hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Možda jednom, možda nikad

Senad Avdić : Možda jednom, možda nikad

09 Aprila
05:11 2011

Piše: Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Trebao bih barem stotinu odgovora na ozbiljna pitanja poslati, a ne mogu, ne da mi se, umoran sam, (pre)zasićen sam „nemilim“ događajima i još mrskijim ljudima – sva se nagomilana pitanja svode na isto: imam li izvorni tekst drugog srpskog Memoranduma, kojeg smo u najvažnijim elementima skicirali. Najjednostavniji odgovor bi bio: nemam, a i da imam – odakle mi?Kako se zove onaj posljednji amatersko-igrani film Srđana Vuletića Glave? „Teško je biti fin“? Ili,„Fino je biti težak“?
Da, bio sam težak, prošle nedjelje; zove me  Mladen Pleše, glavni urednik zagrebačkog Jutarnjeg lista, da pita kakve materijalne dokaze imam o postojanju najnovijeg srpskog  memoranduma. Umalo ne rekoh:  do u dlaku iste kao vi koji danonoćno dokazujete i tvrdite da je Jelena Rozga bolja ženska i kompletnija ličnost od Severine! A nije.
Zalutao sam prije 7-8 godina u zaštićeni backstage prostor „Skenderije“ tjeran fiziološkim zakonima i u čudu se našao: ispred mene se presvlači voštana figura, od nekih 20-3O kila žive vage – gospođica Rozga, pevaljka Magazina, mijenja garderobu. Ne do Bog nikom; gluho bilo, o zdravlju se zborilo…
Priberem se, ipak, odšutim.
Kada me god neko upita „koliko je tačno ono što je objavljeno u „SB“, pravilno to rastumačim: da li se u ovoj novini laže, ili ne laže, izmišlja ili ne izmišlja.
A, to je, ipak, priznat ćete uvredljiv, ponižavajući plan javnog dijaloga, komuniciranja. Nedostojan, prije svega. Kažem kolegi Plešeu da pisani, formalni  dokazi o drugom Memorandumu ne postoje.  Međutim, zna to Mladen okvirno, nisu postojali čvrsti dokazi ni da postoji prvi Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti; objavljen je njegov „sažetak“ u beogradskim Večernjim novostima, uradio je to tadašnji glavni i odgovorni urednik, a današnji većinski vlasnik te firme Manojlo Manjo Vukotić, ovaj veliki urednik što je objavio knjigu Emira Kusturice Smrt je neprovjerena glasina i promovirao je gdje je god stigao. 
Tačno znam iz kojih je izvora „nepostojeći“ tekst prvog  Memoranduma SANU dobio Manjo Vukotić –  bezbjednosno-informativnih; opričavali su mi to naširoko i nadugačko tadašnji najmoćniji njegovi zemljaci, Crnogorci u  saveznim institucijama, ministar za informisanje Svetozar Durutović Duro i član Predsjedništva CK SKJ Marko Orlandić Oro… 
Ovim sam, nadam se,  uglavnom,  odgovorio i na pitanje druge (meni) važne osobe koja mi je tražila „izvorni tekst drugog Memoranduma“ –
Florence Hartmann.
Draga moja Florence, obraćam ti se kao tragični junak iz literature Balsaca,  ili, još bolje Zolin heroj,  preostalo mi je samo citirati monolog iz najbosanskijeg bosanskoga filma Kuduz „Najteže se boriti protiv sile koju ne vidiš“ (moj slobodni prepjev).
Eh, nakon  što smo, ovu korespondenciju otkačili, učinili općom i principijelnom, dakle nevažećom, neproduktivnom  i neobavezujućom, ostalo nam je samo da prođemo kroz  najvažnije poglavlje naše tragedije.
Da bi se ova cijela naša  bosanskohercegovačka  priča kako-tako  unormalila, moramo znati odakle je počela i kako je završila. Hajdemo krenuti od ljeta prije dvadeset godina. Živopisnog idiota, kamiondžiju iz Trebinja, Božidara Vučurevića u svojojoj klinici u Šibeniku, sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, ugostio je tamošnji vrač Jovan Rašković, guru velikosrpskog ludila. 

Pregleda rastresenog kamiondžiju Vučurevića  Rašković jednom, pregleda ga dvaput i jednostavnim psihijatrijskim tehnikama ustanovi da tip nije sav svoj, niti će ikada biti «E, takav upravo treba Srbima, da bi nas dozvao pameti», uskoči netaktični, razbarušeni stažista iz Sarajeva Radovan Karadžić. Taj simpatično retardirani  gradonačelnik Trebinja, liječen, bezuspješno, kod Raškovića u Šibeniku,  po „unaprijed dogovorenom planu» vladao je sudbinama hiljada građana…
Svemu šta nam se dešavalo, svemu kroz šta smo prošli, treba pristupiti oprezno, odgovorno, precizno i nepotkupljivo. I, prije svega, sistematski. Različite interpretacije su na djelu i u svaku se treba udubiti, temeljito je provjeriti.
Kada se sabere sve što je u ovdašnjim medijima napisano /preneseno/ sa suđenja haškom optuženiku Zdravku Tolimiru, uporedivo je /količinski/ sa svakim drugim prestupnikom koji je opljačkao bankomat, ili oteo mobitel maloljetnom licu. A  general Tolimir, prema haškoj optužnici, bio je je pomoćnik Ratka Mladića „zadužen za  genocid“. Istina, general Tolimir bio je marginalni učesnik pregovora u Daytonu. Mirotvorac sa dna srebreničkih masovnih grobnica!
„To što je neki pojedinac osuđen za ratne zločine, ne znači da je on ratni zločinac“, kazao je poglavica Republike Srpske Milorad Dodik.
Zanimljivo.
Mnogo zanimljiviji je, međutim, intervju koji je potkraj ove nedjelje novosadskim novinama dao Zdravko Grebo, profesor pravnih nauka u Sarajevu. Veli profesor Grebo: „Po meni, ti bi novi elementi mogli dovesti do revizije presude Međunarodnog suda pravde u slučaju tužbe BiH protiv SR Jugoslavije za genocid“.
«Jer ti“, dodaje Grebo, “dokazi koji su izneseni na suđenju Perišiću  bacaju sasvim drugačiju sliku i na slučaj Ratko Mladić i razloge zbog kojih on nije uhapšen“.
E sada ću ja biti tačan, moguće bezobrazan, svirep, imamo još jedan zafrkan proces koji se u Haagu vodi – protiv šefova srpskog SDB-a Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, sasvim korektno vođen. Ukrstimo li navodno nemoćnog generala Momčila Perišića i svemoćnog monstruma Jovicu Stanišića, vrlo smo blizu odgonetki karaktera rata u BiH – nikakav rat ovdje po Perišićevoj i Stanišićevoj predodžbi nije bio „uplaniran“ – idejno je bilo riječ o dobrovoljnoj kapitulaciji „patriotskih snaga“ .
Odlična je ideja profesora Grebe; treba samo minutu sačekati da u Haagu budu zbog strašnih zločina osuđeni Momčilo Perišić, šef Miloševićeve vojske, i Jovica Stanišić, kapo zločinačke srpske policije.
Očekujem od profesora Grebe da on zastupa dopunjenu tužbu BiH protiv Srbije; da imam više od dva semestra prava, uradio bih to ja…
Nego, ima li drugog srpskog Memoraduma ili ga nema?! Ima, naravno: sve dok Boris Tadić u Crnoj Gori računa sa precima Novaka Đokovića, a Milorad Dodik objašnjava da „ne mora značiti ako je neko osuđen za ratne zločine, da je automatski i ratni zločinac“…

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku