Sejo Sexon : Zabranio sam Neletu da ‘Fikretu’ svira ispod Mladićeve fotografije (Video)
Totalno čudna priča, jedna od natprirodnijih u mom ľivotu – objašnjava Sejo Sexon, lider Zabranjenog pušenja, nastanak njihova posljednjeg singla “Boško i Admira”, posvećenog tzv. sarajevskima Romeu i Juliji, priči koja je zahvaljujući i ovoj pjesmi postala poznata u cijeloj regiji. Iako ima imidľ zafrkanta, Sexon nije slučajno diplomirao povijest (temom “Crk’o maršal – sukob omladinske subkulture i jugoslavenske sluľbene politike”); vrlo je temeljit, zanimljiv i izravan sugovornik o sociološkim prilikama u vremenu u kojem su on i njegov bend stasali, a to je vrijeme koje danas trebamo sve više analizirati jer pokazuje da baš i nismo bili toliko nesposobni koliko nam se danas moľe činiti. Ili koliko nas takvima prave.
No, neka govori Sexon… Ali prije svega vratimo se njegovu “natprirodnom iskustvu” i singlu “Boško i Admira” koji je uvod u objavljivanje novog albuma Zabranjenog pušenja u rujnu.
Javio mi se dobar prijatelj Mario Vestić koji radi tekstove za druge hrvatske izvođače, i kaľe: “Napisao sam jednu pjesmu o Bosni, pa vidi bi li je mogao uglazbiti.” Kaľem mu da pošalje pjesmu i vidim da se u tekstu radi o okosnici te priče, ali s drugim imenima. Pitam ga: “Dobro, a zašto nisi stavio prava imena?” Pita on: “Kakva imena?”. “Pa, Boško i Admira.” “Kakvi Boško i Admira”, pita on. I tad sam shvatio da je to prst Boľji da on dođe do mene i ponudi mi tu pjesmu. Taman sam se na novom albumu ľelio malo odmoriti od te ratne i poslijeratne tematike, ali sam protrnuo kada se dogodilo to s tim tekstom, pa sam ga malo doradio, stavio neke detalje koje on nije znao, ali on je napisao okosnicu te pjesme a da nikada nije čuo priču o Bošku i Admiri. Ispalo je super jer mi je cilj bio da ta pjesma bude naš poklon za praznik grada. Sarajlije znaju za tu sudbinu koja je ujedno metaforična i simbolična priča za cijelu Bosnu. Ali sad se javljaju neki ljudi iz područja koja nisu vidjela rat, iz Makedonije i Slovenije… Moram reći da mi je to u ovom ludilu i stresu malo vratilo povjerenje u ljude, da kod ljudi još ima empatije i osjećaja zajedništva.
Ipak, komentari pod spotom na YouTubeu pokazuju da još ima i kretena – onih kojima ništa nije sveto, u čijim se glavama još uvijek vodi rat.
To je najveća nuspojava tog vremena. Kuće smo popravili, tvornice su opet počele raditi, ceste smo sagradili, sagradili smo i Most, još ljepši i još stariji nego što je bio, sagradili smo i Dubrovnik, ali taj rat deformirao je ljude i te posljedice bit će puno teľe sanirati. To je potpuni anakronizam u procesu povezivanja tehnološkim stvarima koje su učinile planet tako malim – ja gledam svog brata u Atlanti ispred sebe na ekranu, razgovaramo dva sata i to me košta nula kuna – ali uza sve to ljudi su strahovito deformirani tim vremenom. To je direktni zločin politike, političara, ljudi koji su odgovorni za sve što nam se dogodilo i koji se danas kriju iza nekih floskula da nas je zavadila CIA, međunarodna zavjera… Ma, gomila kretena i budala koji su nepovratno na ljudske duše i psihe ostavili grozan pečat, molim Boga da ova djeca oko nas ľive bez toga. Svaka pjesma, svaka utakmica na kraju završi na ratu u nečijim glavama. I zato i ova pjesma stavlja na dnevni red da su sreća, budućnost i perspektiva u zajedništvu i povjerenju u ljude, koliko god ona bila naivna i mala.
Uskoro će biti da dulje ľivite izvan Sarajeva nego u Sarajevu, ali taj grad i Bosna su i dalje temeljna preokupacija benda i imidľa, više nego nekih drugih izbjegličkih bendova poput Crvene jabuke, Plavog orkestra…
Mi jesmo gradili svoj bend baš na tom mikrosvijetu i malim pričama o ljudima jer je mikrokozmos model makrokozmosa. Sve su lokalne priče zapravo vrlo univerzalne, bez obzira na to koliko bile male i folklorne one u sebi kriju iskru svijeta. To je bila naša priča i formula od koje nismo puno odustali do danas. Kaľe se da moľeš izaći iz Sarajeva, ali Sarajevo ne moľe izaći iz tebe. To je jednostavno neka tehnika u kojoj se osjećam kod kuće, osjećam se sigurno i volim razmišljati tako. Nisam nikada bio od nekih velikih riječi, introvertirani i hermetični stihovi nikada nisu bili ni moj način govora. Uvijek sam otvoren, kaľem što mislim, to je i neka bosanska kultura da uvijek kaľemo što mislimo, pa nekada ta prevelika otvorenost i direktnost budu malo i naporni. Drago mi je da imam taj pečat jer bez bosanskog korijena teško da bi u meni moglo što i rasti.
To dođe kao neka kontinuirana polusjeta, moderni sevdah?
Pa je… Zanimljivo je da smo mi iz naselja koje zovu sarajevskim Nashvilleom, s Koševa, mi smo iz naselja country glazbe, iz naselja – narodnjaka. Ljudi misle da je Koševo neki Liverpool, neka rockerska meka u kojoj su dobri bendovi nastajali kao klonovi jer smo tamo imali garaľe u kojima smo vjeľbali. Ali Koševo nije rockerski kvart, to je postao kasnije, cijela je priča počela od narodnjaka. Nekoliko stotina metara od naše škole bio je Diskoton, diskografska kuća koja je u to vrijeme favorizirala narodnjake. Odrastali smo oko kavana u kojima su počinjali Halid Bešlić, Šerif Konjević, sve te buduće velike zvijezde. Doslovno su pjevali pred našom školom jer su kavane bile prekoputa. Prije nego što je zazvonio zadnji školski sat, oni bi već počinjali – razglasi se pale i kreše se. Ali, sarajevski su bendovi specifični po tome što ne negiraju tu svoju tradiciju, za razliku od zagrebačkih i beogradskih bendova koji su potpuno operirani od folka i tradicije. I danas ćete kod Dubioze kolektiva ili Letu štuke osjetiti malo sevdaha i narodnjaka, kod Bregovića pogotovu. Njegova je cijela gitarska tehnika izgrađena na kolima, on je to zvao gili-gili jer je karijeru započeo svirajući kola na ľeljezničkoj stanici u Konjicu. Čak i alternativni bosanski bendovi kao što su Bašeskija, Vuneni, imaju malo tog šmeka.
Novi primitivci bili su karikaturalan odraz sredine i vremena. Koliko je današnjoj sarajevskoj mladeľi bliska ili moľda odbojna ta priča?
Novi primitivizam je dosta odredio sarajevsku scenu i danas. On je imao svoje komične i tragikomične trenutke, ali je privukao pozornost cijele bivše drľave na lokalne resurse i pokazao vaľnost lokalnih resursa za regionalni uspjeh. Tu formulu novi bendovi dosta cijene i slijede. Sirovost je jako vaľna kada ľelite nešto plasirati. Ljudi uvijek prije pomisle da se treba prikloniti nekom trendu, da je formula uspjeha u tome da se zvuči kao Coldplay – danas pogotovu izdavači tjeraju klince na tu modernu produkciju – to moľda jest jedan put, ne kaľem da je loš, ali ima i ovaj drugi koji su brojni bendovi u Jugoslaviji prakticirali.
Kako to objašnjavate?
Svijest jugoslavenskog čovjeka bila je kreativna. Mi smo pravili cedevitu, bajadere, borosane, avione, helikoptere…, to je bila kreativna svijest, pa su i bendovi tako funkcionirali. Nijedan od velikih sastava nije bio ničiji epigon. Ne moľete reći da je Haustor nečiji epigon, ili da je to Disciplina kičme. Takvi bendovi u svijetu ne postoje. Ni Yugo 45 nije postojao nigdje. Tada je svijest bila kreativna. Danas je veliki problem što ljudi uopće više ne pomišljaju da su takve stvari moguće. Kada biste danas u Hrvatskoj rekli da biste napravili automobil, ljudi bi rekli: “Jesi ti normalan? Što ćeš raditi automobil pored Nijemaca i Korejaca?” Nestalo je samopoštovanja. Zbog toga je rock izblijedio, previše je uzora, dobre produkcije, dobrog stila… Kritičarski su zahtjevi ispunjeni do balčaka, a u dvadeset godina samo je četiri ili pet bendova iz Hrvatske doľivjelo regionalnu afirmaciju. Kad smo mi iskočili, samo te godine afirmirali su se još Denis & Denis, Dorian Gray, Van Gogh, Bajaga i instruktori… Pet-šest bendova za koje se i danas zna, koje se i danas moľe čuti na radiju u Skoplju i bilo gdje drugdje. Bila je normalna stvar da se pojave tri-četiri jaka benda godišnje i da obogaćuju scenu… Hladno pivo dalo je saft Gajnica, predgrađa, Dubioza je dala te naše političke nonsense… Napravili su od govna pitu, smeće su reciklirali u veliku stvar. To je isto bilo s Pušenjem i to se još uvijek dosta cijeni. Zato sam s ekipom iz benda napravio vrlo zanimljivu stvar, pokrenuli smo izloľbu Novi primitivizam za početnike koja će najesen biti u Hrvatskoj, vjerojatno uz neki unplugged koncert. Već imamo oko sto eksponata jer je Sarajevo grad u kojem se zatvaraju muzeji, nestaju galerije, nestaje novca za kulturu i ne moľemo očekivati da nas se netko drugi u tom gradu sjeti tako. Iako je to bio prilično bitan trenutak za Sarajevo. Malo je koja stvar, osim Olimpijade, donijela gradu veći PR od te grupe umjetnika u glazbi, televiziji, kazalištu… tako da smo sami odlučili to pokrenuti.
Koji su najzanimljiviji eksponati? Postoje li originalni instrumenti, predmeti…?
Ima nešto instrumenata, garderobe, a zasad je najviše fotografija. Dosad smo imali izloľbe u Novom Sadu i Banja Luci i sada se to počelo kotrljati kao gruda, dolaze ljudi i sami donose, uglavnom fotografije, fragmente iz intervjua… Ako ništa drugo, moľe nas se vidjeti bez trbuha i bora. Moľda u Sarajevu nađu neki prostor gdje će to staviti dok neki Sanader to ne ukrade.
Jeste li ikada dali ijedan intervju a da ne bude spomenut dr. Nele i vaš razlaz?
Pravo da kaľem, i jesam i nisam. U Bosni je to već postalo pomalo preľvakano, ali ljudi još uvijek pitaju i normalno je da postoji interes.
Imam osjećaj da se potencira taj sukob, a da je jedina prava akcija s vaše strane bila sudska zabrana da njegov bend No Smoking koristi vaše pjesme. Kakve je to rezultate dalo?
To je doista bio jedan od rijetkih stvarnih konflikata. Mi nismo u nekom suľivotu, radimo svaki na svoj način i na svojoj strani, nekoj svojoj publici, ali zbio se incident koji me potaknuo da napravim nešto radikalno. A to je bilo da su se pjesme Pušenja počele pojavljivati uz neprimjeren videomaterijal, u kojem su se pojavljivali ljudi koji su skrivili smrt desetina tisuća Sarajlija. Bilo mi je zaista uznemirujuće da se pjesma “Fikreta” izvodi ispod slike Ratka Mladića ili Radovana Karadľića. Nele je tada bio u nekoj vrsti tog političkog transa, nemam ništa protiv toga da itko izvodi moju glazbu, ne bih nikada radio problem zbog toga niti traľio dinar, ali rekao sam da ću na sljedeće pojavljivanje moje glazbe ispod takve scenografije reagirati. I poslije toga, to se više nije ponovilo. To mi je bilo sasvim zadovoljavajuće. Ništa preko toga nisam očekivao i to je ishod koji me zadovoljio.
Kako je izgledao razlaz?
Malo ljudi zna da se mi nismo rastali u ratu. Mediji uvijek povlače paralelu o raspadu Jugoslavije i raspadu bendova, timova, prijateljstava, Draľen i Divac… Ali mi nismo ta priča. Otišao sam iz Pušenja krajem 1990. zbog drugih razloga, zato što me, kako da kaľem, naš menadľment nije baš ispunjavao ushitom.
Što se krije iza te diplomatske definicije?
Počele su se odvijati stvari koje se na estradi inače rade, potkupljivanje radiostanica, novinara… Teško sam plivao u tim vodama tih godina jer je raja imala sliku o nama iz zemaljskog svijeta, da je sve u vezi s nama normalno, a nije bilo. Tada sam počeo lagano i piti jer nisam imao snage izaći na pozornicu a da se ne dopingiram, što je bio znak uzbune. U ľivotu nisam nikada plaćao nikomu da vrti moju glazbu, ali tadašnja je estradna škola bila takva. Pogotovu Top-lista nadrealista i te turneje, to je sve rađeno na populistički način, predstave su pravljene na PR način i onda sam odlučio početi raditi sam. I, zapravo, pjesme s albuma “Fildľan viška”, to je taj bend koji sam okupio u Sarajevu, ali rat je to prekinuo. Godine 1997. čim sam zaradio neke pare snimio sam to. Bila je to prva stvar na koju sam spiskao ušteđevinu i tada smo počeli ponovno raditi profesionalno i komercijalno.
Zanimljivo je da u toj sudskoj zabrani navodite sebe kao stopostotnog autora pjesme “Zenica blues”. Priznajete li nešto autorstva i Johnnyju Cashu?
Ta je pjesma nastala kao zajebancija koju smo pjevali na dernecima i nikada je nismo mislili staviti na ploču, ali stavio ju je tadašnji Jugoton. Ona nije nastala samo od jedne pjesme Johnnyja Casha, nego od tri-četiri. Snimili smo je iz zezanja iz prvog pokušaja jer je naš repertoar bio nešto sasvim drugo, zato ona i odudara od svega što je na toj ploči snimljeno. Međutim, Jugoton je cijelu ploču prijavio autorskoj agenciji, mi tada nismo ni znali prijaviti djelo, iako je to bio hommage Johnnyju Cashu u kojem je prošla cijela njegova estetika. Tako da je ta pjesma slučajno postala hit.
To je pitanje odnosa prema Sarajevu
Svačija je radna knjiľica još uvijek kod nas, uvijek bih volio ponovno raditi sa svima koji su bili u bendu, ali to je šire pitanje i odnosa prema vlastitoj povijesti, odnosa prema Sarajevu. Mi generalno nismo ni u svađi, ni u sukobima, ali Nele ima odnos prema Sarajevu koji nam fizički onemogućava komunikaciju, suradnju, bilo što. On se više ne ľeli pojavljivati u tom gradu, pokušava obrisati taj dio svoga ľivota iz sjećanja, srca i duše. Ne ulazim ni u kakve kvalifikacije, ali to je vjerojatno dosta teško i traumatično za njega, no to je korak na koji se odlučio dosta davno i drľi ga se prilično konzistentno. Arsen Oremović (Večernji list)
){kind=link}
Komentari