Kliker.info

 Ratovi se, izgleda, ne završavaju — oni samo mijenjaju oblike i jezike. Ono što čovjek zaboravi, priroda ponovi. Možda zato basne još uvijek govore jasnije od ljudi.

Piše : Šemsudin Gegić

Posljednja sunčeva zraka okliznula se niz gromilu kamenja, a pred nastupom sutona svjetlost se naklonila. Dok su se boje krajolika strpljivo prelijevale jedna u drugu, pridigao se vjetrić i počeo mesti prah koji je iza sebe ostavila dnevna jara. Sastrugao je polegle sjenke i živa priroda se pokrenula.

Neživa to nije mogla osjetiti, iako je sa živim bićima ostala u neraskidivom odnosu. Tlo, voda, stijene, pa i Sunce — sve je bilo mrtvo zarad žive prirode. Bez čula, pošteđena ljubavi i bola, mržnje i ljubomore, rada i uživanja — pa i same smrti.

Na kraju krškog polja stajala je velika gromila kamenja, utvrda podignuta davno, bez jasne svrhe. Nije mogla znati šta se događa u njenoj sjeni, niti ko se izmoren nevoljom tiho šunja oko njenih zidina.

Njih dvojica sreli su se slučajno, usred zvizdana.

Mrav ratnik, oklopljen iskustvom borbi, zastade kada ugleda skakavca — višestruko većeg i krilatog. Skakavac, da ne bi djelovao prijeteće, skupi svoje duge noge i primiri krila. Mrav tada uvuče žalac napunjen kiselinom.

Dok su odmjeravali jedan drugoga, širom polja zrikavci su, udvarajući se ženkama, poput ratničkih mehtera uvježbavali svoju glasnu kompoziciju.

— Pripadam migratornoj vrsti — pročegrta skakavac. — Napustio sam jato tražeći slobodu. Ti si prvo biće koje ne liči na mene. Jesam li je napokon pronašao?

— Ti si zalutao — odgovori mrav znakovima svojih ticala. — A ja upravo bježim od zajednice koja me poznaje samo po mirisu.
Skakavac je poskakivao oko njega.

— U mom jatu bio sam potcijenjen. Trebalo bi mi stotinu života da postanem pobjednik. Zato sam otišao.

— I kod nas vlada zavist — reče mrav. — Ja sam ratnik bez ordenja. Ovu smo utvrdu zajedno gradili, a napustili je jer se nismo mogli dogovoriti čemu služi.

— Razumijem te, iako nismo ista vrsta — reče skakavac. — Kao da smo iz iste larve potekli.

— Svi migranti pripadaju istoj zajednici nevoljnika.

Mrav tada pokaza otvor u zidu.

— Ovim tunelom ulazi se u vječnost, a izlazi u život. Tamo sam krenuo.

— Preuzak je za mene.

— Proširićemo ga zajedno. Ja ću gurati kamen iznutra, ti ga izvana povuci.

Skakavac podiže mrava na svoj oklop i krenuše oko utvrde.

Bila je prva mjesečina kada se začu obrušavanje. Tutanj potraja tek nekoliko sekundi.

Kamenje se rasu pustopoljem, vraćajući se tamo odakle je nekada, tokom vojnih pohoda, skupljano za bedeme.

Zrikavci utihnuše.

Pustopoljem Zemlje proširi se zaraza ubijanja. Dok (ne)ljudi ratuju najmodernijim oružjem, druge planete — i same ugrožene — ne mogu se načuditi zastarjelom načinu ratovanja životinja koje kao da žele živjeti u miru.

Sve se ponovo pretvara u mrtvu prirodu.

Kada se kamenje smirilo, polje je ponovo izgledalo isto kao prije.

Samo što više nije bilo nikoga da se sjeti zašto je utvrda podignuta.

Vjetar je prolazio kroz otvoreni tunel kao kroz praznu frulu.

I Zemlja je dugo slušala vlastitu tišinu. 

(Šemsudin Gegić Shems je višestruko nagrađivani filmski i televizijski autor i pisac. Na portalu Kliker.info ranije je objavljivao i široko čitani Dnevnik seobenog lica, a u svojim tekstovima povezuje iskustvo filma, književnosti i ličnog svjedočenja. Vrlo brzo naš i vaš Shems će na stranicama Klikera ponovo objavljivati svoje radove i to u novoj rubrici  Ponavljači )