hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Dvadeset i četiri najteže godine

Senad Avdić : Dvadeset i četiri najteže godine

01 Marta
15:14 2016

AvdicS1U odličnoj knjizi “Anatomija mržnje – Putovanje u Bosnu i Srbiju” (“Alexandrija press”, Beograd, 2004.) znatiželjni danski publicisti Jens Martins i Frederik Stjernfelt objavljuju i razgovor sa nedavno preminulim srpskim istoričarem Miloradom Ekmečićem.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Ekmečić, koji je decenijama bio član i Akademije nauka i umjetnosti BiH i Srpske akademije nauka i umetnosti, govori kako je komunistička vlast u BiH pritiskala istorijski odjel ANUBIH da realizira projekat koji se zvao „Istorija/povijest Bosne i Hercegovine“, koji nikada nije realiziran, dobrim dijelom, možda i najviše, zahvaljujući njegovom protivljenju.

Znao sam to odranije i bez Ekmečićevog priznanja: dvojica najpoznatijih, ali i najsotoniziranijih bosanskohercegovačkih komunističkih ideologa, Hasan Grabčanović i Hrvoje Ištuk, svjedočili su mi o pravim malim ideološkim ratovima koje su komunisti cijelo vrijeme svoje (totalitarne) vlasti imali sa “antibosanskim elementima” u Akademiji nauka i umjetnosti BiH. Ogromna financijska sredstva je komunistička vlast godinama izdvajala u taj epohalni projekat, ali bez rezultata; kako pisati povijest zemlje kojoj povijesnu posebnost i subjektivitet ne priznajete?!

Patrijarh srpskog akademskog nacionalizma Ekmečić nadalje podsjeća na vrlo važnu, gotovo kapitalnu, a u ovom svečarskom danu uglavnom neobjašnjivo prešućenu činjenicu iz novije (predratne) povijesti BiH. “Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine, uključujući i srpske članove, zahtevao je više nezavisnosti za Bosnu i Hercegovinu. Istupanje Bosne iz Jugoslavije, ili njeno stupanje u neku od ostalih republika, omogućeno je Ustavom iz 1974. godine”.

I za kraj, najvažnije: “U junu 1990. godine napravljena su dva (ustavna) amandmana: Bosna i Hercegovina je nedjeljiva (član 62) i Bosna bi trebala da ustanovi Nacionalni komitet sa 60 članova (po dvadeset iz svakog naroda) čije odluke bi trebalo da budu jednoglasne (član 70). Taj komitet je bio izabran, ali nikada nije počeo da funkciniše”, kazao je Ekmečić.

Bio sam na toj sjednici CK SK BiH, na kojoj su u junu 1990. godine predložena, a (jednopartijska) Skupština BiH kasnije naravno usvojila, pomenuta dva amandmana na Ustav iz 1974. godine. U ime pravne komisije CKSKBIH te je amandmane predložio i vatreno branio njen predsjednik, Rajko Kuzmanović, tada profesor Pravnog fakulteta u Banjoj Luci. Da, to je ista ona osoba koja je prije Milorada Dodika bila predsjednik Republike Srpske, a još je uvijek, mislim, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti tog entiteta.

Pokojni beogradski advokat Srđa Popović (i ne samo on) u brojnim tekstovima i intervjuima demontirao je dominantnu srpsku laž o “borbi Srbije da očuva Jugoslaviju”, crno na bijelo, pravno argumentirano pokazujući da se Srbija, prva od svih eks-jugoslovenskih republika ispisala iz ustavno-pravnog poretka SFRJ, odnosno otcijepila, ostamostalila.

Referendum iz marta 1992. godine u osnovi je bio samo neposredna, najdemokratskija moguća provjera volje građana Bosne i Hercegovine, da li prihvataju temeljni zakon svoje zemlje koji joj jamči nezavisnost i samostalnost. Odgovor građana je, kao što je poznato, bio potvrdan.

Završit ću kako sam počeo – sa Miloradom Ekmečićem, kojeg su Danci, autori citirane knjige, doživjeli kao ključnu osobu za razumijevanje povijesnih, političkih, nacionalnih, velikodržavnih uzročnika drame kroz koju je BiH prolazila (i još uvijek prolazi).

Pred sam rat, očito omamljen predstojećim “bitkama koje neće biti oružane, ali nije isključeno i da budu” (čuvena Miloševićeva poruka sa Gazimestana iz juna 1989. godine) akademik Ekmečić (u knjizi “Živa reč Milorada Ekmečića”) zlokobno poručuje kako za predstojeće povijesno ujedinjenje svih Srba ne treba voditi računa o eventualnim žrtvama na srpskoj strani. Samo godinu dana kasnije, Ekmečić priznaje: “Nisam uvideo da će građanski rat (u Bosni i Hercegovini, op. S.A.) kojeg sam smatrao nužnim, da postane tako duboko destruktivan”.

“Građanski rat” kojem je, navodno “izglasano-preglasana”, nezavisnost BiH bila okidač, nije bio, dakle, nikakva reakcija, nego NUŽDA srpskih političkih, naučnih i vojnih elita, u Srbiji i BiH. Dugoročno planirana, sveobuhvatno pripremljena, ozbiljna, jednom riječju – VELIKA NUŽDA!

Podijeli

Jedan komentar

  1. Pero
    Pero 04 Marta, 14:30

    Sto ti je zivot. Ovaj Senad, sto je sa nama visio na Klupi, sada polemise sa uvazenim profesorom Ekmecicem!? Jad i zalost. Sve se dakle srozalo. A istina je jednostavna. Srbi su voljeli, i stvorili SR BiH ali onu gradjansku, nasu, zajednicku. Ova sada, od Alije napravljena, ne moze biti i nasa. Zato se desio rat, onako spontano krvav i bez nekog planiranja. Jer da su Srbi sve to planirali, rezultat bi bio drugaciji.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku