hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Ako nema džabnog ručka, zašto bi bilo besplatnog školovanja u inostranstvu?!

Senad Avdić : Ako nema džabnog ručka, zašto bi bilo besplatnog školovanja u inostranstvu?!

11 Augusta
07:34 2016

AvdicS12Francuski premijer Manule Walls u intervjuu kojeg je potkraj prošlog mjeseca dao “Le Mondeu” prilično razgovijetno je najavio promjenu paradigme u odnosu francuskih vlasti prema Islamu u toj državi. Walls je kazao da njegova zemlja želi “uspostaviti novi odnos sa islamom u Francuskoj”.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

U taj “novi model odnosa” premijer je uvrstio i “zabranu financiranja džamija iz inostranstva”, kao i “školovanje imama u Francuskoj, a ne negdje drugdje”. Walls je potvrdio i da su vlasti posljednjih mjeseci iz zemlje protjerali “osamdeset imama, ili propovjednika mržnje”.

Nakon neuspjelog vojnog udara u Turskoj, poslije kojeg je predsjednik Erdogan uveo vanredno stanje, praćeno robusnim čistkama u državnom, vojnom, pravosudnom, obrazovnom …aparatu, kao da se zaboravilo da je i u Francuskoj na snazi vanredno stanje proglašeno u novembru prošle godine, produženo nakon mahnitog masakra u Nici. Vrlo je moguće da se i izbori u Francuskoj naredne godine održe u uvjetima vanrednog stanja, što je opasan presedan u bogatoj demokratskoj povijesti zemlje.

No, vratimo se najavi premijera Walsa da bi se ubuduće islamski vjeroučitelji umjesto u inostranstvu, trebali školovati u Francuskoj, te progonu vjerskih službenika-propovjednika mržnje. I pokušajmo to problematizirati iz lokalne, bosanskohercegovačke, bolje rečeno bošnjačke vizure, prakse i teorije.

MALEZIJSKI TIGROVI

Jedan drugi premijer, turski, Ahmed Davotoglu (koji je u međuvremenu pod nejasnim okolnostima podnio ostavku), govoreći na otvaranju Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci, u maju ove godine, prisjetio se kako je i gdje saznao za njeno rušenje 7. maja 1993.godine. “Za rušenje Ferhadije saznao sam prije 23 godine u Maleziji, a oko mene su bili studenti iz Bosne i Hercegovine. Svi smo plakali”, prisjetio se Davotoglu.

Za barbarsko rušenje Ferhadije saznao sam u Zenici. Pola godine ranije iz opkoljenog Sarajeva u Zenicu (sa svim mogućim vojnim i civilnim propusnicama, putnim nalozima, solidnim poznanstvima i vezama na putu) putovao sam dva i po dana. Povratak u Sarajevo, pola godine kasnije, otegao se na čitavu tjednu heftu. Kada su i kako iz tog i takvog Sarajeva izlazili studenti koji su se u proljeće ‘93. obreli na studijima u Kuala Lumpuru, ko ih je selektirao, po kojim kriterijima, ko transportirao, logisticirao na svaki način, ostat će (mi) nepoznanica.

(Malo ću se ovdje zaustaviti, prikočiti, da bih se sjetio prerano preminulog kolege Željke Kopanje. Sjedili smo dvije-tri godine nakon rata u kafani na Baščaršiji, bio je tu još jedan čovjek kojeg više nema, Nikola Guzijan, Željkov prijatelj i kolega. Guzijan je opričao događaj koji je prethodio rušenju Ferhadije, a kojem je biio svjedok. U posjetu lokalnoj banjalučkoj vlasti stigli su predstavnici vlasti sa Pala predvođeni tadašnjim ministrom Veliborom Ostojićem.

“Još uvijek vam ono ruglo od džamije stoji uspravno?!” kazao je Ostojić zagledan u minaret Ferahadije. “Pa, gospodine ministre, stoji tu preko četiri stotine godina..” rekao je neko od domaćina. “Kakve to veze ima?”, prosiktao je Ostojić, “srušili smo mi u Foči puno starije džamije od ove vaše”. Kroz dva dana, “rugla od džamije” više nije bilo na mapi Banje Luke. Ispričao mi to Guzijan, a potvrdio Željko Kopanja.)

Nije nepoznato da zemlje zahvaćene ratnim katastrofama svoj podmladak sklanjaju od svekolike pogibelji i šalju na školovanje u prijateljske države odakle se vraćaju da pomognu u postratnoj obnovi i izgradnji.

Tokom obilježavanja stote godišnjice Prvog svjetskog rata srpski povjesničari su podsjećali na značaj vizionarske odluke tadašnjih vlasti da stotine dječaka i djevojčica pošalju na školovanje u Francusku i Škotsku. Njihovim povratkom u Srbiju udareni su temelji modernog srpskog društva, ekonomije, obrazovanja, medicine, diplomacije.

Svršeni malezijski studenti po povratku u Bosnu i Hercegovinu svakako su bili stručniji, kompetentniji, konkuretniji od kolega koji su se školovali u ratnoj BiH, pod granatama, bez osnovnih uvjeta za život, a kamoli kredibilno stručno osposobljavanje. Međutim, jesu li stručnost, kompetentnost bila jedini kriterij, ili su tu malkice prste umiješala ideološka pravovjernost i nepotistička hobotnica da oni preuzmu manje više “strateška mjesta” u poltici, financijima, medijima, javnim poduzećima.

Sjeća li se više iko one zlosretne braće Šabanović, poduzetnika-samoubica iz Visokog, sa visokim diplomama stečenim u Maleziji i njihovog “Skadra na Miljacki”, čuda bošnjačko-malezijskog graditeljstva, futurističkog BOSMALA? Za takvu investicijsko-poduzetničku blamažu zbilja nije bila neophodna diploma iz Kuala Lumpura, mogao se toga, kako 100 miliona maraka prosuti u vjetar, dosjetiti svaki svršeni student menadžmanta na univerzitetu Ibrahima Jusufranića Bime u okolini Travnika!

GULLEN, GULLEN, PA NEĆE DA UĐE

Salmir Kaplan, bivši federalni ministar kulture i informiranja, aktalni kandidat za načelnika Stoca, nije se akademski obrazovao u Maleziji, nego je doktorsku disertaciju pripremao i priveo kraju u Turskoj, nakon što je vlast preuzeo, pored ostalih i bivši profesor iz Kuala Lumpura Ahmet Davotoglu. Najavljujući nedavno “istragu gulenista” u ovdašnjem poltičkom, javnom, ekonomskom, obrazovnom prostoru Kaplan je u jednom intervjuu (turskoj novinskoj agenciji,bezbeli) objelodanio vlastito akademsko traumatično iskustvo iz Turske.

Atmosfera koju opisuje Kaplan, a u kojoj Gullenovi misionari, poput kakvih mračnih ribara ljudskih duša(i umova) vrbuju i indoktriniraju školarce, je mračna, teška, gotovo neshvatljiva i neprepričiva. Kao da ste se našli u (turskom) zatvoru iz filma “Ponoćni express” Alana Parkera, nakon što ste prethodno pobjegli iz kafkijanskog labirinta represivne provincije koju opisuje Orhan Pamuk, recimo, u “Snijegu”.

Ne znam kako je izgledala indoktrinacija u komunističkom ideološkom inkubatoru u Kumrovcu, ali iz onoga što znam jasno je da je to bila čista “Slobodna škola Summerhilla” (koju je prije 100 godina osnovao jedan Škot u Dresdenu i gdje se nije učilo skoro ništa osim kako se pripremati za slobodan život) u poređenju sa “mojim univerzitetima” turskog doktoranta Kaplana. Dođe li na vlast u Stocu, ovaj turski doktor će vjerovatno uvesti dvije škole pod istim krovom čak i za bošnjačku djecu, jednu za djecu “guleniste”, drugu za “erdoganovce”!

U vrijeme (1993.) godine kada su se privilegirani bošnjački studenti educirali u Maleziji, perspektivni bošnjački obavještajci i bezbjednjaci prolazili su kroz ideološko-profesionalni dril u Iranu. Tadašnji ministar odbrane BiH, koji se nije na toj dužnosti zadržao ni pola godine, u to vrijeme je boravio u Iranu i dogovorao isporuku naoružanja za Armiju BiH. “Taj se aranžman kod nas poslovnih ljudi zove kredit sa odgođenim plaćanjem”, kazao mi je po povratku i pojasnio: “Morat ćemo to vratiti ovako, ili onako. Ako ne vratimo novcem, a nećemo jer ga nemamo, vratićemo ideološkim, sigurnosnim “kompenzacijama” i ustupcima”.

I vratili smo, tri godine kasnije: iz vrha vlasti Sjedinjenih Američkih Država naređena je vojna akcija, desant na Pogorelicu, gdje su iranski obavještajci uz pomoć vječno zahvalnih bošnjačkih vlasti napravili prvi teroristički kamp u modernoj Evropi!

Bivše kumunističke vlasti u Jugoslaviji, sve do njenog kraja plaćale su skupu cijenu odluke, donosene još u vrijeme ljubavi Tita i Staljina, da se hiljade Jugoslovena školuje i idejno usavršava u Moskvi. Ni Goli Otok, ni kasnija policijsko-pravosudna represija, nisu uspjeli ugasiti vatricu nade “izvornih komunista” da će, kadli-tadli njihovo vrijeme doći i da će “revizionistička klika” biti srušena.

Nije mi, vjerojatno, bogznakakvo poređenje, ali nisam se sjetio boljega!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku