Šemsudin Gegić : Sjećanje na Nerkesiju, Momčinu i sarajevsku kafu
“Ser defter kadijski, Ejub-efendija, oživio je ovo lijepo mjesto u gradu. Prijatelji za raspoloženje ne mogu naći ljepše. I tako odličnici ovoga grada imaju svoje mjesto. Nerkesija (Nergisi), reci kronogram mjestu koje uveseljava. Ko god ga vidi, reći će:Tako mi Boga, lijepo mjesto!”
Piše : Šemsudin Gegić (Faktor)
Ovaj jedini poznat kronogram posvećen prvoj sarajevskoj Ejub-efendijinoj kafani, datiran s 1623. na 1624. godinu, a pronađen u rukopisnoj zbirci porodice Hadžimejlić u Živčićima kod Fojnice, sačinio je stilista i pjesnik Nerkesi sin Ahmed-efendije, rođen u Sarajevu 1592. godine s imenom Muhamed.
Nema podataka gdje se nalazila ova kafana, ali se pouzdano zna da se kafa u Sarajevu pila cio vijek prije nego u Parizu.
Odmah nakon Istanbula, kažu knjige, oko 1570. godine Sarajevo je imalo svoju prvu javnu kafanu.
Šems, reci i ti kronogram mjestu koje uveseljava.
Oko 420 godina nakon tog javnog događaja, pozvao mene Muhamed Katerji, direktor međunardne humanitarne organizacije “Islamic Relief” da, ako mogu i želim, dođem na kafu kod njih u prostorije bivšeg TANJUGA na Drveniji.
Nema vode, hrane, struje, a kamoli kafe i cigara. Ničeg nema za života, samo granate za “popiti” i meci za “pozobati”.
Rat je. Od RTV Doma na Alipašinu polju do mosta Drvenija uduljilo se sto puta duže nego što je predrat bilo. Ne zvone tramvaji, ne trube automobilske sirene, samo tabanović-fijakeri odzvanjaju čaršijom. Proljeće je, a ni ono nije kao prije, pa da lijepo čuješ kad pupoljci puknu. I zamirišu, kao ramazani ili taze kafa.
Čulo mirisa nadjača sva ostala čula, zablokira mozak i pokrenu noge, mršave i zbog toga hitre. Brže od vuče pokvarenog tramvaja na kojeg bi se zauhar kačili. Otoka, Čengić vila, Dolac malta, Pofalići, Marijin Dvor, Skenderija… Drvenija, sve cik-cak, kao u predratnoj tv-reklami “Džirlo twist”.
U ratnoj Islamikahvi, dvori plećati kafedžija – Momčina sa bistričke Toke. Jak u snagu, poslušan u adetu, tanak u pameti. Orilo-gorilo. Nije bio za pušku, pa ga sklonilo. Jedno drago i nevino biće. Paščije muhanat jedino na svog direktora Muhameda koji me navrati da, pri posluženju kafe, izustim Momčini: “Što kafa ide prvo glavnom kad sam ja musafir, hej, i to, od gazde mu, maksuz pozvan na ratno kafenisanje!?”
“Da si ti šta valjo, dragi Šems, ne bi ti ost’o ovdje u čaršiji”, ispali Momčina kao iz iftarskog topa. Predame spusti kafu, namignu gazdi-direktoru i, opkoračujući posjedale između prozora i vrata, hihočući se, uspravan kao neki horoščić odgega iz ratne “IslamikTelegrafske AgencijeNoveJugoslavije”. Niko i nikada mi bolju “repliku” nije bacio u lice. A ni bolje kahve nisam u svom životu popio.
Kada sam, prije policijskog sata, krenuo nazad u RTV i moj Dom, Momčinu sam častio Nerkesijevim stihovima u prijevodu Safvet-bega Bašagića:
Kad mi riječ sa jezika pođe
Ko plamen se iz usta pojavi
Zaljubljen sam; stoga moja pjesma
Živi izvan goruće ljubavi
Bojim se da zaljubljeni neće
Ni u raju naći mira živa
Ako rajske hurije nauče
Sve manire stambulskih odiva
Vrijeme dijete načini mladićem
Vrijeme mladića u starca pretvara
S vremenom mlađak postaje uštap
A uštap mlađak – zagonetka stara!
Sudbina mada u rukama drži
Konjima uzde, što svemir nose
Zašto vremena ne mogu gledat
Genije, već ih za rana kose?
“Šta bi mi sad rek’o?..”, doviknuh mu iz bijelog, već na više mjesta gelerima granate izbušenog Islamikovog kombija kojim su me ljubazni domaćini vraćali Domu.
“Šta odugovlačiš, kreni vi’š jednom…mogu nas anamooni s Trebevića ugledat i na kombi nam zapucat! Lahko je vama s Televizije, svega na pretek, a šta ćemo mi ako, ne daj Bože, ostanemo bez kombija”, uzvrati mi.
p.s. Reporterski prilog o sarajevskoj (ratnoj) kafi sam snimio i emitirao u centralnom TV Dnevniku TVSA/BiH 1993. godine.
Komentari