Kliker.info

April je te 1991. godine započeo širiti svoj miris uzvodno i nizvodno Drinom. Stariji mještani su govorili da ne pamte takav mirišljiv mjesec u cijelom gornjedrinskom regionu, kojeg od Jadranskog mora odvaja samo planinski prevoj Čemerno dok pravi hlad Gatačkom polju, a preko kojeg je još u 16. vijeku prema istoku vodio dubrovački drum.

 

Zadnja decenija 20. vijeka je svojom prvom godinom, nadali su se mještani, najavljivala nadolazeći bolji 21. vijek, vijek bez ratova, gladi i bijele kuge koja je vrebala iza svake gradske kuće.

 

Trećeg aprila te godine, na lokaciji derviška tekija povrh Foče, završio sam za JRT/TVSA dvosedmično snimanje igrano-dokumentarnog filma «Jeka Ajšinog glasa». Po povratku u goraždanski hotel «Gradina» gdje je producent smjestio našu ekipu od 24 člana, zatekla me poruka da trebam odmah otići u Ustipraču obići majku koja se iznenada razboljela.

 

Spuštala se noć tamnija od svih noći koje pamtim iz perioda u kojemu sam živio sa majkom, braćom i sestrama u našoj staroj kući, koja je porušena da bi na njenom mjestu moj srednji brat sagradio lijepu kuću. Majka je živjela u prizemlju, a brat i njegova porodica na spratu nove velike kuće.

Nestalo je i struje što se rijetko događalo otkako su postavljeni novi dalekovodi.

 

Majka je ležala bolesna i nemoćna čak i za razgovor. Sjedeći pored njenih nogu na sećiji zastrtoj šiltetima, u bratovoj sam se kući zadržao nekih petnaest minuta. Kenuo sam nazad za Goražde, jer mi je majka rekla da obavezno nađem doktora M.M. i da sa njim dođem da je pregleda i prepiše lijekove. Majka kao muslimanka vjernica jedino je, kada je zdravlje u pitanju, vjerovala u Allaha i dr Mlađu kako smo ga svi mi u cijelom regionu zvali.

 

Brzo sam izašao iz kuće i uputio se prema automobilu «Omega» na čijim se vratima bijelio prepoznatljivi znak Televizije Sarajevo. Išao sam svjetlosnim tragom upaljenih farova. Prije nego što sam ušao u automobil, mahinalno sam pogledao prema obližnjem groblju iz kojeg su decenijama stari nišani i bašluci kao polomljena viteška koplja probijali mrak.

 

Za volanom «Omege» je bio vozač telvizijskih automobila i kombija Alija Voloder. Miran, staložen, obazriv i šutljiv čovjek tri-četiri godine stariji od mene. Rekoh mu da moramo nazad u Goražde po doktora Mlađu, kojeg ćemo dovesti da pregleda moju majku koja je, čuo sam je to nekoliko puta dok smo živjeli zajedno, govorila, da je, kada izdahne i preseli, ukopamo pored njene majke, a naše nene Begzije, tu odmah pored grobljanske ograde udaljene dvadesetak metara od bratove i njene kuće.

 

Vozač Alija je šutio i dok smo se u koloni tv kola-dva luksuzna automobila i tri kombija preko Romanije, te iste noći, pod hitno vraćali u Sarajevo. Noć je bivala sve crnja i mrakom dublja, a miris aprila je zlosutno kadio i žive i mrtve.

Da smo mogli voziti bez upaljenih farova, vozili bi kako nam je i sugerisao dr Mlađo, kada me je, po mom dolasku od majke, posjednuo za sto u ćošku hotelske kafane i preko čašice šljivovice brižno rekao da ne budalim više i snimam filmove, već da koliko noćas pokupim ekipu i vratim se u Sarajevo. Šume su već pune naoružanih članova naše srpske stranke (baš ovako je rekao) koji su opasno ljuti zbog vjekovnog nezadovoljstva svojim životom u Bosni i Hercegovini, kojeg tavore daleko od svoje srpske matice pa su se zbog toga digli u odbranu svojih ognjišta.

 

Nisam vjerovao svojim ušima da to čujem iz usta omiljenog ljekara – nadaleko najboljeg dijagnostičara, humaniste i prijatelja svih nas, koji me je, za ono što sam bio naumio da mu iskantam u lice, ušutkao obećanjem da će otići do moje majke za koju je nerijetko znao reći da mu je kao i njegova majka. A ja da idem, iz ovih stopa.

 

Desio se rat, krvav i u svojoj agresivnosti nezapamćen u skorijoj istoriji ratovanja.

 

Nepune tri godine nakon te mrkle okađene noći, u ratnom izbjeglištvu kod moje sestre u Goraždu, umrla je i moja majka, neka je rahmet njenoj plemenitoj duši. Ukopali su je jednog kišnog junskog dana ratne 94. godine u malom glamočkom groblju na periferiji grada, a nakon pet godina, od kada je rat stao, prenijeli smo je u naše groblje kod njene majke, a naše nene. Tada sam se sreo i sa doktorom Mlađom za kojeg sam još u ratu čuo da je već druge ratne godine napustio stranku pod oružjem i za porodicom otišao u izbjeglištvo u Makedoniju.

 

Šutio je, šutio sam, jer smo oba znali da one noći nije otišao u ljekarsku vizitu mojoj bolesnoj majci. Njoj tada nije pomogao, a meni jeste. Doktor Mlađo je umro koju godinu po povratku u svoje Goražde, koje se odbranilo od njegovih bivših opasno ljutih i naoružanih građana.

 

Opet je april. Ovogodišnji, 2018. u nekad davno sretno obećavajućem 21. vijeku. Od petka, trinaestog u mjesecu, za mene je ovaj proljećni mjesec bio bez mirisa, ukusa i radosti. U mom je tijelu bio sav kancerogen. Boljela me pluća kao majku one aprilske noći, strah me je hvatao od njene junske smrti, šutio sam svoju tugu kao doktor Mlađo po povratku u Goražde.

 

Šuti i Adi, dok me audijem svog oca, iz Sarajeva vozi na liječenje u Milano. Miran je, staložen, za svoje mlade godine vješt vozač, obazriv i šutljiv i takav me neodoljivo podsjeća na vozača u TV Sarajevo Aliju Volodera s kojim sam se više od decenije vozio sa jednog na drugo, treće, stoto televizijsko snimanje. Šuti i moja Jasna koja, dok nas fotografiše, povremeno uzdahne na zadnjem sjedištu automobila kojim smo se u to rano jutro provezli pored Zavidovića, zaklonjenih brdom.

 

Otvorim prozor da udahnem svježeg zraka i zagledam se tamo preko brda u zavidovićku Dolinu gdje sam rođen i gdje je mezar mog oca. Šuti i pruga, šute i vozovi, jedan od njih je u mojoj šestoj pregazio mog oca u njegovoj četrdesetsedmoj godini života.

 

Bole me točkovi automobila, kao što su mog oca boljeli točkovi voza, strah me je ovog jutra koje liči na ono očevo smrtno iz 1957. godine, šutim kao moj televizijski kolega Alija Voloder za kojeg mi, kada sam zatvorio prozor, Adi reče da je Alija bio njegov dedo na kojeg od svih članova porodice Voloder on, njegov unuk Adi, najviše liči. I vozi kao on.

 

Bože dragi, u kakvim to, mi smrtnici, krugovima živimo!

Šutim i danas u mjesecu knjige da ne probudim tišinu vječnosti koja nama od rođenja našeg vlada, a da je mi svjesno ne želimo prihvatiti kao opomenu.

 

(2018/Mjesec knjige, 2020)