hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Miris kiše nad Balkanom

Senad Avdić : Miris kiše nad Balkanom

22 Januara
16:10 2010

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Da sam predsjednik Republike (Hrvatske) u trenutku kada Milorad Dodik organizira referendum o nezavisnosti Republike Srpske, poslao bih vojsku i presjekao Posavski koridor“”, kazao je u oproštajnom govoru odlazeći predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić. Mesić je pojasnio da Republika Hrvatska kao jedan od potpisnika i garanata Daytonskog mirovnog sporazuma ima obavezu da svim sredstvima štiti temelje tog sporazuma; budući da je otcjepljenje Republike Srpske antidejtonski čin, Hrvatska je pozvana da ga, ako ne može drugačije, vojnim sredstvima, unilateralno osujeti.Premijer RS-a Milorad Dodik promptno je i manje-više očekivano odgovorio nazivajući Mesića „ustašom“ i „ideologom najvećeg etničkog čišćenja u modernoj Evropi“ – protjerivanja stotina hiljada krajiških Srba iz Hrvatske u ljeto 1995. godine.U isto vrijeme, odnosno dan-dva prije ove najnovije razmjene verbalne vatre između Dodika i Mesića, predsjednik Srbije Boris Tadić kazao je da vlast u Beogradu ni po koju cijenu neće podržati, a pogotovo idejno inspirirati i materijalno podsticati bilo kakav referendum u Republici Srpskoj koji bi doveo u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.Tadić je pridodao i da je sasvim svjestan da takav njegov stav neće naići na oduševljenje „većine građana Republike Srpske“, kao i konstataciju da ta njegova principijelna poruka nije posljedica pritiska međunarodne zajednice nego plod realnog i racionalnog sagledavanja prilika u regionu.

A prilike u regionu su takve da, pored ostalih dubokih nevolja koji bi osamostaljenje Republike Srpske moglo poruzročiti, stoji i nezaobilazna opasnost da predsjednik Republike Hrvatske pokrene svoju vojnu silu i ubrzanim maršom je uputi prema Posavskom koridoru presijecajući teritorijalni integritet tog entiteta, odnosno dokidajući ga. Naravno da u tom slučaju Srbija, kao supotpisnica Dejtonskog sporazuma, ne bi imala pravo ostati neutralna i tu započinje još jedan fatalni  balkanski krug smrti, klanja, ubijanja, mržnje.  Ne treba posebno upozoravati/alarmirati kakve bi reperkusije osamostaljenje Republike Srpske imalo u Federaciji Bosne i Hercegovine, poglavito među Bošnjacima; već sam napisao na ovom mjestu da ne postoji način takvog jednostranog „raspakivanja“ Dejtonskog sporazuma a da u njega nije uključen, najgori mogući, dakle ratni scenarij.Tu počinje osnovna nevolja sa Miloradom Dodikom – što je svoj status, poslove, manire, počesto i kavgadžijsko ludilo poistovjetio i srodio sa interesima a Republike Srpske. Prioritetni, ultimativni interes tog entiteta jeste postojeći dejtonski status. Drugi, podjednako važan interes jeste da vlast u njemu bude demokratska (ne demokratski izabrana, nego demokratska u svojoj suštini i praksi) i da se pridržava ustava, zakona i interesa građana.

Kaže predsjednik Srbije Boris Tadić, kurtoazno i dobronamjerno pozdravljajući  izbor Ive Josipovića za novog predsjednika Hrvatske, kako je od ratnih lidera na prostorima nekadašnje SFR Jugoslavija na političkoj i državničkoj sceni ostao još jedino Haris Silajdžić. Podsjeća predsjednik Srbije da Milorad Dodik u ratu nije bio nikakva vlast, dapače, da je bio žrtva Karadžićevog monstruoznog režima. I to je, uglavnom, tačno, korektno zapažanje. Međutim, jedino to nije u Dodikovom današnjem javnom djelovanju sporno – on, iako formalno „neopterećen ratnim hipotekama“, učestalo i sistematski koristi ratnu, ili barem kavgadžijsku retoriku, jezik ucjena i prijetnji, vokabular zastrašivanja i permanentnog podizanja tenzija,  na rubu vanrednog stanja i opće unutarnje opasnosti. Najava referenduma o osamostaljenju (koji je, usput, neustavan) vrhunac je takvog njegovog autističkog, preciznije autokratskog, autoritativnog „viđenja“ rješenja kompliciranih bosanskohercegovačkih odnosa i prilika.Postoje brojne, bezmalo fatalne zapreke iz prošlosti koje onemogućavaju da bivše jugoslovenske republike, danas samostalne države između sebe komuniciraju produktivno, iskreno, bez  resentimana „fige u džepu“. Primjerice, taman kada se činilo da su od svih bivših jugoslovenskih  republika, Slovenija i Srbija najdalje otišle u suradnji (prije svega ekonomskoj), ispostavi se da i građanski i nacionalistički intelektualci  u Srbiji ne mogu oprostiti Jelku Kacinu, izvjestiocu Evropskog parlamenta za balkanski region, „nečasnu ratnu ulogu“. Kacin je, da podsjetim, bio glasnogovornik slovenačkog Ministarstva odbrane u vrijeme bespotrebnog i „operetskog“ rata u kojem smo, da parafraziram svevremenu izjavu onog mladog vojnika iz Bosne, „mi njih, kao, napadali, a oni se, kao, branili“. Taj je rat, dakle, bio nečastan i pokvaren, a ne Kacin koji je to, propagandistički, ali tačno tvrdio.

Hrvatska teško može Srbiji oprostiti Vukovar, Dubrovnik, Srbija nikada neće oprostiti susjedima  „Oluju“ i „Loru“, a pogotovo priznanje Kosova..Ali, čini mi se da postoji kvalitetna zaliha zajedničkih interesa i potreba zbog kojih se, makar na simboličkoj razini, treba nadati normalizaciji, otopljavanju odnosa između nekadašnjih jugoslovenskih republika. Problem je samo dobra volja vladajućih elita da te interese prepoznaju i iskoriste. Srbijanski predsjednik Tadić je prije desetak dana najavio, a stranka na čijem je čelu, Demokratska stranka  Srbije, pokrenula  parlamentarnu ofanzivu da se u Skupštini Srbije izglasa rezolucija koja će osuditi bestijalni, svirepi genocid u Srebrenici. Otpori prema tom i takvom dokumentu u Srbiji su ogromni i slijeva i zdesna. Vrlo agresivni  srbijanski analitičar desničarske provenijencije,  profesor međunarodnih odnosa Đorđe Vukadinović ovih dana razorno kritikuje ovu srebreničku inicijativu predsjednika Tadića bahato  tvrdeći da se nad Bošnjacima u Srebrenici nije desio ni manji ni veći genocid nego što je bio onaj nad Srbima u Sarajevu. Tadić je, i to treba podsjetiti, prije neku godinu posjetio mezarje u Potočarima, poklonio se žrtvama i progutao teške uvrede od preživjele rodbine i prijatelja. Ali je istrpio državnički, gotovo viteški.Rezolucija o Srebrenici koju bi izglasala srbijanska Skupština mogla bi biti važan  test normaliziranja tamošnjeg društva. Jeste, doduše, prije tri godine slična inicijativa koju je pred istim visokim domom susjedne države pokrenula liberalno-demokratska poslanička grupa okupljena oko Čedomira Jovanića srušena zahvaljujući i protivljenju poslanika Tadićeve stranke.

Politički procesi su, kao i svaki drugi, dinamična, živa materija koja ima svoj kontekst i u prostoru i u vremenu;  kada je profesorica Vesna Pusić prije desetak godina u hrvatskom Saboru, tokom rasprave o Deklaraciji o domovinskom ratu, predložila  da se u sadržaj tog dokumenta unese izjava da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, bila je izvrgnuta najokrutnijem javnom linču. Danas je ta tema potpuno legitimna i krajnje detabuizirana u Hrvatskoj.Srpsko-hrvatsko tužakanje pred Međunarodnim sudom u Haagu, sudeći prema pomirljivim i biranim riječima koje preko medija razmjenjuju predsjednici Josipović i Tadić moglo bi se okončati vansudski, dakle diplomatskom nagodbom. Sve to ima pretežno simbolički značaj, ali kako upozorava zagrebački profesor Žarko Puhovski, rat je na prostorima bivše SFRJ inicijalno krenuo sukobom simbola, zastava, pjesama, jezika, obilježja. Bitno je da se stvari pokrenu sa mrtve tačke u koju su zakovane predrasudama, opravdanim ili izmišljenim, da, konačno, poltika uhvati ritam sa životom koji egzaktno pokazuje da, primjerice klinci na vojvođansko-srbijanskom festivalu Exit iz svih dijelova bivše zajedničke države ( a i šire) sasvim pristojno i razgovijetno komuniciraju, da je Hrvatska najveći izvoznik u Bosnu i Hercegovinu, a Slovenija u Srbiju; da se trgovinska razmjena između Crne Gore i Bosne i Hercegovine izbalansirala …. I da nikome od normalne i razumne čeljadi u ovom dijelu Evrope na pamet ne pada da ratuje, ubija, ili bude ubijen.Zato je Milorad Dodik i njegova populističko nezgrapna retorika nevaljala i regresivna –  uvlače nas u procese koji nikom ništa dobroga donijeli nisu. Najavljeni Dodikov referndum o samostalnosti Republike Srpske je samoubilački čin: nikom u regionu to ništa pomoći neće, a građani RS-a bi mogli izgubiti sve. Uključujući i samoljubivog premijera Dodika!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku