Kliker.info

Hajdemo najprije o prvoj gubitničkoj opciji.  Prva je, zato što je najodgovornija, u inicijalnom -politikantskom  smislu promatrano, kabasta, seljačka, bezmalo urođenička, a u svakom slučaju nepristojna struktura okupljena oko Milorada Dodika i njegovih plaćenika. Dodik, kao i uvijek, nije originalan, niti autentičan, tu vrstu spontanog okupljanja naroda kakvu je on osmislio i plasirao u Dobrovoljačkoj ulici prije dvadeset godina je u mnogo kompleksnijoj varijanti provodio Slobodan Milošević – izvoz revolucije; što je bio uvod u populističko divljaštvo, ispočetka, i krvavi rat „na kraju balade“. Spontani „dugi marš“ Dodikovih honoraraca u Dobrovoljačkoj je završio tačno na onoj crti na kojoj je počeo i gdje je trebao završiti – nigdje.

Druga gubitnička struktura u posljednjim događajima je SDP, vodeća opozicijska partija u Bosni i Hercegovini. Gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, pretpostavljam, rukovođen pameću i intuicijom svog pretencioznog savjetnika Emira Suljagića, kompromisno je rekao da bi administrativno trebalo zabraniti okupljanje srpskih nezadovoljnika u Dobrovoljačkoj ulici. MUP Kantona Sarajevo, nad kojim gradonačelnik nema nikakvih nadležnosti, saopćava da su organizatori toga skupa uredno ispunili sve zakonske preduvjete za organiziranje tog mirnog skupa u spomen žrtava u Dobrovoljačkoj ulici. Kakve zakonske, proceduralne nadležnosti ima Gradska uprava nad „javnim okupljanjima“? Nikakve, naravno. Osim političkog , to jeste jeftino politikantskog slaganja ili neslaganja, a to je već druga priča.

Jesu li i Zelene beretke, inače privatna mirnodopsko- mahalska  paravojska familije Švrakić, baš kao i Dodikov navrat-nanos formirani štabovi za „ istinu“, isposlovali iste zakonske uzuse za organiziranje skupa u isto vrijeme na istom mjestu? Jesu. Je li pravo na javno okupljanje ugrađeno u temeljne pravne akte svake demokratske zemlje? Naravno da jeste.Dodikov populističko-provokatorski perfrormans i taj izazov mržnje, bačena rukavica posred ranjenog sarajevskog lica, nisu se „primili“ u Dobrovoljačkoj. O gubitnicima je dovoljno. Dobitnici, iz cijelog ovog planiranog a nerealiziranog scenarija, su građani Sarajeva od kojih je Milorad Dodik očekivao, priželjkivao, da će na njegovu drsku provokaciju reagirati „teheranski“, ekstremistički okrutno. Pobjednik je mali, običan, a u osnovi najbolji svijet koji se prema tom hepeningu ponašao na najciviliziraniji način: ignorancijom i prezirom. U tome  im je pomogla i policija koja se u svim eventualijama morala ponašati strogo, ali pravedno.

Strašan se uraganski napad desio na policiju nakon „dobrovoljačkih dešavanja“. Novinari, pogotovo oni koji su utekli 1992. godine iz Sarajeva, pa se vratili da  nama koje je svaka Karadžićeva i Mladićeva granata svjesno promašila, ogorčeni su  što tokom ovih prosvjeda  bila ograničena „sloboda kretanja“ čime se izravno udarilo na temeljna „načela profesije“ – pristup informacijama. Kao, najveći je problem što se novinari- istraživači nisu mogli ispoljiti u svim svojim mnogobrojnim kapacitetima. Osujetila ih represija, policijska odmazda.

Sve ovo dosad pobrojano skreće pažnju sa ključnih, temeljnih kapitalnih sudskih procesa koji se nedjeljama, mjesecima, odvijaju u Haagu na suđenjima (A) Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, (B) Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, i (C) Momčilu Perišiću.

Svaki se proces naravno odvija pojedinačno, tužitelji i odvjetnici, za moj ukus, sporo reagiraju.Nema istine, nema dijaloga, ne postoji prostor za dijalog dok se sve „strane“ ne dogovore kako je i koliko imbecilno pitanje koje je Radovan Karadžić postavio svjedoku Tužiteljstva u Haagu: „A kako vi komentarište rapsrostranjenu tezu da je Srbima dat nalog od Zapada da istrijebe muslimane?“. To je  Radovan Karadžić pitao američkog diplomatu Herberta Ocuna, svjedoka Tužiteljstva. „Gospodine, to šti vi mene pitate je u svakom smislu nonsens“, kaže diplomata Ocun. Još se nekoliko kapitalnih suđenja vodi u Haagu. Jako je važno, recimo, da je nekadašnji ministar odbrane Republike Srpske, general Manojlo Milovanović podebljao, proširio i produbio svoju izjavu datu mom kolegi Filipu Švarmu u perfektnom filmu  Jedinica posvećenom tajnom djelovanju srbijanskih tajnih službi u ratovima u kojima Srbija nije službeno učestvovala.