Kliker.info

Proslavljenog mostarskog režisera, povremenog glumca i aktuelnog predsjednika Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) Seada Đulića,  prijatelji, poznanici i kolege nazivaju osvjedočenim antifašistom i neumornim graditeljem pozorišnih mostova čija je prevashodna zadaća da  uspostavljaju porušene veze među ljudima i narodima u Mostaru, BiH i na području cijele bivše Jugoslavije.

Bije ga glas beskopromisnog borca za istinu i pravdu zbog čega njegova razmišljanja,  a pogotovi akcije,  gotovo po pravilu , ne sjedaju najbolje ni  predstavnicima aktuelne vlasti. Upravo zbog toga uvjereni smo da će njegovi dnevnički zapisi pod naslovom Dnevnik jednog „luđaka “ biti zanimljivo i poučno štivo svima vama koji vjerujete u  mostove , mostare i  zajednički živoz bez  etničkih granica i bilo kakvih zidova.

Sead – Sejo Đulić  je  rođen 1950. godine u Stocu, a nakon  Dramskog studija u Sarajevu, vraća se u Mostar gdje sa grupom istomišljenika formira Mostarski teatar mladih. Od osnivanja Mostarskog teatra mladih 1974. godine njegov umjetnički fokus je na dramskom obrazovanju i teatarskoj režiji. 
Od 1974. godine obavlja dužnost umjetničkog direktora Mostarskog teatra mladih, a uporedo sa tim jedan je od osnivača Međunarodnog festivala autorske poetike u Mostaru (oktobar 1975.), čiji je umjetnički direktor.
Režirao je preko 80 predstava u teatrima u Mostaru, Bugojnu, Tuzli, Sarajevu i Banja Luci, te Italiji.
Direktor je Centra za dramski odgoj Bosne i Hercegovine, koji je član Međunarodne asocijacije drame/teatra u obrazovanju “IDEA” (International Drama/Theatre in Education Association), te predsjednik BH Centra ASSITEJ – a (Međunarodna asocijacija teatara za mladu publiku).

Urednik je i  časopisa za dramu, teatar i odgoj “TMAČAART”, a njegovi tekstovi objavljeni su u časopisima: SCYPT Journal, European Journal of Intercultural Studies, i mnogim drugim.

Sa kolegama iz Centra za dramski odgoj BiH, pokrenuo je dodjelu Međunarodne nagrade za doprinos razvoju dramskog odgoja pod nazivom “Grozdanin Kikot”. Nagradu je do sada dobilo 115 istaknutih umjetnika i pedagoga iz cijelog Svijeta.

Do sada je objavio dvije knjige i dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih nagrada za najbolju predstavu, režiju,istraživački process, scenski pokret, scenski dizajn, umjetničko-pedagoški rad…Posebno važne nagrade su: Međunarodna nagrada za doprinos dramskom odgoju „Grozdanin kikot“, Nagrada za teatarsku kritiku, publicistiku, literaturu u oblasti scenskih umjetnosti «Marko Kovačević», te Nagrada za životno djelo “Lucijan Latinger”.

 Potiče iz partizanske porodice, na što je, kako kaže,  posebno ponosan  i aktivan je učesnik odbrambeno – oslobodilačkog rata od 1992. godine. Počinje kao komandir voda, a od maja 1993. godine do decembra 1995. godine nalazi se na dužnosti pomoćnika komandanta za moral Četvrtog korpusa ARBiH. Od decembra 1995. godine do demobilizacije,  septembra 1996. godine na dužnosti je načelnika Odjeljenja za politički rad i izgradnju morala u Upravi za moral Generalštaba ARBiH.

DNEVNIK JEDNOG „LUĐAKA“

 Kada mi je prijatelj i ratni saborac, Halil Šetka, predložio da pišem dnevnik za portal „Kliker“ nisam ni trena razmišljao. Počašćen prijedlogom odmah sam pristao i vrlo brzo se iskristalisao naziv dnevnika, Dnevnik jednog „luđaka“.

Zašto baš takav zajednički imenitelj za misli koje ću zapisivati?

Razloga je puno, ali svi se mogu svesti u jedan odgovor i to: Zato što, od kada znam za sebe, brojni ljudi oko mene, pa čak i rodbina, za sve što radim, govorim, pišem, ali i za principe za koje se zalažem kažu da je to ludilo i da to normalan čovjek u ovom vremenu ne može raditi.

Saslušam sve, ali tjeram po svom. I kad bih mogao ponovo početi počeo bih isto, možda još žešće.

Zapravo, uživam biti „luđak“.

Pa kada to jeste tako, onda je red da zapišem nešto od tog ludila.

Evo, pa procijenite stepen ludosti.

Ponedjeljak, 25. juli 2022. godine

Uspavanka koja je otvorila sva naša čula

Danas, 25. jula 2022. godine u 19.00 sati ispred zgrade OHR-a u Sarajevu mirno okupljanje građana sa namjerom, kako organizatori poručuju,  slanja poruke da se snažno protive daljim etničkim podjelama i štetnim rješenjima za BiH. 

Istovremeno Ambasada Rusije u BiH ocijenila je kako je sve “ovo što se trenutno još jedan dokaz osnovanosti i pravednosti principijelnog stava Ruske Federacije o nelegitimnosti Christiana Schmidta na poziciji visokog predstavnika”.

Istovremeno vrijedi podsjetiti da je na današnji dan 1876. godine u bici kod Litl Big Horna indijansko pleme Sijuks pod komandom poglavice “Ludog Konja” uništilo dio Sedme konjičke divizije generala Džordža Armstronga Kastera. U bici su poginula sva 264 vojnika te jedinice, uključujući Kastera. Mada nije učestvovao u bici, pobjedu je sjajnom strategijom pripremio poglavica “Bik Koji Sjedi” – vođa Sijuksa i saveza plemena Dakota, koji je predvodio beznadežnu borbu protiv etničkog čišćenja i genocida koji je vlada SAD sistematski provodila nad Indijancima.

Godine prolaze, a u suštini ništa se ne mijenja osim sredstava za postizanje cilja čiji rezultat uvijek jesu, pored razaranja i hiljada mrtvih i milioni ljudi koji bježe od ludih politika i ratova. Dok oružje tutnji u Ukrajini, a njime se zvecka u mojoj domovini oživljavaju mi slike i riječi iz nedavnog rada sa migrantima iz zemalja Bliskog istoka. Tad sam zapisao:

„Ja sam Maja. Imam 9 godina. Moji roditelji su Muhamed i Fatima. Mi smo iz Hirata u Afganistanu. Krenula sam od naše kuće u stomaku moje majke Fatime. Zbog toga i ne znam tamo nikoga. Iz Afganistana smo krenuli u Iran. Tamo sam rođena. Iz Irana u Grčku, iz Grčke u Bugarsku. Potom, četiri godine u kampu Principovac kod Šida, u Srbiji. Tu sam naučila vaš jezik. A nisam zaboravila svoj.

U Srbiji mi je bilo dobro. U Bosni, u Salakovcu mi je baš dobro. Sanjam da naš „game“ uspije i da stignemo u Švicarsku. Želim biti doktorica kako bi mogla pomagati ljudima, priča dijete od devet godina krenulo u potragu za boljim životom u trbuhu svoje majke. Priča u Mostaru na tečnom našem jeziku i pomaže svima u Migrantskom centru Salakovac „radeći“ kao prevodilac.

Dok razmišljam o činjenici da je toliko godina imao moj sin Vedran 1992. godine kada ga sa majkom i sestrom posljednjim konvojem Dječije ambasade poslah iz pakla Mostara u neizvjesnost, ne mogu da vjerujem da čujem to što čujem. On, moj Vedran, je krenuo sa devet godina, a ona putuje ka željenom cilju već devet.

Dok se roje misli već lovim rečenice što ih izgovara muški glas, ali kao da priča o nekom drugom, sa distancom, a govori o svojoj skamenjenoj boli. Kaže: Tačno na moj osmi rođendan probudila me buka i lupanje na vratima kuće. Upali su vojnici i vrlo grubo na sred sela izveli sve punoljetne muškarce. Odveli su i mog oca i starijeg brata. Sakrio sam se i gledao. Na sred sela bila je iskopana velika rupa. Duboka, kao bazen. Poredali su ih na rub i pitali nešto. Niko nije znao odgovore na njihova pitanja. Onda su ih gurnuli u rupu i bagerima zatrpali žive. Poravnali rupu na kraju i otišli. Ostao sam bez oca i brata, ali i više rođaka. Krenuo sam jer ne želim da moja djeca rastu bez oca ili završe u nekoj takvoj rupi.

Svjedočim brojnim zločinima koji su se desili u ratu u Bosni i Hercegovini, ali ova potresna ispovijest me skamenila. Svi šutimo. Čujemo tišinu. A onda tih ženski glas progovara: Imam 36 godina. Otac me udao kad sam imala 16. Stariji je od mene 17 godina. Prvi put sam ga vidjela na vjenčanju. Tako je kod nas. Jedina stvar koju pamtim iz roditeljske kuće je uvijek spakovan kofer sa nužnim potrebama. Mi smo se stalno negdje selili i bježali. Otac je govorio da i on samo pamti uvijek spakovan kofer sa osnovnim potrebštinama. I oni su se stalno selili. Biljeg naših života je taj spakovani kofer. Znate kod nas je rat već 75 godina i mi sve te godine bježimo sa neraspakovanim koferom. Na ovaj put smo krenuli da naša djeca konačno raspakuju kofer i stvari slože tamo gdje im je mjesto.

Ovo je nekoliko upamćenih rečenica što ih čuh na radionicama koje sa saradnicima vodih sa migrantima iz Migrantskog centra Salakovac kod Mostara, a zahvaljujući velikom međunarodnom projektu IMPACT što ga u Bosni i Hercegovini provodi Agencija lokalne demokratije iz Mostara, a u ovom dijelu partner joj je Mostarski teatar mladih.

Radio sam stotine i stotine radionica, radio sam sa različitim učesnicima radionica, sa žrtvama različitih profila, sa bivšim vojnicima koji su činili ružne stvari, radio sam sa djecom, sa penzionerima, sa izbjeglicama iz naših ratova, ali ovo je bilo nešto potpuno drugo.

A istovremeno sa ovim živim svjedočanstvima čitam i slušam u brojnim medijima izjave:

• Migrantsko pitanje nije humanitarno, to je prevashodno sigurnosno pitanje.
• Oni okupiraju našu zemlju, treba to pod hitno silom vratiti odakle su došli.
• Sve su to izbjegli ratnici koji se ovdje kriju, kriminalci i posljednja ološ.
• Oni mjenjaju etničku sliku Bosne i Hercegovine, okupiraju nas…

I tako u nedogled, a ja na radionicama vidim porodice, slušam bolne priče i gledam djecu koja su željna igre.

Uspostavili smo povjerenje, ali svi smo, i mi koji vodimo radionice, i migranti, ali i mladi ljudi iz Mostara koji su tu jer žele pomoći, nekako nedovoljno opušteni, oprezni, kao da se svi bojimo da ne uradimo neki krivi korak.

Veoma često nismo imali nikakvu mogućnost verbalne komunikacije. Govorili su jezike za koje nije bilo moguće naći prevodioce, a mi smo radili. Pronašli smo instrumente koje znaju neki od njih svirati i iznenadili ih. Prosvirali su i zapjevali. I mi sa njima. Bilo je to vrlo emotivno, ali i katarzično. Muzika je potakla igru. Učili smo njihove pjesme i igre. Učili i naučili. Zajedno smo igrali i veselili se životu. To je stvorilo dodatno povjerenje. A onda su željeli naučiti neku našu pjesmu. I sevdah je učinio svoje.

Tek tad smo se prepoznali. Vratili su se osmjesi na lica. Svi su željeli sa nama da se slikaju za uspomenu. Uz sevdah smo svi potisnuli ranije priče, bol, tugu, neizvjesnost, nepovjerenje…

Onda smo pravili maske, njihove maske, odlijev lica pomoću gipsanog zavoja. Najprije djeca, pa onda muškarci, ali na kraju i žene. Bili su sretni što te bijele maske svojih lica mogu ponijeti sa sobom. Prije su nam, zagledani u maske, ispričali šta muči to lice koje gledaju, kud je to lice pošlo, od čega bježi, čemu se nada, ispričali su nam svoje živote.

Snimali smo sve i kod drugog, petog preslušavanja ostajali zbunjeni zbog onog što slušamo.

Tu smo čuli da engleska riječ „game“ (igra) u svijetu migranata znači ilegalni prelazak granice na putu do zacrtanog cilja.

Taj „game“ više je od igre. Zapravo često je igra između života i smrti. To smo čuli i zabilježili. Poslije svake od 15 radionica bili smo šutljivi. Naš rad približio nam je te ljude, njihovu kulturu, običaje, boli, ali je približio i nas njima. Upoznali smo se, a tad su pale sve predrasude.

Mi smo njima ponudili iskren susret, ljubav, razumijevanje. Kad su to prepoznali uzvratili su na isti način. O svemu šta se desilo na tih 15 radionica najbolje svjedoče riječi zahvale jednog od učesnika radionica, onog što je kao dječak gledao kako mu oca živog zakopavaju u zemlju. On je tada rekao: Kad dođemo do našeg cilja i malo se sredimo prvo naše putovanje neće biti u rodni grad, nego u Bosnu, ovdje kod vas. Vratili ste nam nadu i vjeru u ljude. Ovdje žive sjajni ljudi. Hvala vam. Vidjećemo se mi još.

Zbog načina na koji je to rekao svi smo mu vjerovali, Ostali su klimanjem i aplauzom potvrdili izgovorene riječi.

A onda suze, mnoštvo suza.

Kad su se emocije sredile i materijal pregledao počeli smo rad na predstavi. Jedino što smo znali bila je odluka da će se predstava zvati „GAME“, te da mora biti iskrena i sa emocijom koju smo otkrili na radionicama. Tražili smo način kako da to scenski artikulišemo. Onda je došla pjesma, njihova pjesma, zapravo uspavanka sa tekstom koji je otvorio sva naša čula. I predstava se sama odmotala iz naših srca i naših emocija.

A uspavanka, njihova uspavanka, kaže:

Lezi.

Niko ne živi zauvijek.

Pa ni ja.

Budi pažljiv.

Lezi, slatko moje,

Budi dobar prema životu.

Baci kockice,

Pogledaj svoju ulogu i zapitaj se šta mogu uraditi za sebe.

Šta ja mogu uraditi?

Lezi, budi sretan zauvijek.

Molim te,

iako je to skoro nemoguće.

Ponekad želim da ispustim dušu,

ali uzmem zamah

i zapitam se šta ja to mogu uraditi.

Nakon ovih radionica i rada na predstavi ne gledam domaće vijesti o migrantima. Oni ne govore o ljudima koje smo mi upoznali, a ne govore o njima jer ih nisu upoznali ili nisu željeli upoznati.

A tako malo treba da se ljudi prepoznaju i postanu prijatelji. Kad se to desi sve je mnogo lakše. Zato vjerujemo da će naša predstava „GAME“ doći do nekih domaćih srca i nagovoriti ih da čuju i njihovu priču.

Kad se to desi njihov „game“ biće izvjesniji, a mnogo više ljudi širom planete pričaće o dobrim ljudima iz Bosne i Hercegovine.

A možda tada i bar jedna puška zanijemi.

Utorak, 26. juli 2022. godine

Razumijevanje vremena u kojem živimo

Provedba svih presuda Evropskog suda za ljudska prava bio je jasan zahtjev okupljenih građana ispred Ureda visokog predstavnika za BiH drugog dana protesta, 26. jula. Političara drugog dana nije bilo, građana je bilo manje, no ponovljeno je da ne žele parcijalne odluke vezane za izbore.

A 1847. godine na današnji dan oko 20.000 oslobođenih američkih crnaca proglasilo Liberiju, prvu nezavisnu republiku u Africi. Liberija znači “zemlja slobodnih”, a glavni grad Monrovija je dobio naziv prema prezimenu predsjednika SAD DŽejmsa Monroa.

Ali ja živim u Mostaru, gradu u kojem je sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, te mi se zato čini jako važnim da ima nešto što je i imenom mostarsko, dakle gradsko, dakle građansko. Naravno, mislim na Mostarski teatar mladih u kojem djelujem od samih početaka, danas daleke 1974. godine.

       Znam da mi u Mostarskom teatru mladih nismo bili vidoviti prije 47 godina, niti smo te daleke godine o ovim stvarima razmišljali, ali danas sam ponosan na tu mladalačku tvrdoglavost na kojoj smo godinama istrajavali, te učili one koji su kasnije dolazili da je to jako važno.

       Ovdje odmah moram istaći da smo i tu našu odluku da se zovemo teatar, a ne pozorište ili kazalište, također svojevremeno morali braniti. Danas je to odrednica koja nije samo jezička ili estetska. Zbog nje smo minulih godina incidentna pojava, jer ona znači da nikome ne pripadamo.

        Pripadati Gradu, znači ne pripadati nikome, jer Grad u tom kapacitetu ne postoji.

        Ovdje se mora pripadati „svom narodu“ da bi se postojalo.

        Zato je važan i naziv jer se iz njega odmah vidi ko jesi i kome pripadaš. To se vidi iz našeg naziva, ali se iz njega, takođe, vidi da mi ne pripadamo tom podijeljenom društvu koje zauzima stav i donosi ocjene i odluke na osnovu naziva pozorište, kazalište, teatar.

        Danas je to snažno sredstvo podjela koje nam je nametnula politika.

        Zato tu odluku da u imenu pored riječi «mostarski» imamo i riječ «teatar», donesenu prije skoro 48 godina danas slavimo i veličamo, jer nam je omogućila distancu od primitivne stvarnosti i dala šansu da drugačije mislimo, radimo i razvijamo našu budućnost.

        U međuvremenu smo odrastali, učili, griješili, rasli i padali, pa opet rasli i tako do danas. Nikad se nismo odrekli te dvije riječi koje su u našim životima puno više od pukih riječi. Bilo je vremena kada je odbrana tih principa značila pitanje života i smrti, pitanje egsistencije, ali i pitanje časti i morala, etike. Odlučili smo se za ovo drugo i pristali na patnju.

        Zato za sebe danas sa ponosom kažemo:

        Mostarski teatar mladih nije samo teatar, ili pozorište, ili kazalište.

        Mostarski teatar mladih je i teatar i pozorište i kazalište.

        Mostarski teatar mladih je prije svega ideja. Ideja snažno distancirana od svih ideologija, nacionalizama i podjela bilo koje vrste.

         Mostarski teatar mladih je projekat novog, otvorenog, aktualnog, istraživačkog bavljenja umjetnošću teatra. To je mjesto stvaralačkog istraživanja na kojem je estetika sveto pravilo, ali joj je ipak pretpostavljena etika. To je profil trećeg teatra u kojem uz profesionalan angažman i rezultat mora u radu postojati i ljubav koju nosi amaterizam.

          Mostarski teatar mladih nije teatar u kojem se radi. U njemu se živi.

          Mostarski teatar mladih okrenut je budućnosti crpeći sva bogatstva što ih nudi prošlost i sadašnjost.

          Mostarski teatar mladih okrenut je Svijetu, da bi učio, ali i da bi poučavao.

          Mostarski teatar mladih je most za budućnost.

          E, na tu činjenicu sam vrlo ponosan i smatram je našim najvećim dometom koji smo ostvarili u minulim vremenima.

          Zašto pišem o eMTeeM – u u trenutku kada sam želio pisati o našoj predstavi „Uspavanka za Mladenku“’

         Pišem, jer te rečenice o teatru u kojem je nastala pomenuta predstava objašnjavaju najbolje zašto je nju bilo moguće napraviti. Takve predstave i takva djela nastaju u kolektivima koji razumijevaju vrijeme u kojem žive i u kolektivima koji vide budućnost.

         Naime, zločin počinjen septembra 1993. godine u selu Grabovica, tridesetak kilometara sjeverno od Mostara, muči me od saznanja da se desio, dakle od tog septembra 1993. godine. U minulom ratu, sticajem raznih okolnosti rat sam proveo u Mostaru, bio oficir Armije RBiH, obavljao visoke vojne dužnosti i čitavo vrijeme nastojao biti čovjek. Oni koji su učinili zločin u Grabovici nosili su iste uniforme i iste oznake kao i ja, položili istu zakletvu kao i ja. Ipak su ubili 33 nedužna civila. Ubili su dijete od 4 godine. I uglavnom nisu odgovarali za zločin. Ogroman veo šutnje se nadvio nad Grabovicom, koja danas kao nastanjeno mjesto više ne postoji. To me mučilo, a nisam mogao ništa poduzeti. Onda sam mom mladom ansamblu predložio da povodom 25 godina nesankcionisanja zločinaca scenski progovorimo o svemu. Nisu imali ništa protiv, jer su mi vjerovali. Moji mladi glumci nisu ništa znali o Grabovici, neki nisu znali ni gdje se nalazi. Onda smo zajedno počeli istraživati sa dogovorom da konačnu odluku donesemo kasnije. Nisam htio vršiti pritisak. To je morala biti zajednička odluka. I bila je. Željeli su to raditi, željeli su otvoreno i sa punom odgovornošću javno iznijeti sve dostupne nam činjenice.

         Ključno pitanje koje nam je od prijatelja, poznanika, ali i od nepoznatih osoba, postavljano tokom procesa, nakon prvih izvedbi i sve do danas je: Otkud vam toliko hrabrosti da o tome govorite?

        Od prvog postavljenog pitanja mi odgovaramo na isti način: Hrabrost je šutnja o svemu. Kako žive, kako spavaju, kako se vide u ogledalu oni koji sve znaju, a šute?

       Mi smo samo uradili normalnu ljudsku gestu, a biti čovjek nije hrabrost. Ili možda u ovim vremenima uistinu jeste.

        Ta pitanja o hrabrosti još više su nas učvrstila u uvjerenju da radimo pravu stvar, ali su nas i gonila da pokušamo napraviti i umjetnički relevantnu predstavu. Ako to uspijemo, vjerovali smo, puno više ljudi će biti suočeno sa gotovo zaboravljenim zločinom, a to će, bili smo uvjereni, djelovati katarzično na mnoge ljude u Mostaru.

        Slijedeće pitanje ili primjedba odnosilo se na tezu da mi ovakvom predstavom izjednačavamo žrtvu sa agresorom, da smo zaboravili šta su oni nama radili i slično. Pitali su direktno: „Zašto o tome, što niste o Vranici, šta su oni nama radili?”. 

        Moj odgovor je vrlo jednostavan. Mislim da predstavu o Vranici kad se steknu uslovi treba raditi neki autor ili teatar s hrvatskim predznakom. To vodi pomirenju i katarzi u ovoj zemlji.  Kad se svi mi suočimo s prošlošću, kakva god bila, počećemo graditi budućnost. 

        Znali smo da će biti takvih primjedbi, pitanja i prijetnji. Nisu nas pokolebali. Tek usput smo znali prokomentarisati da upravo zbog takvih pitanja i konstatacija 27 godina poslije rata mi još govorimo i živimo prošlost, te da je vrijeme da svako od nas „pomete ispred svojih vrata“, kako kaže narodna izreka, kako bi nam zajedničko dvorište bilo čisto. Tek tad imaćemo šansu okrenuti se budućnosti. Moji mladi glumci to su dobro razumjeli i branili i brane cijelim svojim bićem.

Predstavu žele odigrati širom Bosne i Hercegovine, žele doći do što više ljudi i potaknuti ih na razmišljanje, sugerisati im izvedbom da se zamisle nad uvriježenim mišljenjem da naši nisu pravili zločine, ma koji bili naši.

        Mislim da je mnogo moralnije i poštenije govoriti u ovakvim okolnostima i ovakvoj državi o zlu koje su počinili neki pripadnici naroda kojem i sam pripadam, počinili pripadnici Armije kojoj sam i ja pripadao, jer oni su to činili i u moje ime, a ja to ne mogu prihvatiti.

Upravo zbog toga projekat je istovremeno izazvao i oduševljenje, ali i čuđenje.

       Grabovica je u našoj predstavi metafora za brojne nevine žrtve, jer cilj nam nije bio napraviti predstavu koja će rekonstruisati događaj. Cilj nam je bio uputiti poruku, koja će se čuti i iskreno razumjeti.

       Nakon prvih izvedbi ohrabreni smo odjekom naših poruka u gledalištu, te još smjelije i odlučnije idemo u susret novim izvedbama.

Srijeda, 27. juli 2022. godine

Sloboda i SLOBODA

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt nametnuo je izmjene Izbornog zakona BiH 27. jula.

“Izbori nisu moneta za potkusurivanje stranaka, to je pravo svakog birača, tako da mi je zadovoljstvo da mogu izbore vratiti biračima. Danas donosim paket transparentnosti koji garantuje slobodnu i fer kampanju”, saopćio je Schmidt.

Zanimljivo je da je ove izmjene nametnuo na dan kada su narodi Bosne i Hercegovine 1941. godine krenuli u borbu za slobodu. I gospodin Schmidt pominje slobodu, ali ništa više nije isto, pa ni sloboda. Na ovaj dan obilježavao se do 1992. godine Dan ustanka naroda BiH u znak sjećanja na oružanu akciju koju su 27 jula 1941 . godine izveli gerilski odredi Bosanske krajine . Oni su tada, uz pomoć seljaka iz okolnih mjesta, napali i zauzeli Drvar i Bosansko Grahovo , uništili žandarmerijske stanice Oštrelj, Manastir Rmanj, Potoke, Grkovce i razbili nekoliko manjih odreda ustaša, žandarma i domobrana koji su pokušali da od Srnetice, duž železničke pruge, prodru u drvar. Kasnije, krajem jula i početkom avgusta narodni ustanak, pod rukovodstvom Pokrajinskog komiteta Komunističe partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu, je dobio masovne razmjere i proširio se na istočnu Bosnu i Hercegovinu .

Danas ovaj dan obilježavaju, uglavnom, antifašistička udruženja. A šta znači, u novoj slobodi, obilježavati ovakve datume i događaje danas, u BiH, najilustrativnije svjedoče primjeri iz Mostara. Naime, obilježavanje 14. februara – Dana oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu godinama je na granici teškog incidenta. Antifašisti i brojni građani taj dan obilježavaju sa posebnim pijetetom jer ne smije se zaboraviti da je u tom ratu stradao svaki stanovnik Mostara. Ne poštovati taj dan znači otvarati stare rane skoro svake stare porodice grada. Slavljenju slobode odmah se suprotstavi priča o stradanju 7 franjevaca tog istog dana i  grad se učini taocem. Niko  ne spori da je u tim ratnim vremenima, kao i svim prije, ali i poslije, bilo stvari koje se nisu smjele desiti, ali već trideset godina imamo demokratsku vlast i, kažu, nezavisno pravosuđe. Zašto ta silna dokumentacija o kojoj se priča nikada nije dostavljena tužiocima za ratne zločine, koji ne zastarjevaju, pa da konačno svi dođemo do relevantne istine i poštujemo je.

U ime nove slobode ogromno graditeljsko antifašističko naslijeđe je uništeno ili zapušteno i bez ikakve zaštite. Država ni na jednom nivou nema propisan stav naspram tog naslijeđa. Sve što se učini učini se zahvaljujući pojedincima u strukturama vlasti i antifašističkim aktivistima koji neumorno brinu i opominju o potrebi zaštite. Dio vlasti se redovno sjeti antifašističkog naslijeđa za Dan državnosti, ali i njega ne obilježe na način kako bi morali. Ne pamti se da je neko iz državnog vrha bio u Mrkonjić Gradu ili Sanskom Mostu gdje su održana dva ključna zasjedanja ZAVNOBiH-a. O tome su godinama najbolje svjedočili ostaci objekata gdje su održana ta zasjedanja. Ali toga dana puna su im usta ZAVNOBiH-a, a ostala 364 dana našim gradovima šetamo ulicama onih koji su bili sa druge strane ZAVNOBiH-a. Vijećnici i rukovodstvo ZAVNOBiH- protjerani su iz naših ulica, a djelovanjem se žele protjerati i iz naše memorije.

Zbog ovakvih okolnosti antifašisti pričajući o budućnosti podsjećaju kontinuirano na prošlost. Ono što je moglo nekada danas nam žele predstaviti kao zabludu, grešku, nemoguću misiju i slično, a mi znamo da čovjek kao misleće biće želi,  može i zna pomicati granice i slobode, i ljudskih prava, ali i nauke i umjetnosti.

Kad o tome pričamo, svjedočeći o antifašističkoj borbi, mi postajemo neprijatelji, a to jezikom bahatih i neukih znači samo uništenje. Zato sve ruše i traže inspiraciju u neprijateljima antifašista iz Drugog svjetskog rata.

Širom Bosne i Hercegovine podižu se spomenici osvjedočenim fašistima iz Drugog svjetskog rata, osnivaju brojna udruženja koja baštine fašističke tekovine, fašistički pozdravi koriste u javnom prostoru, ulice i trgovi imenuju po zločincima iz Drugog svjetskog rata ili njihovim kolaboracionistima, vrše postrojavanja sa problematičnim obilježjima i slično. Država šuti, a pojedinci iz vlasti vide problem samo ako je u tuđem dvorištu.

Antifašisti reaguju, ali njihov glas se ne može uvijek čuti, jer i to zna biti kontrolisano. Brojna udruženja nisu ni finansirana, jer vlasti u njihovim lokalnim sredinama misle kao ovi o kojima pišem i svojim djelovanjem čine sve da ugase antifašistička udruženja.

Zašto?

Znaju svi da su antifašisti obnovili državnost Bosne i Hercegovine, kao što i znaju da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a ne bi bilo ni 29. februara i 1. marta 1992. godine i referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Upravo zato treba ugasiti ovaj i ovakav antifašistički pokret, misle oni, kako bi se istorijske činjenice prekrojile i odluke iz 1943. poništile, a tako i onaj narodni glas iz 1992. godine „za“ proglasio ništavnim. Tada je, misle, i formalno otvoren put ka ostvarenju neofašističkih snova o podjeli BiH.

No, neće proći, poručuju antifašisti. Njihovi argumenti su istina, dokumenti, istorija pisana od relevantnih istoričara i narodna memorija, a njihova, mislim na neofašiste koji su zasjeli u sve strukture vlasti, laž i politikanstvo.

Zato, u ime istine, u ime BiH i njene i naše budućnosti, antifašisti kontinuirano pozivaju građane, stanimo u jedinstven opštenarodni antifašistički front, front otvoren za sve ideje, za sve ljude, oslobođen od svih predrasuda i balasta prošlosti, ali crpeći snagu iz svega što nas nadahnjuje iz prošlosti i motiviše u izgradnji budućnosti.

Kad se to desi sloboda će biti SLOBODA.

Četvrtak, 28. juli 2022. godine

Nije to bio teatar, bio je to život do boli tačan i surov

Danas se ponovo oglasio gospodin Schmidt. On kaže: Odluku sam doneo na osnovu dve tačke. Izborni zakon za opšte i slobodne izbore u Bosni i Hercegovini tek treba unaprijediti kada je riječ o spriječavanju izbornih prevara. Dakle, kada je riječ o onome ko lažira brojanje glasova, ko širi govor mržnje, pokušava da utiče na druge, recimo ugnjetavanjem, prijetnjama, tu sam povećao kazne u zakonu. To je takođe u skladu sa zahtjevima Organizacije Savjeta Evrope i Venecijanske komisije koja je dala prijedloge i njih su zapravo podržale sve strane u Bosni i Hercegovini, kao i Evropska unija. A šta se onda događa? Svi to podržavaju, ali ništa se ne mijenja. U Parlamentu je taj pokušaj propao. Zato sam sada donio ovu odluku.

Istovremeno, na današnji dan, ali 1914. godine Austro-Ugarska, mjesec dana poslije atentata u Sarajevu, u kojem je ubijen prestolonasljednik Franc Ferdinand, objavila je rat Srbiji, otpočevši tako Prvi svijetski rat.

A ja se prisjećam početka rata u Mostaru, jer atmosfera danas je vrlo slična. Bilježim sjećanja.

Bilo je proljeće. Mostar miriše beharom i barutom. Mi iz Mostarskog teatra mladih, zaneseni uspjehom naših predstava „Galeb” po Čehovu i „Hamleta”, ignorišemo stvarnost i u samoizolaciji istražujemo mogućnost Aristofanove „Lisistrate.” Dobro nam ide. Zadovoljni smo. Uživamo, uvjereni da će i naša publika uživati. Prva generalna proba. Tu je i publika. Strašna eksplozija potresa grad. Počinje razaranje, prve žrtve, strah… Rat. U haosu koji počinje, otimaju nam opremu, zgradu, kompletnu imovinu. Ostajemo bez svega što smo stvarali osamnaest godina. Krivi smo, jer smo i predstavom govorili protiv rata. Krivi smo, jer se nismo razvrstali po imenu i porijeklu. Krivi smo, jer smo mjesece, dok su se drugi spremali za rat ili za bijeg, proveli radeći svoj posao i čvrsto vjerujući da radimo jedinu ispravnu stvar. Dio nas ostaje zapitan šta raditi. Sve što smo godinama stvarali, nestalo je. Nemamo više ni jedne predstave. Prolaze dani u kojima pokušavamo sebi dati odgovore i donijeti neku odluku. Jedina moguća odluka bila je da treba raditi i tako prkositi svima koji žele zaustaviti život u gradu. Okupljamo se i počinjemo probe. Pravimo se kao da se ništa nije dogodilo. Pokušavamo raditi normalno, ali ne ide. Eksplozije prekidaju muziku. Smrt je previše blizu. Tražimo odgovore na pitanja koja niko ne izgovara, a sviju nas izjedaju. Zapravo, pitamo se: Šta mi ovdje radimo? Ima li ovo smisla? Za koga mi, uopšte, hoćemo da radimo? Onda sam predložio da razgovaramo o situaciji u kojoj se nalazimo.

      Zajednički imenitelj svih iskaza mogao bi se izreći jednom kratkom rečenicom, koju su svi na razne načine izgovorili – moj svijet se srušio. Predložio sam da radimo improvizacije, etide i razne druge glumačke vježbe, u kojima ćemo tražiti pojedinačne uzroke rušenja naših svjetova. I počeli smo. Nije išlo lako. Kao ključan problem se pokazala iskrenost. Po prvi put, moji glumci imali su neke tajne koje nisu željeli izbaciti iz sebe, a ja sam bio uvjeren da se baš u tim tajnama kriju pravi i jedini odgovori za kojima smo tragali. Bio sam uporan i vodio proces ka potpunom otvaranju privatnosti. Ulazili smo u područje psiho drame o kojoj sam znao dosta, ali je nisam prakticirao. Bojao sam se i stalno pitao dokle smijem ići?!! Svijest da uvijek mogu prekinuti ako bude opasno, ali i znatiželja da otkrijem kuda nas vode uzroci rušenja naših svjetova, vukla me je naprijed. S vremenom, ispred sebe sam gledao i slušao bolne priče mladih ljudi. Nije to bio više teatar.  Bio je to život, do boli tačan i surov, bila je to naša stvarnost. Moji glumci igrali su, ili bolje reći, ponovo živjeli dijelove svojih života.

       Jedino mjesto, gdje smo mogli probati, bila je oštećena dvorana bivšeg Doma Armije. Sada je tu bila jedinica Armije RBiH koja nam je, zahvaljujući poznanstvu, dozvolila da probamo. Povremeno su dolazili da gledaju šta to mi radimo. Nije nam odgovaralo da nas gledaju, ali nismo ih mogli spriječiti. Oni su u tome uživali. Tako je počelo. Ti voajeri–vojnici, od kojih su većina bila naši raniji poznanici, pa i prijatelji, postali su, zapravo, naša publika, iako to nismo željeli. Nagovorili su nas da naše improvizacije izvedemo za njih i njihove prijatelje. I izveli smo. Jednom, dva puta, tri puta, dvadeset puta… Svaki put, bio je to život. Svaki put je boljelo, ali radili smo. To smo željeli. Probali smo svaki dan, sve duže i duže. Bio je to naš egzil, naša terapija, bio je to naš otok nade… Išli smo sve dublje, otvorenije, bolnije, otvarali smo i najskrivenije tajne, dijelili zajedno strahove, boli, suze…

       To što smo pokazivali, ljudi koji su gledali i smatrali predstavom. Istina, imalo je to formu predstave, iz dana u dan sve više, ali mi smo znali da to, ustvari, nije predstava. Bio je to naš život, ali i njihov, zato su i dolazili više puta. Gledali su to kao da gledaju stare video zapise, snimljene negdje na moru, izletu, rođendanu… Shvatio sam da je i njima slušanje i gledanje trebalo, kao i nama „igranje.” Shvatio sam da nam je svima bilo jako važno suočenje s vlastitom prošlošću i njeno osvješćenje, jer brojna suočenja nisu osvijestila sve uzroke rušenja naših svjetova. Kada se to desilo, a desilo se, nestalo je bola na sceni. Prestao je to biti život. Desio se teatar. Tada smo počeli igrati predstavu. Igramo je i danas. To je kolo smrti, kolo bola, to je „Pax Bosniensis”, to je predstava nastala na našem doživljenom iskustvu, ali istovremeno i predstava koja stiže do srca svakog gledaoca, bez obzira na godine, bez obzira na nacionalnost i zemlju iz koje dolazi, to je predstava koja je uspjela da progovori univerzalnim jezikom, koji svako razumije i koji svako prihvata kao svoj.

     Zašto?

     Kako je to moguće?

     Moguće je jer predstava i mladi ljudi u njoj govore o mržnji bez mržnje, govore o ljubavi i stradanju, istovremeno pružajući ruke ka drugima, s jasnom porukom izgradnje porušenih mostova. Zbog tog govora o mržnji bez mržnje, zbog hrabrosti da se još tada, prije trideset godina, ispruže ruke ka suprotnoj strani, ja danas ispisujem ove redove, pun nade, da neće uspjeti oni koji nas ponovo tjeraju u egzil, jer danas, kada je novi Stari most već odavno izgrađen, ne mogu a da sa ushićenjem ne kažem: Grad je opstao, opstalo je dovoljno i stanovnika da sačuvaju uspomenu na most i svoj grad. Sve one godine, kada mosta nije bilo, mi smo prelazili preko njega, skakali sa njega u rijeku, govorili o njemu…

           Svjesni smo bili, mosta će biti, jer je sačuvana njegova ideja u svima nama.

Petak, 29. juli 2022. godine

Ne postoje tako daleke obale da ih ne možemo spojiti

Od 29. jula do 17. augusta u Zenici će biti održan peti Zenica summer fest. U protekle četiri godine ZSF je izrastao u pravi brend ovog grada, a peti će po najavama organizatora biti najbolji, najsadržajniji i najduži do sada. Festival će 29. jula otvoriti Nina Badrić, a zatvorit će ga Petar Grašo 17. augusta.

A na današnji dan 1878. godine počela je austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine, na osnovu dogovora evropskih sila na Berlinskom kongresu.

Dugo, dugo o našoj sudbini odlučuju neki stranci koji, u suštini, skoro ništa ne razumiju šta se ovdje dešava i zašto.

           A ja sam radeći minulih godina shvatio da danas kod većine građana nepoznato, sa druge strane, ne izaziva radoznalost, nego nepovjerenje, strah, pa i mržnju.

           Kako je moguće, pitao sam se i pitam, da niko ili skoro niko ne želi krenuti u avanturu i istraživati nepoznato, nema želju da  prekorači tu zamišljenu liniju.

           Mnoštvo pitanja bez odgovora.

          Onda smo, u Mostarskom teatru mladih, upravo zbog tog sjećanja i zapitanosti, napravili predstavu o graditelju starog mostarskog mosta iz daleke 1566. godine. Nismo pravili istorijsku priču, nego smo na toj priči izmaštali i scenskim sredstvima pokazali koje su stvaralačke muke i nedaće mučile graditelja mosta u tom dalekom vremenu.

          Graditelja smo smjestili u centar Univerzuma i izbjegli bilo kakva materijalna sredstva scene koja pokazuju most u fizičkom smislu. Naš most se vidio u teškoćama koje je trebalo savladati da bi bio napravljen. U scenama kada se govorilo o veoma konkretnim situacijama iz gradnje mosta na sceni smo oblikovali prepoznatljive umjetničke vrijednosti iz istorije civilizacije, kao što su: bacač diska, mislilac, slobodan čovjek, otmica Sabinjanki itd.

            Željeli smo poručiti da je i most koji gradimo vrijednost koja pripada svima, vrijednost koja ima svoje mjesto u istoriji civilizacije i da je stvarana uz brojne poteškoće, probleme i neviđenu upornost, hrabrost i izdržljivost njenog graditelja.

            Pozivali smo našu publiku da gradi svoje mostove inspirisane Hajrudinovim djelom. Svaka od 23 slike, koliko ih je imala naša predstava, nudila je jasno postavljen problem koji se otvara i nudi za riješavanje.

Jedna od dilema koju smo često rješavali sa mladim ljudima u Mostaru, ali i širom Bosne i Hercegovine, bila je: Da li istorija više pamti graditelje ili rušitelje?

           Poučavali smo ih da je i graditelj Starog mosta u Mostaru u toku devet godina gradnje imao čitav niz protivnika gradnje mosta i onih koji su rušenjem pokušavali zaustaviti ili prekinuti gradnju. Ali graditelj je bio uporan, često počinjući iz početka. I istorija ga je upamtila, samo njega.

           Pitali smo se da li naše ideje i poruke, o gradnji mostova, dolaze do onih kojima su upućene, jer linija na kojoj je rat zaustavljen postala je unutrašnja granica, tvrđa i zatvorenija od  međudržavne. A mi smo željeli upravo tu, na toj liniji, na Bulevaru, graditi mostove, željeli smo dokazati da dvije obale, bez obzira koliko udaljene nisu šansa za provaliju, ambis, nego da je u ljudskom biću poriv koji čovjeka goni da ih spoji i savlada.

           Odvodeći mlade ljude u fikcijski kontekst, u vrijeme gradnje mosta, davali smo im siguran odmak od vremena koje su živjeli . Uvlačeći ih u probleme dalekog graditelja i dajući im šansu da izmaštavaju rješenja učili smo ih kako da premoste ambis koji su imali u središnjoj ulici svoga grada. Pokušavajući izgraditi svoje mostove borili su se sa nedaćama koje su imali u sebi. Najteže je bilo savladati sebe.

           Sjećam se jednog mosta kojeg je kreirao jedan mladi čovjek od oko 14 godina. Bio je to most sa više lukova zidan od kamena. Na sredini mosta bila je velika crna kapija sa velikom zaključanom bravom. Ključ je bio u mislima, nestvaran. Na krajevima mosta nacrtao je nacionalne simbole dva bosansko-hercegovačka naroda. Bili smo u dalekoj fikciji, a dječak nas je crtežom vratio u stvarnost. 

            Dok sam se borio sa pitanjima koja su mi razarala misli oni su već od svojih tijela napravili nacrtani most. Ponudio sam ostalima da pitaju sta god hoće svoje kolege u mostu.

             I pitali su svašta, otvoreno, pametno, direktno, sa punom sviješću o vremenu koje žive, pitali su hrabro, izgovarali su bez kompleksa riječi koje su njihovi roditelji zaboravili.

             Pamtim jedan dijalog:

• ko si ti?
• Narod sa jedne strane.
• Zašto stojiš na ivici mosta?
• Hoću na drugu stranu.
• Zašto ne ideš?
• Čekam da on napravi prvi korak.
• Ko je on?
• Narod sa druge strane.
• Zašto je važno da on napravi prvi korak?
• Da ne misle da sam ja slabić?
• A jesi li?
• Jesam, čim ne smijem napraviti prvi korak.
• Zašto?
• Jer sam slabić.
• Šta misliš, zašto on ne napravi prvi korak?
• Zato što je i on slabić.
• I do kada će te tako?
• Ne dugo.

           Poslije sam ih pitao gdje se nalazi njihov most. Znao sam odgovor, ali sam želio to čuti od njih.

           U nastavku našeg rada kreirali su memorijalnu ploču koju žele postaviti na most kao poruku budućim generacijama. Napisali su: Ne postoje tako daleke obale da ih ne možemo spojiti. Važno je napraviti prvi korak. Mi smo ga napravili, a vi…?

           Bilo je to 1997. godine. A danas, kada se bijeli novi Stari most preko Neretve, pitam se: Ima li još neko ko nije napravio prvi korak preko Bulevara? 

Subota, 30. juli 2022. godine

Strah kao stanje duha

U kontinuiranom kreiranju nesporazuma na političkoj sceni Bosne i Hercegovine godinama je glavna tema neravnopravnost i ugrođenost naroda. U tom kontekstu, kao dokaz o činjeničnom stanju objavljen je slijedeći tekst: “Na nivou Federacije BiH, kada su u pitanju direktori, zamjenici direktora i članovi upravnih/nadzornih odbora upravnih organizacija i privrednih društava na nivou FBIH koje imenuje Vlada FBiH, Bošnjaka koji čine 70,4 posto stanovništva ima 147 imenovanih na funkcije, odnosno 64,1 posto od ukupnog broja funkcija, Hrvata koji čine 22,4 posto stanovništva ima 77 imenovanih na funkcije, odnosno 33,6 posto od ukupnog broja funkcija, Srba koji čine 2,5 posto stanovništva ima troje imenovanih na funkcije, odnosno 1,3 posto od ukupnog broja funkcija, te Ostalih koji čine 4,6 posto stanovništva ima dvoje imenovanih na funkcije, odnosno 0,4 posto od ukupnog broja funkcija. To znači da razlika u odnosu nabroj pripadajućih funkcija kod Bošnjaka iznosi -9 posto, Hrvata +50 posto, Srba -48 posto i Ostalih -91 posto.” O sposobnosti ni riječi.

A na današnji dan 1948. godine Jugoslovenska štampa objavila Rezoluciju Informacionog biroa komunističkih i radničkih partija o stanju u Komunističkoj partiji Jugoslaviji i izjavu Centralnog komitita KPJ povodom Rezolucije. Donošenju Rezolucije dva dana prije toga u Bukureštu, bez prisustva predstavnika KPJ, na sjednici Informbiroa čiji je član KPJ od osnivanja u septembru 1947, prethodila je višemjesečna prepiska rukovodstva sovjetske i jugoslovenske partije. Poslije objavljivanja Rezolucije prekinute su političke, diplomatske, ekonomske i kulturne veze SSSR i ostalih istočnoevropskih zemalja s Jugoslavijom. Time je uvedena blokada i počela velika kampanja protiv jugoslovenskog rukovodstva, koja je trajala do 1955. i posjete Beogradu šefova sovjetske partije i vlade Nikite Sergejeviča Hruščova i Nikolaja Aleksandroviča Bulganjina.

         Dok letimično čitam naslove koji su godinama isti sjetih se da sam prije više godina pročitao katastrofalne rezultate istraživanja koje je u Bosni i Hercegovini proveo Nacionalni demokratski institut iz Vašingtona među svim kategorijama mladih ljudi u cijeloj zemlji. Tada sam na papiru vidio ono što sam osjećao. Preko 62 % mladih ljudi bez dileme želi napustiti zemlju. Samo čeka priliku. Još oko 20 % njih ima neke male dileme, ali želi ići. Svi oni žele otići zato što ovdje ne vide perspektivu. Danas je stanje još poraznije. Ja koji sam prošao pakao mostarskog stradanja i nisam otišao, morao sam, osjećao sam to, pokušati odgovoriti na ovo i ovakva pitanja. To je bio osnovni motiv koji sam ponudio i nudim mladim ljudima u Mostarskom teatru mladih, sa kojima sam želio istraživati dilemu: otići ili ostati. Bila je to dilema koja je i mene u jednom trenutku mučila, ali prije svega bio je to njihov život. Morao sam, morali smo o tome progovoriti. I krenuli smo, krenuli smo od ove dileme, a onda smo se počeli baviti zapretenim putovima naših duša, počeli smo istraživati vlastite živote i suočavati se sa prošlošću, sadašnjošću, ali i mogućom budućnošću. Tražili smo odgovore, uzroke, moguća rješenja, pokušavali smo sebe ojačati i pripremiti za sve što nas čeka. U tom traženju, koje još uvijek traje, učinilo nam se kao da smo se bavili istim pitanjima koja su nas mučila i u vremenu pravljenja naše prve ratne predstave “Pax Bosniensis”, učinilo nam se kao da pravimo deset, dvadeset godina kasnije drugi dio predstave.

        Zapravo, shvatili smo da su vojske u kasarnama, ali da “rat”, ipak, još uvijek traje. Samo to saznanje spremilo nas je za život, ali i umjetnost u tom i takvom životu.

        Čujemo i osjećamo: Psi laju svuda oko nas i još uvijek nisu primireni. Nakon izbora, svaki put, ponovo dignu glavu. U Mostaru i poslije rata ljudi su ginuli, podmetane su eksplozivne naprave i slično. Čitav grad zapravo izgleda kao sjajan scenografski okvir za neku veliku antičku tragediju koja se upravo dešava, danas i ovdje, u životu. U takvom okruženju šačica „luđaka“ našla je, kao i u ratu, azil, sklonište u teatru.

        Zašto? 

        Možda iz inata, možda iz ljubavi, a možda iz čiste ludosti ili pak svega pomalo. Nisam siguran. Ono u šta sam siguran je činjenica da dok moji prijatelji i ja radimo njihov lavež biće tiši. Jer mi volimo ovaj grad, a oni u njemu žive (dok ima plijena). Ovo je RAT našim sredstvima, našim oružjem, ovo je rat koji moramo dobiti. Svjesni smo da od nas zavisi mnogo toga u budućnosti. Zvuči patetično, ali naša je zadaća u ovom gradu od velike važnosti, bez obzira što smo je sami sebi zadali. Mi smo u situaciji da onima koji odlučuju objašnjavamo da, kako Breht kaže, teatar ne postoji da bi se svako veče zavjesa dizala i spuštala. Mi im pokušavamo baciti rukavicu u lice.

         Znam, jer u minulom nevremenu prošao sam sve što se moglo proći, izgubio u materijalnom smislu sve što sam imao, ranjen, bio vojnik, bio devet godina u svom gradu izbjeglica, ali sam sretan čovjek. Nemam ni jednog predratnog prijatelja, bez obzira na porijeklo ili mjesto življenja, za kojeg danas, trideset godina kasnije, mogu reći: bivši prijatelj. Uvijek smo nalazili načine da kontaktiramo, uvijek smo se razumjeli.

       Kako?

       Jednostavno, nikad, ni u jednom trenutku nismo dozvolili da budemo u bilo čijoj funkciji, ni onda kada smo nosili uniforme i puške. I tada se, znali smo, može biti čovjek. Nije nimalo lako. Zbog toga su se gubile glave, ali naš narod kaže: čuvaj obraz! I čuvali smo ga. Na suprot nama bili su oni koji su sve ovo i napravili, kriminalci, mafijaši, mali ljudi… Njima je rat trebao da nas strahom i silom satjeraju u mišiju rupu i ovladaju bogatstvom i teritorijom koju su međusobno podijelili. Tamo gdje je bilo organizovanog otpora kriminalu, tamo je i najveće stradanje. Pogledajte Mostar. Stradao je jer je bilo dovoljno onih koji su u jednom trenutku rekli: Ne može tako. Dosta, ne može više! I desilo se to što se desilo. A da su, opet, u tome učestvovali svi kriminalci bivše nam zajedničke domovine, normalno je. Nebi me čudilo da su u to upleteni i mnogo veći kriminalni bosovi iz Evrope i šire. Balkan je za njih jedno vrijeme bio veliko tržište i velika slobodna zona. Uspostava sistema počela ih je ometati i trebalo je djelovati. I djelovali su. A civilizirani ljudi još su u strahu koji se veoma često manifestira blokadom svih vitalnih funkcija kod čovjeka. Mislim da smo, nakon svih godina koje smo prošli, strah prihvatili kao stanje duha. Iz takvog stanja se ne djeluje. Zato mi sve naše aktivnosti i vodimo u cilju oslobađanja ljudi od straha i ka njihovom sučeljavanju sa vlastitom bliskom prošlošću u kojoj moraju prepoznati uzrok, suočiti se sa njim, doživjeti katarzu i tako očišćeni krenuti u svoj mali ili veliki “RAT”. Dakle, glavna inspiracija u radu bila je mogućnost pobjede straha i mogućnost vraćanja nade običnom malom čovjeku.

         Možda ne znam, možda nisam siguran, ali ono u šta sam siguran jeste činjenica da su oni mladi ljudi, oni moji glumci iz 1992. godine, oni koji su tragali za uzrocima rušenja njihovog svijeta i otkrivajući te uzroke povjeravali drugima svoje najintimnije tajne u teatru bili prvi koji su kasnije gradili porušene mostove. Oni su prvi pružili ruke suočavajući se sa svojom prošlošću onima sa druge strane, oni su prvi pravili prve korake. Oni su prvi počeli čitati zabranjenu lektiru jer je štampana ćirilicom, jer pisac nije iz našeg naroda, jer to nije u našoj tradiciji, jer… Oni su prvi o svemu progovorili javno i drugačije pokazujući da postoji, da može i na drugi način od službene istine. Svima njima, uz nadu, drama je dala snagu da to učine i prežive do danas.

     Sve to nas je činilo i čini mnogo zdravijim. Danas mi se čini da nismo donijeli odluku tog proljeća 1992. godine da radimo da bi bili jako bolesni. U to sam uvjeren jer svakodnevno dobro vidim svijet koji me okružuje i u kojem ponovo bježim sa svojim saradnicima u dramsku fikciju da se osnažimo i spremimo za sve izazove koje nam nudi život u ovom gradu i u ovoj zemlji.

Nedjelja, 31. juli 2022. godine

Bili smo svjedoci iz srca dešavanja

Austrijski kulturni forum Sarajevo najavio je da će pozorišni performans „Orlando Trip“ biti predstavljen na ovogodišnjem Festivalu kulture  Slovo Gorčina  – u nedjelju, 31. jula 2022. u 20:30 sati u Gradskoj kafani Stolac.

Pozorišni performans „Orlando Trip“ je kinematografska koncertna predstava o mitu o Orlandu: fokusira se na putovanje mladića imenovanog za ambasadora u Osmanskom carstvu, koji dvaput prelazi Mediteran i na koncu se vraća kao žena. Priča je ispričana kroz dvanaest pjesama s narativnim interludijima i praćena je video snimcima idiličnih asocijacija. To je priča o moru, o trijumfu podsvjesnog i o fenomenu fluidnosti. Autori predstave su duo „Fox on Ice“ – austrijski umjetnici Anna Maria Krassnigg i Christian Mair.

Na isti dan 1941. godine Ustaše su u Drugom svjetskom ratu u Kerestincu kod Zagreba strijeljale antifašističke borce i publiciste Božidara Adžiju, Ognjena Pricu i Otokara Keršovanija.

Dok isčitavam tekst o gostovanju predstave „Orlando Trip“ u Stocu i strijeljanju publicista u Kerestincu kroz misli mi prolaze nedovoljno ispričane priče iz Koštane bolnice u Stocu iz 1993. Godine i inih drugih stratišta, o kojima sam sa svojim mladim glumcima govorio u predstavi „Pax Bosniensis“. A ta predstava i njena dramaturška linija nije unaprijed smišljena, niti je rezultat promišljanja i brige o mogućoj publici i njenim reakcijama. To je linija naših života, to je dramaturgija stradanja ljudi sa kojima sam živio i djelio zlo koje nam je nametnuto. To je sam život kakav smo živjeli te četiri godine pakla. A život je bio borba nenaoružanih ljudi da prežive u bjesomučnom lovu na njih. Bio je to rat protiv ljudi, nenaoružanih ljudi, bilo je to vrijeme u kojem je smrt bila najbolji prijatelj, jer ono što smo živjeli i nije bio život. Zato su slike u „Pax Bosniensisu“ kao galerija naših života, kao zaustavljeno vrijeme bola, čak mnogima izgledaju nestvarne, a one jesu sam život.

   To nije imaginacija, to je pamćenje, istina, to je naše suočavanje sa prošlošću. Znam i vjerujem da je teško i zagušujuće za brojnu publiku u svijetu, ali igrati drugačije, manje snažno, ublažavati situacije i slično bila bi laž. Uostalom, zar se ovakve i slične situacije i ovog časa ne dešavaju na brojnim mjestima u svijetu. Sve ono što su nama radili rađeno je na mnogim mjestima prije, nije to neki bosanski ili balkanski patent. Došlo je to, kao iskustvo, iz svijeta koji je sad zagušen od onog što vidi kao rezultat svoje škole. Zato je dobro, za svakoga, i u svijetu i kod nas, u Bosni i Hercegovini, da s vremena na vrijeme, osjeti tu “zagušenost” i tjeskobu. Da nije toga ova predstava nebi trajala dvadesetšest godina i uvijek nalazila svoju publiku.  

   Kada je 1996. godine predstava krenula u svijet imao sam na umu samo potrebu da govorim kao svjedok. Želio sam svjedočiti kao akter koji je preživio, kao sudionik događanja koja su svijetu bila vijest. Nije bilo ljutnje, gorčine, nije bilo potrebe da se izaziva sažaljenje, niti da se informiše. Želio sam  našom predstavom reći da znamo šta se desilo i da niko, nigdje, nema pravo umjesto nas tumačiti šta smo proživjeli. To pravo pripada nama i htjeli smo to sa svjetskih pozornica svijetu reci direktno u lice.

Drugih motiva nije bilo. I svjedočili smo, a bili smo nezgodan svjedok, svjedok koji ništa ne krije i govori iz srca dogadjanja. Znam da je to za publiku bilo, često, šokantno, ali ja nisam birao publiku, publika je birala naše svjedočenje. Uvjeren sam da je nakon naše predstave razumijevanje stradanja bosansko-hercegovačkog naroda bilo jasnije svima koji su nas gledali. Ako sam u pravu vrijedilo je svjedočiti.           

         Odlazak u susjedne zemlje čije su vojske bile na protivničkoj strani nije bio jednostavan. Trebalo je pobijediti sebe, suočiti se sa svojom prošlošću i gledajući se u ogledalu sve rasčistiti. Nije to nimalo lako, ponekad ni jednostavno. Mnogo je krvi, boli, mrtvih…Trebalo je u vlastitom suočavanju sa svojom prošlošću doživjeti katarzu. Tek kada to uspiješ možeš krenuti na drugu stranu. A poslije toga moraš pobijediti prekorne poglede rodbine, prijatelja, sugrađana…, jer ideš neprijatelju. Kada to uradiš prvi put, imaš utisak da nije ni bilo pauze, jer sve je to nekad bila i tvoja domovina. Onda se počneš pitati zašto si uopšte i imao tremu, strah, oprez…

         „Pax Bosniensis“ je predstava koja je bila naše sklonište od rata, bio je to bijeg u teatarsku fikciju u kojoj smo nalazili smiraj, bila je to i naša ordinacija u kojoj smo liječili ranjene duše. Bilo je to jedino mjesto u kojem nismo osjećali strah. Jedino tu smo mogli sve, jedino tu smo bili gospodari života i smrti, iako je smrt zavodljivo plesala oko nas. Jedino tu, na probi, u improviziranom teatru bili smo sigurni.

Zato je jako važno da predstava ostane u svom izvornom okviru i ideji, jer ona ima kraj pun nade koji svijetu poručuje da je grupa mladih ljudi u Mostaru, u Bosni i Hercegovini septembra 1992. godine imala nadu i vjerovala u ljubav, a ne mržnju. Svako dodavanje bilo bi brisanje autentičnosti.

E to je naš glavni izazov u radu na terenu, ponuditi NADU svima sa kojima radimo i uvjeriti ih da u teatarskoj fikciji nađu sigurno utočište iz kojeg će oplemenjeni i oslobođeni lakše koračati kroz život.