Kliker.info

Ivan Lovrinović, zastupnik u Hrvatskom saboru, ovih je dana govoreći o dramatičnim, sveobuhvatnim posljedicama afere „Agrokor“, rekao da je slom te mastodontske hrvatske tvrtke „najveća sigurnosna prijetnja Hrvatskoj“.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Ugledni profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kazao je kako je boraveći nedavno u Slavoniji bio svjedokom masovnog, grozničavog iseljavanja Hrvata u evropske zemlje. Kao jedan od ključnih razloga tog egzodusa izdvojio je neizvjesnost koja u tom dijelu Hrvatske postoji glede sudbine „Agrokora“ za kojeg je vezana egzistencija i perspektiva najvećeg dijela stanovnika „hrvatske žitnice“.

MALA ZEMLJA ZA VELIKI ODRON

Podsjećajući na izjavu potpredsjednice Vlade Hrvatske Martine Dalić koja je kazala kako se nijedna tvrtka iz sastava „Agrokora“ ne može prodati zainteresiranim hrvatskim kompanijama, jer su sve one vlasništvo vjerovnika/banaka zastupnik Lovrinović nagovijestio je mračni scenarij u ne tako dalekoj budućnosti: poljoprivredni kombinati u Hrvatskoj otići će u ruke stranih, poglavito ruskih, vjerovnika koji će, budući da je hrvatske radne snage svakim danom sve manje, dovoditi vlastite radnike.

„Iz toga će profitirati samo jedna susjedna zemlja“, kazao je Lovrinović, ne precizirajući da misli na Srbiju, mada je aluzija na istočno susjedstvo, od kojeg se većini u Hrvatskoj diže kosa na glavi, prilično razgovijetna.

Ivan Lovrenović se na kraju obratio sigurnosno-obavještajnom aparatu Hrvatske pitanjem: „Da li je Sigurnosno-obavještajna agencija raspolagala informacijama o stanju u „Agrokoru“?!

Sudeći prema godišnjem izvještaju koji je prošle nedjelje objavljen u medijima hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija /SOA/ nije tretirala „Agrokor“ kao releventan sigurnosni fenomen, odnosno potencijalnu opasnost po nacionalnu sigurnost. Valja podsjetiiti da je prije tačno 30 godina, kada su službe sigurnosti BiH otkrile kriminal u poslovanju “Agrokomerca“, tužiteljstvo upad u platni sistem tadašnje države od strane Fikreta Abdića kvalifiiciralo kao „podrivanje ekonomske moći zemlje“, odnosno „rušenje ustavno-pravnog poretka“. Kriminal u „Agrokomercu“ neuporediv je, što bi se reklo, mala maca je, u poređenju sa štetočinskim, tektonsko-dubinskim posljedicama poslovanja koncerna Ivice Todorića u Hrvatskoj i regiji.

Gospodarski kriminal koji je cijelu Hrvatsku gurnuo u dužničko ropstvo i galopirajuću bijedu, lišio je značajnog dijela njene ekonomske suverenosti, dakle, nije bio predmet opservacije hrvatskog obavještajnog sustava, jer je, valjda benigan, „ništetan“. Ali je zato SOA sve snage usmjerila prema, kako se tvrdi, najvećoj sigurnosnoj prijetnji po Hrvatsku – 10-ak tisuća radikaliziranih stanovnika Bosne i Hercegovine. Kako su hrvatske službe, kojim obavještajno-sigurnosnim metodama i tehnikama došle do ove brojke, sa kojom već mjesecima gdje god stigne maše i alarmira hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarević, spada valjda u domen službene tajne.

ZAŠTO BOLI UBOD OSA-e?

Bila ova brojka tačna i vjerodostojna, ili ne bila, a sve ukazuje da je tendenciozno-prenapuhana, jasno je da su do nje hrvatske službe došle (i ) radom/izvidima/ na terenu Bosne i Hercegovine, dakle druge države. Prakticirala je, dakle, hrvatska obavještajna zajednica ono za što posljednjih dana u orkestriranoj režimskoj medijsko-špijunskoj kampanji optužuje državnu obavještajnu agenciju BiH: da je provodila nezakonite špijunske aktivnosti protiv Hrvatske, njenih najviših dužnosnika (uključujući premijera Andreja Plenkovića), gospodarstvenika, kao i Hrvata iz BiH.

Zalud je Dragan Mektić, državni ministar sigurnosti BiH, jučer u dva navrata u kratkom vremenskom intervalu ponavljao da nikakvih nezakonitih aktivnosti bosanskohercegovačkih obavještajaca prema Hrvatskoj nije bilo, te da Bosna i Hercegovina kao i druge suverene države ima pravo /i obavezu/ da štiti svoje ekonomske i državne interese kada postoje indicije da su oni ugroženi. Medijsko-policijsko-političko-propagandističko- huškačku oluju iz Hrvatske to nije pokolebalo, a kamoli zaustavilo.

Tako će u centralnoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije Ivo Lučić, „povjesničar i analitičar“ Mektića nazvati „čovjekom Bakira Izetbegovića“ čij je cilj ( Mektćev i Izetbegovićev, istovremeno ) sotoniziranje i kriminalizranje Hrvata koje bi, na koncu, trebalo za rezultat imati dokidanje njihove konstitutivnosti i jednakopravnosti u BiH“. (Zanimljiva je, ali ne i slučajna, podudarnost ove Lučićeve (dis)kvalifkacije sa onim što je nekoliko dana ranije izgovorio Dodikov krompirdžija Nikola Špirić na vlastitoj režimskoj televiziji!).

Naravno da je kao u svim sličnim kampanjama koje se posljednjih mjeseci sinhronizirano pokreću iz Zagreba prema BiH, elegantno zaobiđen meritum, suština ovoga spora. A ona za Hrvatsku nje baš pohvalna niti ugodna po euro-atlantski imidž susjedne zemlje: iz Hrvatske, uz pomoć tamošnjih političara, gospodarstvenika, lobista, bivših i aktualnih špijuna se organizira sistemsko transferiranje ruskog kapitala i (samo?) ekonomskog ekspanzionizma prema našoj zemlji! Čini se to tajno, zakulisno, zavjerenički, netransparentno. Naravno da ruski kapital (kao ni arapski, hrvatski, srbijanski…) nije okužen, niti je sam po sebi sporan: problematičnim ga čini upravo ta subverzivna netransparentnost i neprovjerivost.

RASPRODAJA EUROPSKH VRJEDNOSTI

Kafanski dogovor u Zagrebu na kojem hrvatski lobisti, ruski investitori i hercegovački lokalni moćnici dogovaraju prodaju nekoliko rudnika, ali i daljnje penetriranje ruskog kapitala u elektroenergetski sistem BiH, po svemu, asocira na kafansku prodaju hrvatske naftne industrije INA-e mađarskom MOL-u. Podsjetimo zbog te „sjedeljke“ se godinama sudi bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu i njegovom mađarskom kompanjonu Zoltu Hernadiju (u odsustvu).

Rečeni Ivo Lučić, a on tu nije usamljen, a osobito originalan, nego reflektira stajališta vladajuće elite u Hrvatskoj, sa indignacijom odbacuje „objede“ o bilo kakvim (prikrivenim) vezama, ekonomskim, energetskim, gopodarskim Hrvatske sa Ruskom Federacijom, jer ponavlja „Republika Srpska je ta koja gaji bratske odnose sa Rusijom, dok su Bošnjaci oslonjeni na Tusku, a preko nje i na Rusiju“. Demantira ga, međutim, veleposlanik Hrvatske u BH Ivan Del Vechio koji je, kako stoji na službenoj internet stranici mostarskog Aluminija, tokom nedavne zajedničke posjete ovoj kompaniji sa ruskim kolegom Petrom Ivancovom rekao da „kao predstavnik vlasnika 12 posto kapitala Aluminija mogu samo zahvaliti na ovakvoj (ruskoj op, S.A.) inicijativi koju Vlada RH vidi kao šansu za napredak koju ne smije propustiti“. Ruski veleposlanik Ivancov je dodao da je „već upoznao službenu Moskvu sa Aluminijevom argumentacijom“. Riječ je, da bude jasnije, o ruskoj namjeri da kupi „Aluminij“ u čijem vlasništvu Hrvatska sudjeluje sa 12, a Federacija BiH sa 44 procenta, pa se, ipak, iz Zagreba uskraćuje pravo vlastima u Sarajevu da ima (barem) relevantne informacije o tom poslu stoljeća.

Kada se vlast u Hrvatskoj prije nekoliko godina domogla presretnutih razgovora slovenačkih političara i sudaca koji su dogovarali ishod arbitražnog spora sa Hrvatskom oko razgraničenja na moru, automatski se, jednoglasnom odlukom Sabora, povukla iz arbitražnog procesa. Nikada niko (čak ni iz Slovenije) nije potegao pitanje kako je Hrvatska pribavila tu kompromitirajuću građu, niti je osporena njena autentičnost. Zbog tih razgovora, koji su „kontaminirali“ arbitražu Hrvatska ne prihvata odluku Suda. Niko iz Hrvatske, barem do sada, nije negirao sadržaj, istinitost, objavljenih dokumenata koji se pripisuju OSA-i, mada se čini da su su oni prikupljeni od neke mnogo ozbiljnije, tehnčki i kadrovski superironije (zapadne) obavještajne službe. Možda upravo one koja je Hrvatskoj proslijedila dokaza o slovenačkoj prevari…

Kolinda Grabar Kitarević je prošle nedjelje tokom posjeta Mađarskoj kazala da ta zemlja, koja blokira Hrvatsku u važnm evropskim institucijama ima pravo da „u slučaju INA-MOL štiti svoje vitalne ekonomske i nacionalne interese u Hrvatskoj“, Neki u Hrvatskoj tu su izjavu ocijenili kao brutalan čin veleizdaje od strane predsjednice. Ali, nije njeno rezoniranje baš u potpunosti lišeno neke logike: ako Mađarska, ne obazirući se na zakone i propise, može štititi svoje interese u Hrvatskoj, zašto Hrvatska ne bi mogla promicati i skrbiti za interese Rusije u BiH. Jesu li to „europske vrijednosti“, usput pokupljene od Putina, Orbana, koje promiče Hrvatska i njena vazalska ekspozitura u BiH predvođena Draganom Čovićem?!