Kliker.info

Za bolničarku Meliku H. treći dan svakog mjeseca je bio poseban dan. Ustvari, samo jedan sat vremena od toga dana u kojemu se on ciklički pomjerao od jutra do večeri. Nikada nije zagazio u noć, jer to je vrijeme ljubavnika i zatvorenih očiju. Dan je za ljubav i otvorena srca, vjerovala je.

Piše : Šemsudin Gegić

Pun u svaku svoju dekiku i važan kao sve preostalo jednodnevno vrijeme od njegovog svitanja pa do sutona mu, milije od vremena drugih dana praznog hoda svih mjeseci jedne godine, Melikin je sat navijen tako da velika kazaljka napravi samo jedan satni krug. A mala kazaljka, trzne se poput vojnika što na komandu za jedan korak iskorači iz stroja.

Sve druge sate, ona je bila lutka koja se navija i povazdan vrti ukrug. Bez iskoraka i muzike.

U kalendarima svih trinaest njenih godišnjih rokovnika taj dan u obliku srca je označen kao ceremonijalan sat.
Po njenoj računici do tog 3. oktobra 1987. godine bilo ih je stotinupedesetšest, u zbirnom trajanju sati kao šest i po sedmica, danonoćno.

Malo je to za trinaest godina, a njoj dovoljno kao da je i u sve preostale crno-bijele sate tih više od četiri i po hiljade sedmica bila isto tako sretna i sklupčana u srcolikom datumu svakog trećeg dana u nizu dvanaest mjeseci jedne godine. Jednom mjesečno kao terapija od jedne tablete, penzija, mjesečnica.

Melika je i ovog trećeoktobarskog jutra 87. stala pored prozora u potkrovnoj sobi kuće među mještanima željezničarskog naselja poznate kao ambulantna zgrada.

U 7h kao i 74. godine. Samo, tada je treći oktobra bio u četvrtak, a na trinaestogodišnjicu je, evo, pao u subotu.

Kao sve ostalo i drugo u naselju Ustina, i prozor njene sobe je okrenut prema staničnim kolosijecima uskotračne pruge, makadamskoj cesti i rijeci poleglim uz prugu kao usnuli izletnici, a sve kako bi se uvijek mogli vidjeti završni fenjeri na vozovima, prašina iza nogu đaka pješaka i splavovi kada se spuštaju niz jednu od boja ove istočnobosanske duge.

Melikine su oči gledale uširoko, a bradavice njenih kruškolikih grudi što vire iz raskopčanog bolničkog mantila, buljile su u pravcu teretnih vagona ostavljenih na tri pomoćna kolosijeka koji su se pružnim graničnikom završavali tik ispod razgranatog crnog duda čije grane prave hlad ambulanti i pružnoj skretnici stanice Ustina.

Baš kao i onog trećeg oktobarskog dana 1974. godine, samo pet dana po njenom prvom dolasku u ovo mjesto koje putnički zvoni kao košnica i, stvarajući iluziju da trči umjestu klopara kao ciganska kola, dan je osvanuo sitnokapom kišom žućkastom na jesen koja češlja svoju prhut.

Probudila se s lošim predosjećajem, po prvi put.

U kalendarskoj zabilješci rokovnika od prije tačno trinaest godina zapisala je “Došli su prva (K)iša i s njom Č(itač).”. Čudo jedno, u ostalih kalendarskih stotinupedesetpet zabilješki ni jedan drugi ceremonijalan dan nije otpočeo kišnim curcima niz ovu kolsku šatru od magle koja se ne kreće, a djeluje kao da putuje!

Svakog trećeg dana u svakom mjesecu, mastiljava bi olovka ostavljala trag: 9h-Sunce-Č… 10h-Vjetar-Č… 12h-Vruće-Č… 15h-Magla-Č… 17h-Snijeg-Č… Nikada za nikada, od tadašnjeg prvog puta, pa sve do sada, nije zapisala Kiša-Č!

A u sve druge sate, zaklela bi se, u tih trinaest godina kada nije bila sa Č, kiša bi padala i padala. Kao iz inata što Melika skoro nikada ne ide dalje od ambulantnog dvorišta sa drvenim klupama. Sem ponekad uveče, s praga na prag, kada nema đaka, splavova i vozova.

Jednom je pomislila da kiša pada zbog toga da joj umjesto kišobrana otvori oči i shvati da su i drugi sati važni kao i taj njihov jedan sat u jednom mjesecu. I odmah tu misao potisnula.

Mjesni dječaci bi umjesto nje išli u prodavnicu po namiru, žene joj donosile mlijeko, voće i povrće, odrasli muškarci nabavljali ćumur i drva, a šef stanice lično donosio pakete medicinskog potrošnog materijala koji bi sa poštanskom pošiljkom u naselje stizao u službenim kolima putničkog voza. Sve to u znak pažnje, duga.

Bolničarka Melka je bila i njihova doktorica koja je jedina pristala da iz velike gradske klinike dođe u ambulantu Ustina u koju su ljekari prije navraćali jednom u šest mjeseci, zadržavši se u viziti vremena koliko između dva voza.

Svjetlo i muziku s radija, dao joj je Č, znala je to od prvog trećeg oktobra.

Njeni pacijenti bi se znali satima zadržati u ambulantnoj čekaonici čekajući da kiša, snijeg ili dnevna vrelica stanu, osim kada bi bilo vrijeme ceremonijalnog sata kojeg bi njihova bolničarka Melika ranije najavljivala natpisom na ulaznim vratima. Za nju nije postojalo radno vrijeme od-do, već samo taj jedan sat svakog trećeg u mjesecu kada bi na iznutra zaključanim vratima mjesne ambulante Ustina visio natpis “Pauza”.

I svi su to bezrezervno poštovali. Da ih je i zmija ujela, sačekali bi taj satak vremena da Hazim koji je, inače, u taj dan očitavao brojila za struju za cijelo naselje, obavi svoj posao u ambulanti i njenom potkrovlju.

Evo, opet je 7h, 3. oktobar, kiša, prazna ambulantna čekaonica, a Hazima, čitača brojila za struju ni na vidiku.

Jutarnji voz kojim vazda Hazim doputuje iz obližnjeg grada u kojemu se nalazi zgrada sreske elektrodistribucije, već je ohladio svoju lokomotivu parnjaču koja će opet svoj lokalni voz od tri vagona potegnuti tek u 7 sati uveče kada se po rasporedu vraća tamo od kuda je jutrom i krenuo.

Melika nije znala da li tamo u njegovom gradiću Hazima neko čeka. Neko kome se uvijek vraća. Za ovih trinaest godina nikada o tome nisu razgovarali. Nije ga ni pitala, kao što ni on nju nije pitao otkud joj na ramenu i pored lijeve sise ožiljak od cigarete ugašene na njenom kao izvajanom tijelu. Samo bi ih često ljubio. Nakon čega bi mu se sva predala. Onda bi se on umotavao u njenu dugu kosu boje kestena i svojim za muško dugim prstima milovao njen tanki struk koji se strastveno izvijao kao da će se prekinuti.

Zaboravljala bi tad da je ikada prije njega živjela, da je rođena još one godine kada je Hazim služio vojni rok i to s krilima kojima sad leti, da njihovih mjesečnih šezdeset minuta traje koliko nečiji zlatni pir, da pije antibebi pilule zbog toga što želi samo njegove usne na svojim ženskim bradavicama, a zajedno bi zaboravljali da je došao na brojilu očitati mjesečni utrošak električne enregije, da se u dodiru njihovih tijela stvara napon veći od 220 V, da dim cigarete koju ležeći na medicinskom krevetu naizmjenično puše miriše na prevaru, a voda u kupatilu Melikine potkrovne sobe ne može saprati crvenilo stida.

Melika se nije micala od prozora sve do popodnevnih 5 sati, tako da cijeli dan ulazna vrata u ambulantu nije ni otključala, a ni sa njih skinula natpis “pauza”. To bi ranije radila tek nakon što bi s prozora ugledala kako Hazim prejahuje pružnu ogradu ispod duda i odlazi u pravcu željezničke stanice gdje će očitati stanje njihovog brojila.

Ni kiša kurvička nije prestajala da joj magli prozor, a počelo je i da grmi od čega su se tresla stakla u oknima.

Samo što je strčala u hodnik ambulante kako bi, ni sama ne zna zašto, pogledala u strujno brojilo, oglasilo se zvono kojeg je Hazim kupio i ugradio pored ulaznih vrata ambulante. U prvi mah je pomislila da je to drvenim basamcima za njom odozgo iz potkrovne sobe i grom strčao.

Osmjehnuta, otključala je i otvorila vrata pred kojima je stajao lijep i stasit petnaestogodišnji dječak.

Kao da još uvijek gleda kroz zamagljen potkrovni prozor, Melika je ugledala Hazima u malom pakovanju. S torbicom o ramenu i mokrog do kože.

Mahinalno je s vrata skinula natpis “Pauza”.