hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Gdje je nestao čovjek („Goran Bare i Plaćenici“ u pjesmi „Put ka sreći“) (Video)

Senad Avdić : Gdje je nestao čovjek („Goran Bare i Plaćenici“ u pjesmi „Put ka sreći“) (Video)

05 Decembra
07:52 2010

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Nepuna su dva mjeseca prošla od oktobarskih sveopćih izbora a ni na jednoj razini vlast ne samo da nije konstituirana, nego se uopće ne nazire stranačko-politička fizionomija buduće vlasti. Naravno  sa izuzetkom Republike Srpske gdje se Milorad Dodik šeretski poigrava s koalicionim partnerima; može mu se, ništa ga ne košta, te Zapadnohercegovačke županije, gdje se Čovićeva Hrvatska demokratska zajednica, kao apsolutni pobjednik, može ponašati komotno i bezbrižno. Groteskna je, gotovo šizofrena situacija zabilježena na konstituirajućoj sjednici Skupštine ove Županije: HDZ-ova parlamentarna većina poigrala se s klubovima zastupnika Srba i Bošnjaka u Skupštini.

Klub srpskih zastupnika iznosi komada jedan, koliko broji i bošnjački zastupnički klub. Oba kluba su iz iste političke grupacije, Lijanovićeve Stranke za boljitak. Ta ustavno-proceduralna čarlama, neslaganje oko toga može li  jedan čovjek, Srbin i Bošnjak, pri tom Hercegovac, sebe nazvati „klubom“, (a da pri tom nije riječ o Zdravku Mamiću i Dinamu) odgodila je konstituiranje organa zakonodavne vlasti u Zapadnohercegovačkoj guberniji, to jest županiji.

U Sarajevskom kantonu problemi su, naoko, potpuno drugačije naravi – budući da je riječ o multietničkoj sredini, u kojoj se srpski i hrvatski klubovi (Široki, Borac…) osjećaju kao na domaćem terenu, klubovi srpskih i hrvatskih zastupnika, sa pripadajućim liderima, formirani su glatko. Hrvatski klub, sastavljen od čak dvojice zastupnika (Ivan Brigić i Ivica Šarić), uz čašicu razgovora izabrao je predsjednika, Brigića, srpski klub (nagurali su čak do pet zastupnika!!) također se nije puno mučio oko svojeg šefa, odnosno šefice, profesorice Mirjane Malić.

Ovdje kod nas, u Sarajevu, bošnjački klubovi su u krizi: počevši od Fudbalskog kluba Sarajevo zaključno sa  Klubom bošnjačkih zastupnika u Kantonalnoj skupštini. O tome nas već u dva skupštinska serijala skupštinskog zasjedanja izvještava poslanik i pretendent na mjesto predsjednika Kluba bošnjačkih zastupnika u Kantonu Sarajevo, SDA-ovac Elmedin Konaković. Njegove kolege parlamentarci su sa dosta razloga rezervirani: Konaković se nije proslavio ni u jednoj dosadašnjoj klub-garnituri u kojoj je nastupao, recimo u Košarkaškom klubu Bosna, pa je teško vjerovati da će bljesnuti baš i upravo u klubu bošnjačkih zastupnika u Kantonalnoj skupštini.

Držimo se i dalje kantonalne razine vlasti i nemogućnosti njenog uspostavljanja, mimo matematičke logike i robno-novčane ekonomije, nakon oktobarskih izbora. Problematizirajmo slučaj Tuzlanskog kantona. Pobjedničkom SDP-u u tom kantonu bolje nož pod vrat staviti nego ih prisiliti „odozgor“, iz sarajevskog Politbiroa te stranke, da uđu u koaliciju i formiraju parlamentarnu većinu sa Strankom demokratske akcije. Potpuno razumljivo: tuzlanski kantonalni ogranak SDA je odvratna mješavina klerikalnog i kriminalnog totalitarizma, Radončićevi borci „protiv beznađa“ mila su majka u poređenju sa ruralnom SDA-ovom kriminalno-talibanskom „vizijom“ .

Socijaldemokratska partija BiH je u skoro istom omjeru, koeficijentu, kao i u Tuzlanskom,  trijumfirala i u Unsko-sanskom kantonu. Strpljivo je ta stranka u ovom dijelu Bosne i Hercegovine tražila i gradila lidera, i uspjela ga i naći i „istesati“: gradonačelnik Bihaća Hamdija Lipovača je uspio premostiti granice općine, zagrabiti podosta glasačkog tijela u Cazinu, Bužimu, Bosanskoj Krupi, Ključu…, ali opet nedovoljno da SDP formira vlast bez kurvanja (koaliranja) s jednom od dvije frakcije SDA,  možda sa Babinom Demokratskom narodnom zajednicom, pa čak, ako zagusti, može se naći „razuman“ dogovor i sa Sadikom Bahtićem, Robocopom rahmetli Stranke za BiH…

Kakva li tek drama predstoji u uspostavi vlasti u preostalim kantonima/ županijama, Desetom, Herceg-bosanskom, gdje su se i Srbi-povratnici malo „pohasili“, pa traže ustavom zagarantirana prava i ovlasti, Srednjobosanskom, gdje pobjedničke hrvatske stranke strahuju da će biti majorizirane od crveno-zelene-mesnoprerađivačke koalicije (SDA-SDP-NS Radom za boljitak), Zeničko-dobojskom… Izgleda da je jedino u Bosanskopodrinjskom kantonu postizborna vlast bistra i čista – za pedesetak hiljada tamošnjih birača potpuno je svejedno ko će vladati, oni su svoju sudbinu odavno pustili niz mutnu i studenu Drinu…

Jasno mi je da je čitaocima zamorno, a i meni je, ne pomako se s ovog mjesta (to je bila zakletva bivših komunističkih doživotnih vladara!), baktanje sa kantonalnim/županijskim, provincijskim birokratskim „marginalijama“, ali od ishoda lokalnih koalicija ovisit će sastav Doma naroda Federacije BiH, a taj Dom predlaže predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije, a oni biraju budućeg federalnog premijera koji će (uz koalicijsko neprotivljenje) birati ministre…

Ne bih bio u koži predsjednika SDP-a BiH Zlatka Lagumdžija čija je stranka, eto, pobjednička, a sve što je do sada „opredmećeno“ u tom trijumfu jeste (re)izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Lagumdžijina opsesivna želja/pohlepa za vlašću je i razumljiva i legitimna – tu su vrlo dobri izborni rezultati njegove stranke, osvojilo se skoro 16-17 posto biračkog tijela. Pregovarao je Lagumdžija sa svima o „programskoj koaliciji“, ali nije uspio osigurati ni matematičku (možda čak ni  algebarsku, aritmetičku..) računicu. Predsjednik  Republike Srpske ga je na pregovorima u Banjoj Luci, čak i za Dodikove sirove metode i standarde, elegantno ponizio, primio ga više protokolarno nego radno. Već ranije je to učinio Božo Ljubić iz HDZ-a 1990 kada je nakon „produktivnih i više nego korisnih“ razgovora sa čelnicima SDP-a odmah otrčao u Mostar potpisati „povijesnu koaliciju“ sa vječitim rivalom Draganom Čovićem. Nacionalnom stranačkom jatu, opet neposredno nakon „vrlo korisnih razgovora“ sa čelništvom SDP-a, odlepršao je doma u Ljubuški i lider  Hrvatske stranke prava Zvonko Jurišić(gdje li mu nestade onaj drugi ispravni pravaš iz imena stranke, Anto Đapić?)

Lagumdžiji je kao jedini pouzdan, vjerodostojan  partner, političar od riječi ostao Sulejman Tihić. Sve što su se njih dvojica dogovorili Tihić je pokušao provesti, ali bezuspješno. Tihić nije toliko pravno i politički kratkovid da ne prepozna kako se vlast ni u Federaciji BiH  ni na nivou kantona, a pogotovo na razini države, naprosto ne može, niti smije formirati bez stranaka koje su demokratski izabrali Hrvati! To je nedopustivo u bilo kakvom demokratski postavljenom društvu, i to bi bilo nasilje nad voljom naroda, odnosno građana.

„Za čovjeka“ – tako je glasila predizbornopromidžbena krilatica Socijaldemokratske partije BiH. Zbog i radi čovjeka, građanina, SDP BIH se hitno mora povući iz pregovora o formiranju vlasti barem na entitetskoj i državnoj razini. Niko ozbiljan u političkom miljeu BiH (osim Tihića, ali to je, nažalost, nedovoljno) ne želi s njima formirati vlast. Jeste da je ta činjenica zabrinjavajuća, ali to ne umanjuje njenu tačnost. Šta fali da SDP-u da stane u opoziciji? Ništa. Osim ako to nije stranka za samo jednog čovjeka, Lagumdžiju, koji je ove sedmice upravo počeo trošiti svoj šesti mandat u Parlamentu BiH!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku