hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić: Kusturica, Sidran i ja

Senad Avdić: Kusturica, Sidran i ja

20 Septembra
17:00 2009

 Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna ).

Ubili su mojoj dobroj prijateljici mamu u prvim mjesecima rata u Sarajevu. Opalila granata sa „neprijateljskih položaja" i mama nije imala nikakvih izgleda da preživi. Te se „privatne" tragedije, pojedinačne, lične, osobne, malo-pomalo pojeftinjavaju, marginaliziraju; došlo je vrijeme u kojem se prihvata samo igra velikih brojki. Malo je, nedovoljno mucavom Smailu Čekiću 60-70 hiljada ubijenih Bošnjaka; njegova se teorija (koju, naravno nije potpisao nego po običaju prepisao) temeljila na nekih 200-300 hiljada mrtvih Bošnjaka. Lična se tragedija ne uvažava ukoliko nije uklopljena u opći, kolektivni belaj.Blizak komšija mojoj drugarici i njenoj pokojnoj majci prije početka rata bio je samouki doktor nauka iz Titovog Drvara Nikola Špirić, sa suprugom Naidom koja je tokom rata samovoljno preimenovana u Nadu. Možda su čak i kumovi bili, ne znam, ali neke logike u tom prijateljstvu ima. Ili je bilo, ne znam…

Eh sad, kad je nakon rata formirana Skupština Bosne i Hercegovine pojavio se ispred Radikalne stranke Republike Srpske poslanik Nikola Špirić i pitao moju (onu istu!) drugaricu ko joj je ubio mamu. Kad je ona rekla „četnici", radikalski poslanik ju je upozorio da ne koristi „jezik mržnje". Bila je to otvorena skupštinska rasprava unutar koje je glas SDA-ovog poslanika Džemaludina Latića prevagnuo da SDS-ov humanitarac uđe u Komisiju za ljudska prava. Latić se poslije pravio gluplji nego što objektivno jeste, u međuvremenu je poslanik Špirić promijenio sve postojeće, raspoložive stranke (radikale, liberale, socijaliste,…) i na koncu pristupio Dodikovim Nezavisnim socijaldemokratima. Jednostavno se složiti sa pameću karijerističkog činovnika: Špirić je jedan politički uhljup, birokratski parazit koji ozbiljno prijeti da ugrozi besmislenost svog slinavog kolege iz Vijeća ministra, na vrijeme demobiliziranog hodže Safeta Halilovića. O darovitom medresliji Haliloviću, njegovoj alkoholičarskoj, a pogotovo postalkoholičarskoj drami koju proživljava posljednjih dvadesetak godina, drugom ćemo prilikom, detaljno, iz prve ruke svjedočiti, ako se ukaže prilika i potreba.

Zar nije besmisleno smiješno i uzaludno prizivati moral, pamćenje, čestitost, razboritost u državi čiji je premijer Nikola Špirić?! Dakle, seoski „mudrac", varoška varalica, slatkorječivi prevarant Špirić je na čelu državne izvršne vlasti.Problem sa mediokritetskom kastom je taj što te ta parazitska čeljad uvuče u svoje sofisticirane, suštinski privatne, besposličarske, dakle nevažne priče. Nije važno ono što je bitno, nego ja važno ono što neko misli da je bitno.Ima ljudi (podsjećam, u državi čiji je premijer Nikola Špirić!) koji, recimo svesredno rade da dodatno ogade ljude koji, eto neće da žive sa „svojim narodom". Emira Kusturicu, za početak, recimo…

Milion privatnih razloga imam da ne volim Emira Kusturicu. Kad je devedesetih godina Kusturica lagao kako me je osobno/lično namlatio, bilo je to zabavno štivo za površne nostalgičarske hroničare „ex jugoslovenskog raspada"; Emir jaki dobro zna da sam ja u fatalnom trenutku bio naoružan (imao sam dozvolu za nošenje „vatrenog oružja"). Jeste, to je tačno, odalamio me je kurvanjski, hinjski, s leđa neki Kustin plaćenik. Sto sam puta zažalio što Kusturičinog egzekutora nisam upucao; bijednik pobjegao sa lica mjesta, a nama odraslim na john-fordovskoj etici bilo ispod časti pucati u leđa… Imam ja sa Emirom teških nesporazuma, pucao mi je, pored ostalih nesporazuma, Kusturica u čelo iz puške koja, pretpostavljte, nije radila.

Sve što se eventualno dešavalo u italijanskoj luci Anconi, na relaciji Kusturica – Sidran, naprosto se nije desilo. Niti je Avdo vidio Kustu, niti je Emir poželio vidjeti Sidrana. I jedan i drugi imaju krupne razloge i za viđanje i za neviđanje. Znam, dobro znam, kakva je trema „pucala" i Emira i Abdulaha; najbolje je na koncu ispalo – nisu se ni vidjeli, niti su se čuli. Mnogo je para u igri bilo, ali su se i jedan i drugi, Sidran i Kusturica, prešutno dogovorili da je generalno najbolje da se ne sretnu. Takav je, koliko znam, fini, džentlmenski, usmeni, dogovor između dvojice velikih majstora.Bilo ne bilo suradnje između Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice, cijela priče miriše na dobro; nema teških, isključivih riječi, nema zle krvi…

Lako je, nama blag nama(!) ,brbljati „nasuho", prizivati svjetska iskustva; ostaje akutan domaći problem: šta ćemo mi sa sobom!Nije mi poznato da se iko od postojećih zavisnih/ nezavisnih medija pozivao na perfektni ključ ovog posla – strpljenje. Znam, teško je, počesto i neizdrživo, uglavnom slušati nesretne ljude Ja se, pomalo, i tim vradžbinama bavim: kada me pitaju je li po opću stvar „gori Špirić ili Kusta", ja slegnem ramenima… I, nadam se, pokušavam zaraćene strane privesti aktivnom dijalogu.

 

 

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku