Kliker.info

Neću Bakiru pristajati na muku; imam izgrađen stav da on nije kriminalac, kako tvrde jedni, nego nadobudni amater u novinarskim poslovima… (Što bi rekao jedan moj drug iz Hercegovine: ”Koliki si ti bio kad si bio mali?”) Dokument koji su jučer-danas objavila dva-tri medijska izdanja sa adresom u Banjoj Luci, može, mora, ili ne mora biti tačan. U tom dokumentu šef bosanskohercegovačkog odjela regionalnog naftnog giganta Ine Franjo Božić dokazuje kako je na lijepe oči dao trideset hiljada eura novinaru Hadžiomeroviću uz obostranu suglasnost da ovaj novinar ”neće u svojoj emisiji napadati Konzorcij INA MOL ENERGOPETROL”. Sve je skupa prilično mutno, mučno, odvratno, nedolično.

Poznajem, naime, i jednoga i drugoga – i direktora Ine Franju Božića i inkriminiranog novinara Hadžiomerovića, sjedili, pili, družili se… Neka mi bude dopušteno primijetiti: Franjo Božić, oprezni biznismen iz Livna, mi ne liči na nekoga ko bi dao trideset hiljada eura bilo kome; Bakir nije tip koji bi se prodao za tu lovu (za deset do petnaest hiljada, možda i bi, ali za trideset, Boga mi, nisam siguran – prekrupno).

Generalno, principijelno, dok ta stvar ne bude pravno čista, ne namjeravam se očitovati, a pogotovo arbitrirati.

Dakle, u taj se belaj ne namjeravam uplitati; imao sam namjeru pisati o potpuno drugom i drugačijem, socijalno važnijem fenomenu – klijentelizmu. Podosta sam teorijske građe o toj pošasti prikupio. Hiljade i hiljade stranice briljantno ispisanih i dokumentiranih govore kako je ta klijentelistička pomama izgradila i na koncu urušila Rimsko carstvo. Ukratko, imaš važne, ambiciozne ljude, vladare, careve, koji uvijek imaju klijente u plebsu (puku, narodu, javnosti… ) zadužene da pamet i odluke Gospodara prenesu na „niži nivo“. Jako je zanimljiva ta klijentelistička tehnologija, ali, nažalost, preopširna da bi u osnovnim crtama bila udjenuta u skromni novinski prostor koji mi je na raspolaganju.

Zadeverala me i potjerala na kritičko razmišljanje ta nesolidna, neobuzdana inercija klijentelističkog mozga. U toj pameti, rekli bi duhoviti ljudi, ima nekog mozga. Nažalost. Prije petnaestak dana, prebacimo teorijske beposlice na praktičan, svima, ili barem većini, razumljiv jezik, saznao sam da mi supruga, samo što nije, buduća ambasadorica BiH u nekoj evropskoj zemlji. Nije da bi mi takav rasplet bio mrzak, ali je, nažalost, netačan.

”A ko mi ženu izabra za ambasadora?”, priupitam oduševljeno ovog koji mi je uhvatio lažni muštuluk. ”Kako ko? Pa Dragan Čović, metnuo si ga na naslovnu stranu svoje novine samo zato da ti ženu na HDZ-ovoj listi progura u vrh hrvatskih diplomatskih prioriteta”. To bi implicite, a osobito ekplicite, trebalo ukazivati na činjenicu da sam pojedinačni osobni interes konfrontirao sa bolešljivom Lagumdžijinom federalnom parlamentarnom većinom.

Ima li iko od Hrvata da je Lagumdžiju pozdravio, očešao se o njega, a da nije veleposlaničko mjesto putem Željka Komšića osigurao? Nema, naravno.

I šta da nakon takve ogoljene trivijalnosti, poslije mahalaške banalizacije svega što bi trebalo biti sveto, čovjek koji se barem malkice trudi zadržati prisebnost i samopoštovanje treba učiniti. Šta raditi, šta činiti? Psovati? Nije baš pristojno. Očajavati? Bio bi to kapitulantski čin. Klijentelistički mozak i projekcija stvarnosti koja se iz njega širi otrovnom brzinom već ima odgovore na sva pitanja, a svi se odgovori vrte odgovorno oko para, privatno-porodičnih aferima i afinteta.

Ako ima Bakir Hadžiomerović ženu, naučnicu iz sfere pravne prakse, u znanstveno-mafijaškom brlogu (Pravnom fakultetu u Sarajevu, o kojem je na Federalnoj televiziji zabranjeno govoriti) koja je navalila da ode u diplomaciju, razmišljaju uglas Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić, zbog čega bi Senad Avdić imao drugačiju i manje ambicioznu ženu? Zahtjevan je, ponekad i uzaludan, ali nimalo nevažan posao dokazivati totalitarnom preovlađujućem klijentelističkom trustu mozgova da se odnosi u društvu mogu i trebaju graditi mimo i uprkos ”općeprihvaćenim pravilima igre”. To jeste, da nismo svi isti.

Moja profesionalna ambicija nije da, ovako ili onako, sa ženom ili bez nje, okončam u diplomatiji; u hladovini deviznih dnevnica – imam samo jednog sveca kojem se klanjam i kojega poštujem: Istinu!

Krenusmo od jedne, neobično teške priče, je li neko nekome (Franjo Božić iz Ine Bakiru Hadžiomeroviću) dao trideset hiljada eura, a ovaj to preuzeo i stavio u džep. Postoji milion načina da se ta stvar provjeri, dokaže, a završismo tamo gdje je ishodište cijele naše tragedije – privatno-klijentelističkim aranžmanima latentno pomahnitale političko-stranačke mašinerije.

Za trideset godina moga aktivnog peglanja i rovarenja po novinarstvu, užasnom jednom poslu, mene su portretirali različiti tipovi i optuživali me za brojne kažnjive, utužive, radnje – klevete, ometanje javnog reda, mira… huligansko ponašanje: nikada me, međutim, niko nije, citiram Krivični zakon BiH, pravomoćno osudio. Ne sporim da je bilo određenih nepravilnosti u mom doživljaju pravne države, ali, eto, zakonski sam ”čist” postoje mehanizmi da se to provjeri.

Ima novinar, a ne mogu biti ravnodušan, jer je jedno vrijeme radio u ”Slobodnoj Bosni”, Bakir Hadžiomerović, pa se poslije i prije intenzivno družili, novinar, onaj sa početka teksta, kojeg arhive iz Hrvatske optužuju da je uzeo trideset hiljada eura. O tim optužbama ja razmišljam teško, kvrgavo i sa zadrškom.

Je li Bakir Hadžiomerović uzeo trideset hiljada eura od energetske mafije da bi Inu medijski zaštitio? Možete mi vjerovati na riječ, ali ne morate: Bakir nije uzeo te pare, no ponaša se kao da jeste. Bakir misli, vjeruje da je dostigao zenit svoje društeno-političke promocije. Ima dosta besposlene čeljadi koja ga u toj misiji uvjeravaju, učvršćuju. U onih trideset hiljada eura koje je navodno dobio od Ine ja neću bez debelih dokaza vjerovati. Dok ozbiljni dokazi ne stignu, tvrdit ću da Bakir nije uzeo; al’ da je dečko nerealno poletio, mimo ikakve (samo) kontrole, poletio, to je tačno.