predloženim zakonom državi stavlja u ruke previše represivnih instrumenata kojima je moguće bitno reducirati medijske slobode. Zagovornici zakona, među kojima je i drugo, nezavisno udruženje novinara, vjeruju da se njime ne ograničavaju medijske slobode, nego onemogućava njihova zloputreba u korist političkih, kriminalnih, nacionalističkih interesa.
A šta je sa Bosnom i Hercegovinom, kako ovdje kod nas stvari stoje sa civiliziranjem medija? Formalno-pravno, zakonski sve je usklađno sa najboljim demokratskim tradicijama – elektronske medije nadgleda Regulatorna agencija za komunikacije, printani mediji i štampa obavezani su na korektnost i zakonsku usklađenost Kodeksom za štampu.Kako, stvari, međutim, stoje suštinski, u praksi, na novinskom papiru? Da biste se u to uvjerili, odnosno da bi to provjereli, dovoljno je pročitati tekst koji je u petak, zadnjeg dana jula, objavio „najtiražniji dnevni list“ Dnevni avaz. Tekst, koji to nije, jer ne zadovoljava nijedan novinarski standard, prenesen je iz sedmičnog tabloida Express, što govori da je riječ o koordinaciji dva prsta jedne ruke, odnosno o hajci, kampanji, odstrelu. Na nišanu, odnosno pod tupim nožem Avazovih kasapina našli su se kolege iz Dana – urednik Senad Pećanin i novinarka Dženana Karup-Druško.
Ne reflektuje pogromaški, peksini, zločinački Expressov/Avazov tekst nikakvo neslaganje sa uređivačkom politikom sarajevskog nedjeljnog magazina, u njemu neka polemike, dijaloga, ponajmanje argumenata. Taj, tekst, koji nije novinski članak nego hrpetina zbrdozdoljenih najprimitivnijih uvreda, kočijaških verbalnih kandžijanja, vulgarnih podmetanja, apsolutno je najteži i najužasniji napad na ovdašnje medije i na ovdašnje novinare u posljednjih nekoliko godina. Puno pogubniji, dalekosežno razorniji od prijetnjii fizičkih napada političkih kabadahija, podzemlja, nedodirljivih vjerskih autoriteta.Opasnost i pogubnost ovakvog medijskog divljanja kojem ništa nije sveto, ponajmanje osobnost linčovanih dvoje kolega i njihovih obitelji, pravu mjeru nalazi u muku ovdašnjeg javnog mnjenja, u kukavičluku, konformizmu nesretne akademske scene da se javno i pravovremeno suprostavi ovakvoj neprihvatljivoj i terorističkoj medijskoj praksi. Te se stvari, jasno, ne mogu samo zakonski regulirati. Za normalnu javnu scenu pretpostavka je normalno, kritičko, pravdoljubio javno mnjenje, odgovorna i nepotkupljiva nevladina scena, pa tek onda profesinalno i revnosno pravosuđe.
Naša kukavička, korumpirana, s razlogom isprepadana akademska zajednica ništa ne vidi, ništa ne čuje, jer je ciljano slijepa i plaćeno gluha. Profesinalnu višegodišnju promicateljicu „kulture dijaloga“ ništa ne smeta da dan nakon masakriranja dvoje novinara, u istom listu hvali sve one, uključujući i Dnevni Avaz i Milorada Dodika, koji su financijski pomogli neki njen planetarni projekat dijaloške kulture. S druge strane, profesor logike i etike na istim krvoločnim stranicama drži lekcije o javnom moralu. Diplomate hrle da se sretnu sa medijskim tajkunima koji kolju ljude tupim nožem. Nezamislivo je, recimo, da američko ili bilo koje drugo ozbiljno veleposlanstvo u Beogradu posjeti izdavače krvničkih tabloida poput Kurira ili Pravde. Potpuno namjerno, a ukus i delikatnost su tek jedan od razloga, nisam u ovom komentaru iznosio primjere u kojima je ovaj medijski stroj za ubijanje mene slao u zatvor, optuživao me za najtežae krivična djela – ubistva, silovanja, pljačku, poreske pronevjere. Ni tada se niko iz javnog mnjenja nije počešao da mi na bilo koji način pomogne, digne glas, upozori, vrisne. Uostalom, u mom slučaju će arbitrirati nadležni sud.
Ali, ovdje se ne radi ni o kome pojedinačno, radi se o svima nama, ne novinarima, ne javnim radnicima, političarima, nego u cijelom društvu koje danas ili sutra može postati žrtvom i taocem bestijalnog medijskog orgijanja, krvoločnog linča. Nije zato, na kraju zgoreg podsjetiti na onu turobnu misao njemačkog intelektualca iz kasne faze Trećeg rajha – Kada su odvodili Jevreje, mi smo ćutali, kad su hapsili komuniste, ćutali smo, kada je na nas došao red, nije bilo nikoga da podigne glas.Ovdje se radi upravo o općoj prijeko nužnoj potrebi, da dok još za takvo što postoje izgledi, najšira javnost prepozna i ustane protiv gebelsovskog metoda u javnoj komunikaciji, tačnije – likvidaciji neistomišljenika, drugih ili drugačijih. Dnevni avaz i njegovi derivati, upravo koriste tu pogromašku matricu. (Komentar Senada Avdića za Dnevnik FTV )
Komentari