Kliker.info

Jugoslav R. zvani Jugo je rođen u selu Sastavci na samoj tromeđi BiH, Srbije i Crne Gore. Ime Jugoslav je bilo ime i njegovog oca Jugoslava zvanog Slavo, a koji je, opet, tradicionalno, ime naslijedio od svog oca Jugoslava zvanog Jugan-djeda Jugoslava R. zvanog Jugo. I sve tri su generacije imale svaka svog konja.Djed Jugan se rodio, živio i umro od neznane opake bolesti još u periodu vladavine Austro-Ugarske Monarhije (1878-1918).

Piše : Šemsudin Gegić

Samo tri mjeseca po njegovoj smrti 1918. godine, njegova žena, a Jugova baba, Julijana, rodila je sina Slavu u novonastaloj južnoslavenskoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1945).

Sudbina je htjela da u svojoj dvdesetšestoj godini života Slavo pogine u partizanima 1944. godine, ne dočekavši da mu žena Sofka, peti mjesec po nastanku Titove Jugoslavije za koju se njen muž Slavo borio, u Sastavcima, 1945. godine, rodi i sama obabi njihovog Jugoslava R. zvanog Jugo.

Slavo je po svemu ličio na svog oca Jugana, pa nije moglo omašiti da i on ne dočeka da vidi rođenog svog sina Jugu, kao što ni njegov otac nije dočekao da vidi njega, pa da tek onda umre.
Razlikovali su se samo po tome što je prvi Jugoslav-Jugan umro, a drugi Jugoslav-njegov sin Slavo poginuo. Na onom drugom tamo Svijetu njih dva (se) ni po tome ne razlikuju. Imaju isti status kao i Slavina žena Sofka koja je za nepune dvije godine stigla tamo u sabiralište za svojim Slavom.

Jugoslav-Jugo, sin poginulog Slave je po svemu ličio na svog svog oca i djeda Jugoslava, osim po tome što se on rodio, živio i oženio u jugoslavenskom socijalističkom periodu 1945-1991. godina i što je dočekao da mu njegova žena Nadira-Nada rodi tri sina.

Sva tri sina Juge i Nadire-Nade su rođena u Sastavcima s tim da je najstariji Obren rođen 1967. na desnoj, srednji sin Mustafa 1968. na lijevoj, a trećeg sina Veselina majka Nadira-Nada je 1970. godine rodila u čamcu na rijeci Uvac koja svojim tokom prosijeca selo Sastavke i samu tromeđu Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.
Tako je otac Jugo, iako je za života sva tri puta pri odlasku u Matični ured bio pripit, svjesno izjavio da je Obren-rođen u Srbiji, Mustafa u BiH, a Veselin u Crnoj Gori.

Samo je jednom trijezan sišao u grad kada je u Miliciju predao svoj partizanski pištolj iz kojeg se ispotiha ubila jedina ljubav njegovog života Nadira-Nada, a nakon što im je prohodao i treći sin Veselin.

Jugo se nije ženio po drugi put jer više nije mogao voljeti, pa ni sebe samog.

Nakon ženinog tragičnog odlaska, imetak-sve što je naslijedio i što su stekli testamentom je ostavio sinovima: Obrenu kuću i livade uz obalu Uvca koja pripada Srbiji, Mustafi njivu i šumu uz sliv Uvca u rijeku Lim koji pripadaju Bosni, a Veselinu njive i livade koje su teritorijalno u Crnoj Gori.
Mustafi je pripao i onaj komad zemlje iza brezika gdje je njihovo porodično groblje.

Ono po čemu je Jugo zadržao porodičnu tradiciju je to da ni on, kao što nisu njegovi djed Jugan i otac Slavan sinove, nije dočekao da vidi rođenje prvog unuka kojemu je Ivana, kao gorska vila lijepa snajka Mustafinca, nadjenula ime Damir, a ne Jugoslav.

Jugo je, nakon što je prvo presvisnuo, u tom svom bunilu se objesio o orahovu granu ispred vikendice-daščare u Sastavcima 1991. godine, samo dva mjeseca nakon što je za njihovo treće generacijsko koljeno počeo i treći rat.

Kad je njen svekar zvani Jugo već za svog života odstupio od tradicije u nadjevanju imena nasljednicima, što bi je Ivana Jugoslavima zalijevala i gajila. Ionako, sve što je počinjalo sa riječju jugo, preko noći je nestajalo, osipalo se, brisalo…

Ona je samo željela da njen sin Damir ne oboli i umre kao čukundjed Jugan, ne pogine ama ni za kakve ideale kao pradjed Slavo, ili se, gluho bilo, ne objesi kao djed mu Jugo.
Još dok ga je pod sisom nosila, jedino je ona osjećala da je muško i da ručicom zamahuje prema Sinjskoj alki poput alkara iz njene loze sa očeve joj strane. Mustafa se nije bunio. Samo je rekao, ako rodiš curicu zvaće se Nadira.

Sva trojica braće-potomaka Jugoslava živjeli su na istom međurepubličkom imanju u selu Sastavci, mljeli žito u zajedničkoj vodenici na Uvcu, išli u istu školu, na istim livadama napasali stoku, iz istih šuma izvlačili drva za zimu, penjali se na stijenu zvanu Poskok i glumili kako odozgo sa nje polijeću gore među jastrebove, sa jedinog radio-aparata marke “Nikola Tesla” slušali muziku i “male ljude koji žive u njemu”, na groblju se igrali partizana i Njemaca, glumili u međurepubličkoj amterskoj dramskoj družini i takmičili se na Međurepubličkim sportskim igrama (svaki za svoju Republiku), kasnije, sa svojim nevjestama išli po gradskim igrankama, seoskim teferičima i pjesničkim večerima motivisanih Branka Miljkovića stihom “Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju, ali:Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”…

Dok, opet, te 1991. godine, ne puče puška. I ne objesi se njihov otac Jugo. Za razliku od svatovskog ili pucnja uvis u slavu rođenja nasljednika, sad puška puče uprenase i zrno razdora ubode direktno punktum saliens (punctum saliens) tromeđe Sastavci.

Svaki od trojice braće Juginih sinova bijaše mobilisan u vojsku/armiju države u kojoj je registrovano njegovo rođenje. Zajedno s konjima.

Ivana je početkom ratne 1992. godine, sa Damirom u naručju, bez igdje išta i bilo čega, preko Njemačke, izbjegla u Ameriku.

Kao dvadesetogodišnjak, Damir R. zvani džokej Yugos, vratio se i u rodnom selu Sastavci sagradio hipodrom i osnovao ergelu “Jugoskonji” sastavljenu od trkaćih čistokrvnih Arapskih konja i Mustanga. Među njima su i tri Bosanska brdska konja, čija se pasmina može naći u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, dijelovima Srbije i Hrvatske.

Zbog toga što trkaća staza hipodroma opisujući kružnicu prolazi kroz tertoriju sada tri zasebne države bivše Tromeđe jugoslavenskih Republika, tri godine Damir čeka saglasnosti kako bi organizovao prvu Veliku Trku Tromeđe.

Do tada, noću, sve do zore i krišom od Vlasti, sami se od sebe ukrug utrkuju tri Bosanska brdska konja srbijanske, crnogorske i bosanske pasmine.

Ponekad, odozgo iz porodičnog groblja povrh hipodroma u kojeg je Damir prenio i sahranio posmrtne ostatke svog oca Mustafe i stričeva Obrena i Veselina poubijanih na ratištima širom Tromeđe, siđu duše potomaka Jugoslava R. zvanog Jugan i svaki zajaše svog Bosanskog brdskog konja i, onako bratski, kao prije dok im je bilo života, trkaju se i uglas pjevaju “Oj, Tromeđo u jednome selu, mi smo tebe zavoljeli cijelu!”.

Svaka sličnost sa stvarnim ličnostima i događajima je (ne)namjerna.