Kliker.info

Nije lako biti Bosanac i Hercegovac.
Još je teže biti Bosanac i Hercegovac kada živiš daleko od svoje zemlje.

Onda se dogode utakmice naše reprezentacije i odjednom cijeli svijet postane malo selo.
Iz New Yorka, St. Louisa, Chicaga, Toronta, Melbournea, Beča, Göteborga, Sarajeva, Bihaća, Milana…

Kreću zastave.
Kreću poruke.
Kreću fotografije.
Kreće ljubav.

Mi smo, izgleda, narod koji ne zna navijati umjereno.
Kad izgubimo – svi smo selektori.
Sudija je kriv.
Vrijeme je krivo.
Teren je kriv.
Igrači su krivi.
Savez je kriv.
Na kraju je kriv svako osim nas.

A onda…
Dogodi se jedna dobra utakmica.
Jedan majstorski zabijen gol.
Jedna pobjeda.
I sve ispočetka.

Opet volimo svoju reprezentaciju.
Opet volimo svoju Bosnu i Hercegovinu.
Zato sam ovih dana shvatio da mi uopće nismo prevrtljiv narod.
Mi smo samo – ponavljači u ljubavi.

Naša ljubav možda zna biti glasna, ponekad i tvrdoglava.
Zna se naljutiti.
Zna se posvađati.
Ali se uvijek vrati.
Kao što se vraćaju seobena lica.

Godinama sam upravo na ovom portalu pisao svoje priče iz kojih je kasnije nastao Dnevnik seobenog lica. Tada sam, kroz hiljade poruka i reakcija čitalaca širom svijeta, shvatio nešto što ni vrijeme ni daljina ne mogu promijeniti.
Domovina nije samo mjesto gdje živimo.
Domovina je mjesto kojem se uvijek vraćamo.

Nekada avionom.
Nekada uspomenom.
Nekada pjesmom ili jednim stihom: “Jedna si jedina…”
A nekada – jednom nogometnom utakmicom.

Zato, u četvrtak, 2. jula, po našem domovinskom vremenu u 02:00 sata poslije ponoći, a po američkom lokalnom vremenu u 17:00 sati, na stadionu Levi's Stadium u Santa Clari (San Francisco Bay Area), ponovimo ono što smo već jednom pokazali 2014. godine u Brazilu.
Navijajmo po našem dobro poznatom EPP programu:
Emocija – Patriotizam – Pjesma.

Zbog reprezentacije.
Zbog djece koja će prvi put obući dres Bosne i Hercegovine. (I moj unuk Denis se već raspituje kako obući dres reprezentacije majčine domovine.)
Zbog onih koji su ostali “svoji na svome” u domovini.

I zbog svih nas koji smo, ma gdje živjeli, ostali njena seobena lica.
Jer Bosna i Hercegovina nije samo zemlja.

Ona je – Zemlja koja diše.
Diše kroz svoja dva narodna plućna krila: jedno u domovini, a drugo u dijaspori.
Ponavljanje je majka nauke. A domovina je jedina ljubav koju čovjek cijelog života uči – ponavljajući.

U prilogu dijelim navijački plakat kao svoju podršku našoj reprezentaciji.
Naprijed, Zmajevi – do pobjede!
A ona je, vjerujem, već djelimično ostvarena.
Sretno!