Senad Avdić : Ko politizira genocid
Piše: Senad Avdić(Slobodna Bosna)
Potresan, nemilosrdno surov, dugotrajno bolan film Ponekad u aprilu koji govori o genocidu u Ruandi (snimljen prije četiri godine u multinacionalnoj koprodukciji) na dan srebreničke tragedije nije prikazala nijedna ovdašnja, ali zato jeste Hrvatska televizija. Istini za volju, za razliku od Hrvatskog sabora, pa i Skupštine Crne Gore, ovdašnji državni parlament nije se udostojio izglasati jedanaesti juli za dan žalosti i sjećanja na srebreničke žrtve – nisu se sa tim suglasili poslanici iz manje-više svih političkih stranaka iz Republike Srpske. Jedno je sigurno, mnogo su veći izgledi da se u Skupštini Srbije usvoji Deklaracija o Srebrenici, što već godinama grozničavo predlaže Liberalno-demokratska stranka Čede Jovanovića potpomognuta mrežom desetak nevladinih organizacija, nego da se oko toga pozitivno odrede naši ovdašnji parlamentarci i političke stranke.
Postoji u HBO-ovom filmu „Ponekad u aprilu“ ( u tom mjesecu 1993. godine otpočeo je u Ruandi jedan od najvećih zločina u povijesti civilizacije) jedak, opor, dokumentirani dijalog koji na konferenciji za štampu tokom masovnog istrjebljenja plemena Tutsi vode stanoviti zapadni novinar i neki diplomatski autoritet u Sjedinjenim Američkim Državama. „Možete li potvrditi da se u Ruandi već nedjeljama provodi genocid?“, pita novinar, a diplomata odgovara: „Naše informacije sa terena govore da se u Ruandi provodi ‘djelo genocida’.“ Pa potom objašnjava koja je razlika, budući da po međunarodnom pravu postoji bitna distinkcija između termina „genocid“ i „djelo genocida“. Nervozni novinar ga potom pita: „OK, ali možete li nam reći koliko je „djela genocida“ potrebno počiniti da bi se neki zločin mogao okarakterizirati kao genocid?!“
Sve što se nekako s proljeća 1993. godine desilo i dešavalo u Ruandi, dvije godine kasnije se ponovilo u Srebrenici. Istina, Mladićevi „Hutui“ nisu masakrirali milion Bošnjaka, ali motivi, metode i tehnika istrjebljenja cijelog jednog naroda na osnovu vjerske, rasne i nacionalne različitosti do u dlaku se podudaraju. Konačno, kvalificiranje nekog krivičnog djela kao genocidnog uopće nije ni u kakvoj korelaciji sa brojem žrtava; genocid je moguće provesti nad 100 ljudi (što su u Višegradu uradila braća Lukić koji čekaju hašku presudu), kao i nad milion kakav je bio jezivi bilans ubijenih Tutsija u Ruandi. General Vojske Republike Srpske Radoslav Krstić prije više od šest godina osuđen je u Haagu (pravomoćno) za „djelo genocida“ nad više od osam hiljada Bošnjaka poslije pada srebreničke enklave. Je li to išta pokolebalo, imalo uvjerilo, razmilostilo i pijetetom ispunilo političku i intelektualnu elitu Republike Srpske i prisililo je da priznaju, već validno pravosudno dokazani, potvrđeni i sankcionirani zločin, da se slože sa činjenicom kako se u ljeto 1995. godine u Srebrenici desio najteži zločin – genocid?
Nije, odnosno gotovo da nije! Ostalo je tek zabilježeno televizijsko obraćanje tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića koji je javnost suočio sa zastrašujućom činjenicom, o kojoj se, doduše manje-više znalo sve već 15-ak posljednjih godina: Vojska RS-a je u Srebrenici počinila genocid! Konačno, i Međunarodni sud pravde u Haagu, prije skoro dvije i pol godine, u presudi povodom tužbe Bosne i Hercegovine protiv SR Jugoslavije nepobitno je konstatirao i utvrdio da je nad srebreničkim Bošnjacima počinjen krvavi, asovni genocid.Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović, dan uoči srebreničke komemoracije na kojoj je sahranjeno novih petsto-šesto ubijenih i identificiranih Bošnjaka, najavio je da neće biti nazočan u Potočarima jer se već godinama, kako je kazao, ovaj „skup politizira“.
Trajno operisan od ikakve logičke i moralne konzekventnosti, Radmanović je propustio pojasniti, otkriti kako je moguće „politizirati“ zločin koji je višestrukim sudskim rješenjima, u Haagu, prije svega, a koji se, po njegovoj političkoj i povjesničarskoj samosvjesnosti, najvjerovatnije, nije ni desio?!Jedina moguća i do sada poznata forma „politiziranja genocida“ jeste njegovo negiranje, poricanje, relativiziranje, ignoriranje… a upravo to čini politički establišment u Banjoj Luci kojeg u Sarajevu reprezentira Nebojša Radmanović.
Konačno, ako ćemo pravo, za napojmljivi zločin nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995. godine Vojska Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića i Radoslava Krstića imala je relevantnu političku odluku, što bi se trebalo dokazati u sudskom procesu protiv poltičkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, ali i vjerovatnom suđenju Ratku Mladiću. Nije genocid u Srebrenici „s neba pao“, on je bio, u prvom redu, politički osmišljen, gotovo pa savršeno izveden zločin.Kada vlasti Republike Srpske relativiziraju dimenzije i karakter genocida u Srebrenici, nažalost, to može svjedočiti samo o užasnom uvjerenju tih vlasti: da se zločin možda i jeste desio, ali da se u političkom i strateškom etno-geografskom smislu „isplatio“! Demagoški upakirano Radmanovićevo (Dodikovo, Špirićevo, Slavujevo…) zalaganje kako se političari u BiH moraju dogovoriti o jedinstvenom danu u kojem će se obilježiti stradanje svih nedužnih u prošlom ratu jeste upravo to i ništa više – demagoška, licemjerna „principijelna“ šarena laža.
Komentari