Kliker.info

Ova sedmica bila je puna raznih aktivnosti koje su u mojim mislima pokrenule brojne komparacije i razmišljanja o apsurdima našeg društva koje smo prihvatili kao normalno stanje i ne pokušavamo baš ništa promjeniti istovremeno kukajući kako je sve otišlo do vraga. Zapravo čitavu sedmicu, inspirisan tim mislima, razmišljao sam o Bosni i Hercegovini i zapisivao neke moje ideje o mogućem putu ka boljem društvu u kojem živimo. Ali koga briga za moja razmišljanja. Zapisah neka od njih neka bar ostanu na papiru. Ako ti se da prelistaj bar.

Ponedjeljak, 29. juni 2026.

ANATOMIJA HISTORIJSKOG ZABORAVA: ZAŠTO SE PLAŠE LJILJANA?

Svjedoci smo još jedne, u nizu koordinisanih, političkih i medijskih ofanziva usmjerenih na samu srž bosanskohercegovačkog državnog identiteta. Ovog puta, na meti je prva zastava nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine – bijelo platno sa štitom i zlatnim ljiljanima. Kroz agresivan javni narativ, ova se zastava uporno i sistematski proglašava “ratnom”, “paravojnom” i “provokativnom”, a ide se čak i do zakonskih inicijativa za njenu potpunu zabranu.

Međutim, iza te navodne brige za “međuetnički sklad” krije se opasan istorijski revizionizam, duboki paradoks dvostrukih aršina i, iznad svega, paničan strah od kontinuiteta bosanske državnosti.

1. Pravna i istorijska činjenica: Zastava pod kojom smo ušli u UN

Prva i fundamentalna zamjena teza, koja se mora srušiti hladnim činjenicama, jeste namjerno izjednačavanje državnih simbola sa vojnim formacijama.

Uredbom Predsjedništva RBiH od 4. maja 1992. godine, zvanično su usvojeni grb i zastava Republike Bosne i Hercegovine. Dakle, to je bio legalni i legitimni simbol međunarodno priznate države. Pod tom zastavom sa ljiljanima, 22. maja 1992. godine, Bosna i Hercegovina je primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Ona je vijorila ispred sjedišta UN-a u New Yorku pored zastava svih ostalih suverenih država svijeta. Pod njom su radile sve državne institucije, od Predsjedništva do diplomatije, i pod njom su potpisivani međunarodni sporazumi.

Armija RBiH, kao legalna odbrambena vojna sila te države, koristila je elemente državnog grba za svoja obilježja, ali uz jasne modifikacije – dodavanje ukrštenih mačeva i vojnih natpisa. Proglasiti državnu zastavu “ratnom” i “neprijateljskom” samo zato što ju je koristila i vojska koja je branila tu državu, pravni je i logički apsurd. Po toj logici, svaka država na svijetu morala bi zabraniti sopstvenu zastavu nakon bilo kojeg rata.

2. Paradoks dvostrukih aršina: Legalizacija ratnog ekskluzivizma

Dok se pravno nesporna, prva državna zastava pokušava kriminalizovati, istovremeno svjedočimo apsolutnoj toleranciji – pa čak i institucionalizaciji – simbola koji nemaju nikakav državni, već isključivo ratni i jednonacionalni karakter.

Na teritoriji entiteta Republika Srpska i danas se bez ikakvih smetnji koristi trobojka koja je direktni kontinuitet simbola usvojenih u ratnom periodu. Iako je Ustavni sud BiH proglasio grb i himnu tog entiteta neustavnim jer su diskriminisali Bošnjake i Hrvate, politička i vizuelna ikonografija ostala je nepromijenjena.

Slična matrica prisutna je i na područjima pod kontrolom HDZ-a, gdje se kao zvanična “zastava hrvatskog naroda u BiH” koristi zastava bivše Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ova zastava, sa šahovnicom i pleterom, danas je integrisana u simbole pojedinih kantona i opština, iako direktno i nedvosmisleno simbolizuje ratnu paradržavnu strukturu.

Dolazimo do monstruoznog paradoksa: simboli pod kojima je država primljena u UN proglašavaju se nelegalnim i uvredljivim, dok se autentični ratni i jednonacionalni simboli, proistekli iz projekata podjele zemlje, tretiraju kao legalni, legitimni i “demokratski”. To je klasičan primjer političkog nasilja gdje se agresivnim ponavljanjem laži pokušava zamijeniti teza o tome šta je legalno, a šta ilegalno u ovoj zemlji.

3. Korijeni straha: Tvrtkov pečat i vjekovni kontinuitet

Zašto, dakle, ljiljani toliko smetaju? Odgovor ne leži u devedesetim godinama prošlog vijeka; korijeni tog straha su mnogo dublji i sežu u srednji vijek.

Zlatni ljiljan (Lilium bosniacum) autohtoni je bosanski simbol. On nije izmišljen 1992. godine u nekom političkom kabinetu. On je vjerna replika grba i zastave iz doba dinastije Kotromanića, posebno iz vremena kralja Tvrtka I, kada je srednjovjekovna Bosna bila najmoćnija država na Balkanu. Ljiljan je simbol bosanske autonomije, njene samobitnosti i njenog hiljadugodišnjeg trajanja koje prethodi i Otomanskom carstvu, i Austrougarskoj monarhiji, i komunističkoj Jugoslaviji.

I upravo u tome leži ključ hajke. Ideolozima etno-nacionalnih podjela i secesionističkih politika vitalno je važno da Bosnu i Hercegovinu predstave kao “vještačku tvorevinu”, kao “nemoguću državu” koja je nastala tek 1995. godine u Dejtonu, spajanjem tri zaraćena plemena.

Ako prihvate ljiljan, oni moraju prihvatiti i istorijsku činjenicu o vjekovnom kontinuitetu Bosne. Moraju prihvatiti da srednjovjekovna Bosna i njeno naslijeđe pripadaju podjednako svim njenim građanima i narodima. Zato je cilj dekretom i zakonom izbrisati Tvrtkovu Bosnu, svesti je isključivo na tri izolirana etnička tabora i time obesmisliti bilo kakvu ideju zajedničke budućnosti. Zabrana ljiljana je pokušaj amputacije kolektivnog sjećanja.

Zaključak: Šutnja kao pristanak na kapitulaciju

Pokušaj zakonske zabrane prve zastave Republike Bosne i Hercegovine nije tek puko dnevnopolitičko prepucavanje – to je strateški korak ka konačnom brisanju državnog suvereniteta i istorijske istine.

Ako kao društvo pristanemo na šutnju, ako dopustimo da nam se nametne osjećaj krivice zbog simbola pod kojima je ova zemlja međunarodno priznata, pristajemo na sopstvenu istorijsku kapitulaciju. Ljiljan ne smeta zato što je “ratni”. On smeta jer je najstariji, najčvršći i neoborivi dokaz da je Bosna postojala vijekovima prije onih koji bi danas da je ukinu, i da će postojati dugo nakon što oni odu sa političke scene.

A za sve ove neuke i zlonamjerne evo i jedna dodatna napomena iz estetskog i civilizacijskog aspekta: Ljiljan je u heraldici simbol čistote, nevinosti i Bogorodice, prisutan širom Evrope (od francuske dinastije Bourbon do firentinskih simbola). Predstaviti takav univerzalni, istorijski i evropski simbol kao “retrogradan” i “opasan” samo dodatno ogoljava primitivizam i namjere onih koji tu hajku vode.

Utorak, 30. juni 2026.

Jun 1992. u Mostaru: Odbrana od agresije ili uvod u novu okupaciju?

Historija Mostara i južne doline Neretve u ljeto 1992. godine već decenijama pati od selektivnog pamćenja i jednostranih narativa. Dok se kroz zvanične političke manifestacije i obilježavanja takozvanih „Lipanjskih zora“ ili „Dana pobjede“ slavi apsolutni trijumf i potpuno oslobođenje od srpsko-crnogorskog agresora, kasniji historijski tokovi, a naročito brutalna ratna i poratna zbilja pod dominacijom HDZ-ove politike, nameću jedno duboko i traumatično pitanje: Da li je dan oslobođenja za hiljade Mostaraca zapravo bio dan početka nove okupacije?

Da bi se na ovo pitanje odgovorilo na bazi činjenica, nužno je napraviti jasnu distinkciju između vojnog čina odbrane grada i političkih procesa koji su se odvijali u pozadini, a koji su u mjesecima nakon juna 1992. godine potpuno obesmislili pojam slobode za sve koji nisu pristali na koncept jednonacionalne paradržave.

Vojni imperativ odbrane vs. Politička uzurpacija

U junu 1992. godine, protjerivanje JNA (koja je formalno transformisana u Vojsku RS) i paravojnih formacija s desne i lijeve obale Neretve te njihovo potiskivanje na Podveležje, za običnog građanina Mostara imalo je samo jedno značenje – biološki opstanak i prekid paklenog granatiranja. U tim borbama, rame uz rame, ginuli su i Hrvati i Bošnjaci, okupljeni oko zajedničkog cilja: odbrane vlastitog doma. Samostalni bataljon odbrane Mostara, formiran pretežno od mostarskih Bošnjaka i patriota, te jedinice koje će kasnije činiti okosnicu Četvrtog korpusa Armije RBiH, dale su ključni, ravnopravan doprinos deblokadi grada.

Međutim, paradoks „oslobođenja“ nastupa jer je politička pozadina davno bila pripremljena za drugačiji scenarij. Političko vodstvo HDZ-a je još 18. novembra 1991. godine u Grudama proglasilo Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB), čiji je statut eksplicitno predviđao preuzimanje zakonodavne i izvršne vlasti.

Ključni korak ka političkoj uzurpaciji desio se neposredno prije same akcije oslobođenja, 15. maja 1992. godine, kada Općinski štab HVO Mostar donosi jednostranu Uredbu o privremenom ustrojstvu izvršne vlasti i uprave na području općine Mostar. Ovom uredbom ukinuta je legalna Skupština opštine Mostar i njeni izvršni organi, a sva vlast prenesena na HVO. Vojni uspjeh u junu poslužio je kao paravan za punu implementaciju ove odluke i uvođenje jednonacionalnog monopola nad oslobođenom teritorijom.

Simptomi nove okupacije: Puzajući aparthejd

Teza da je jun 1992. bio uvod u novu okupaciju najbolje se brani hronologijom administrativnih i vojnih pritisaka koji su uslijedili odmah nakon potiskivanja srpsko-crnogorskih snaga: Sistematsko ukidanje obilježja države BiH: Odmah po „oslobođenju“, HVO dekretima uvodi hrvatski dinar kao jedino legalno sredstvo plaćanja, privredni giganti poput Aluminija i Soko-la se jednostrano preimenuju i registruju pod okrilje HZ HB, a sa javnih ustanova skidaju se legalna obilježja Republike BiH i zamjenjuju šahovnicama.

Vojni ultimatumi i razbijanje zajedničkog fronta: Već u ljeto i jesen 1992. godine, HVO počinje s otvorenim pritiscima na pripadnike Samostalnog bataljona odbrane Mostara i tek formirane jedinice Armije RBiH. Borcima ne-hrvatima se nameće ultimatum da moraju potpisati lojalnost HVO-u, ući u njegov sastav i nositi njegova obilježja, ili predati oružje. Oni koji su odbili, proglašavani su “paravojnim formacijama”, čime je otvoren put za unutrašnji sukob.

Etnička homogenizacija i kulturocid: Jun 1992. donio je i masovni izgon preostalog srpskog stanovništva iz Mostara, koji je pratio stravičan čin kulturocida – sistematsko miniranje i rušenje Saborne crkve Svete Trojice u sredini tog mjeseca (između 15. i 18. juna), kao i manastira Žitomislić. Činjenica da su ovi spomenici srušeni nakon što su srpske snage napustile grad jasno pokazuje da nova vlast nije planirala obnovu multietničkog tkiva, već radikalno prekrajanje demografske i kulturne slike Mostara.

Nezamisliv je historijski apsurd da su ljudi koji su u junu 1992. krvarili za oslobođenje lijeve obale Mostara, samo nepunu godinu dana kasnije, u maju 1993. godine, od strane tog istog HVO-a masovno hapšeni i odvođeni u logore Heliodrom, Dretelj, Gabelu ili Vojno, dok su njihove porodice brutalno tjerane preko linije razdvajanja. Taj podatak je najeksplicitniji dokaz da režim koji je uspostavljen nakon juna 1992. za pro-bosanske građane nije bio oslobodilački, već okupacioni.

Zaključak

Problematizirati pitanje „da li je dan oslobođenja bio dan okupacije“ ne znači umanjiti značaj slamanja agresorskog obruča oko Mostara u ljeto 1992. godine. Naprotiv, to znači odbraniti historijsku istinu od političkog revizionizma.

Za sve one građane Mostara koji su sanjali slobodan, multietnički grad ravnopravnih ljudi, jun 1992. godine nije donio istinsku slobodu. On je bio tek tragična smjena straže

 Srijeda, 1. juli 2026.

Arhitekti rata kao neimari mira: Zašto je Bosna i Hercegovina zarobljena u dejtonskom kavezu?

Trideset godina nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu, njeno društvo i dalje tapka u mjestu, zarobljeno u permanentnoj političkoj krizi. Dok se domaći i strani analitičari neprestano pitaju zašto ova zemlja ne može napraviti suštinski iskorak prema naprijed, odgovor zapravo leži u samim temeljima na kojima je izgrađen postratni mir. Taj temelj – Dejtonski mirovni sporazum – učinio je nešto što se kosi sa svakom istorijskom i moralnom logikom: dozvolio je kreatorima rata da postanu kreatori i upravitelji mira.

Tri naziva, tri “istine” i apsurd paradržavnih vojski

Apsurd bosanskohercegovačke realnosti počinje već od jezika i narativa. Rat iz devedesetih danas u javnom prostoru ima tri službena naziva: odbrambeno-oslobodilački, domovinski i odbrambeno-otadžbinski. Kada god se spomenu ovi nazivi, nameće se logično i neizbježno pitanje: o kojoj “domovini” ili “otadžbini” govore oni koji su tokom rata nosili obilježja drugih država?

U pravnom i istorijskom smislu, jedina legalna vojna sila u zemlji bila je Armija Republike Bosne i Hercegovine, formirana odlukom legitimnih, međunarodno priznatih organa suverene države. Sve druge formacije – Vojska Republike Srpske i Hrvatsko vijeće odbrane – bile su tek vojna krila paradržavnih projekata stvorenih s ciljem uništenja i podjele te iste države. Te paradržavne vojske su finansirane, naoružavane i logistički pomagane iz Beograda i Zagreba, gdje su sjedili i njihovi stvarni vrhovni komandanti.

Međutim, Dejtonski sporazum je sve ove strukture izjednačio. Legalni organi države stavljeni su u istu ravan s paradržavnim tvorevinama koje su nastale na bazi udruženih zločinačkih poduhvata i genocida. Time je napravljen truli kompromis: rat je zaustavljen, ali su agresivni ciljevi devedesetih ustavno legalizovani i institucionalizovani. Rezultat toga vidimo danas – organizacije i političke partije koje baštine tradiciju tih paradržavnih organa i danas otvoreno propagiraju potpuno iste ciljeve kao i devedesetih, samo koristeći institucionalne mehanizme umjesto topova.

Bosanski presedan: Šta da je Hitleru dozvoljeno da vlada?

Da bi se shvatila sva pogubnost ovog modela, dovoljno je povući paralelu s modernom evropskom istorijom. Da li bi Njemačka nakon Drugog svjetskog rata ikada doživjela svoj ekonomski, moralni i društveni preporod da je poraženoj Hitlerovoj stranci (NSDAP) dopušteno da učestvuje u vlasti i kroji ustavni poredak nove države? Odgovor je jasan – ne bi.

Saveznici su 1945. godine shvatili da nema napretka bez radikalnog reza. Proveli su rigoroznu denacifikaciju, zabranili fašističke organizacije i trajno onemogućili ratnim strukturama pristup javnom i političkom životu. To je oslobodilo njemačko društvo tereta prošlosti i omogućilo mu da izgradi zdravu demokratiju.

U Bosni i Hercegovini primijenjen je potpuno suprotan, nakaradan eksperiment. Strankama i strukturama koje su organizovale i vodile ratne mašinerije ne samo da nije zabranjen rad, već im je dat ključ u ruke za upravljanje država. Ratni zločinci su sjedili u najvišim organima vlasti, krojili zakone i donosili odluke o sudbini preživjelih žrtava. Čak i danas, njihovi politički nasljednici iz istih fotelja blokiraju svaki pokušaj normalizacije države. Kreatori uništenja su postali neimari obnove, a to je kontradikcija koja u praksi ne može funkcionisati.

Kulturocid i obrazovni aparthejd: Kako se sistemski ruši država

Ako želite trajno uništiti jednu državu, nije potrebno stalno pucati; dovoljno je da joj uništite obrazovanje i kulturu. Upravo to je najstrašnija, a često prešućena dimenzija dejtonskog uređenja.

Dejton je u Bosni i Hercegovini stvorio čak trinaest potpuno nezavisnih obrazovnih programa i ministarstava. Ne postoji jedinstven obrazovni plan na nivou države, već tri potpuno odvojena sistema koji djecu od malih nogu uče da ne pripadaju istoj zemlji. Iz programa istorije sistematski je protjeran antifašizam i istina o Drugom svjetskom ratu. Izbrisana je zajednička istorija otpora fašizmu koja je nekada spajala ove prostore, a sve kako bi se stvorio vakuum u kojem lokalne etnonacionalne klike danas mogu rehabilitovati kvislinge, četnike i ustaše, pretvarajući ih u nove školske uzore.

Vrhunac tog obrazovnog i moralnog sunovrata jeste fenomen “dvije škole pod jednim krovom”. Ono što bi svugdje na svijetu bilo prepoznato kao čisti aparthejd i segregacija, OSCE i međunarodna zajednica su patentirali i godinama javnosti prezentovali kao svoje veliko “mirovno postignuće”. Umjesto da spajaju djecu, oni su ugradili zidove posred školskih hodnika. Isti obrazac prepisan je i na kulturu, koja je potpuno rascjepkana i prepuštena na milost i nemilost lokalnim šovinizmima. Posljedice su danas evidentne: odgajaju se generacije koje se međusobno ne poznaju, koje se plaše jedni drugih i koje su kroz školske klupe indoktrinisane da mrze državu u kojoj su rođene.

Dejtonski kavez: Sistem koji štiti sam sebe

Često se čuju floskule kako se Dejtonski ustav može mijenjati “unutar institucija” i kroz “dogovor domaćih lidera”. To je čista utopija. Dejtonski okvir pruža samo teoretsku, apstraktnu mogućnost za promjenu, dok je u praksi suštinsku promjenu učinio nemogućom.

Ugrađivanjem mehanizama poput etničkog veta i entitetskog glasanja, sistem je dizajniran tako da oni koji žele destrukciju države imaju apsolutnu moć da blokiraju bilo kakvu reformu koja bi BiH transformisala u modernu, građansku i funkcionalnu demokratiju. Oni nemaju nikakav interes da mijenjaju sistem koji ih hrani, štiti od krivičnog gonjenja i omogućava im da kroz kontrolu obrazovanja i medija održavaju atmosferu straha. Dejton je, dakle, uspješno zaustavio ubijanje, ali je istovremeno zabetonirao stanje konflikta u institucijama i učionicama, onemogućivši bilo kakav stvarni napredak.

Zaključak: Ko je nametnuo okvir, jedini ga može i promijeniti

Unutar postojećeg ustavno-pravnog okvira, Bosna i Hercegovina nema nikakvu šansu za suštinski napredak. Svako insistiranje na “domaćem dogovoru” s onima koji državu ne žele jeste saučesništvo u njenom tihom umiranju.

Lopta se mora vratiti na teren onih koji su ovaj nakaradni sistem osmislili i nametnuli. Međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, jedina ima i legalni mandat i istorijsku odgovornost da promijeni okvir koji je postao kočnica napretka. Ako su devedesetih zbog viših ciljeva zaustavljanja rata morali napraviti kompromis s paradržavnim strukturama, danas, trideset godina kasnije, nemaju pravo održavati taj neuspjeli eksperiment na životu i mirno posmatrati kako kroz podijeljene škole cementiraju trajnu propast jedne države.

Bosni i Hercegovini nije potrebna kozmetička reforma; njoj je potrebna radikalna promjena okvira – prelazak sa dejtonske etnokratije na evropsku, građansku demokratiju. Tek kada se sistem očisti od ratnih ciljeva, paradržavnih narativa i obrazovnog aparthejda, ova zemlja će prodisati i krenuti naprijed. Sve ostalo je samo produžavanje agonije u kojoj kreatori rata, uz aminovanje međunarodne zajednice, već tri decenije uspješno simuliraju mir.

Četvrtak, 2. juli 2026.

USTANAK OLOVKOM: Može li Bosna i Hercegovina biti naša jedina stranka?

Primiče se još jedan 4. juli. Ove godine navršava se tačno 85 godina od historijske odluke Politbiroa KPJ o podizanju ustanka u okupiranoj, raskomadanoj i obezglavljenoj Kraljevini Jugoslaviji. Iz današnje perspektive komfora, apatije i vječitog izgovora kako se „ništa ne može promijeniti“, vrijedi se podsjetiti golih činjenica iz tog ljeta 1941. godine.

U tom trenutku, Partija je bila zabranjena, proganjana i djelovala je iz duboke ilegale. Imala je jedva 12.800 članova i oko 60.000 skojevaca. Nasuprot njih stajala je najbrutalnija i najmoćnija vojna mašinerija u historiji čovječanstva, podržana domaćim kvislinzima i izdajnicima svih boja. Matematika je govorila da nemaju nikakve šanse. Logika je nalagala da se sakriju i čekaju da oluja prođe.

Ali oni nisu brojali neprijateljske tenkove, nego su mjerili sopstveni moral i spremnost na žrtvu. Između udobnosti pokoravanja i izvjesnosti smrti na vješalima ili u borbi, izabrali su borbu. I uspjeli su. Upalili su svjetlo usred potpunog evropskog mraka.

Dok razmišljam o tom historijskom fenomenu, ne mogu a da ne pogledam u kalendar ispred sebe. Pred nama je oktobar. Pred nama su izbori. I sve češće hvatam sebe kako ljudima govorim: naš predstojeći izlazak na birališta mora biti naš ustanak. Naše oslobađanje od straha, od ucjena i, što je najopasnije, od apstinencije.

Danas nam ne trebaju puške. Danas je olovka naša jedina i najjača municija.

Ali da bismo tu olovku uopšte uzeli u ruku, moramo pobijediti onaj tihi, puzajući strah koji nam vlast godinama sistemski nameće kako bi vladala. Danas nas ne straše logorima i strijeljanjima, ali nas drže u modernom ropstvu ucjenjujući nas golom egzistencijom. Ljudi šute i saginju glavu jer se boje da će izgubiti posao u nekoj javnoj ustanovi, da im dijete neće dobiti stipendiju, da će im propasti biznis ako javno kažu šta misle, ili da će im ukinuti neku mizernu socijalnu pomoć. Vlast je od države napravila privatni feud u kojem se poslušnost kupuje, a neslaganje kažnjava.

Uz taj ekonomski, vlast nam nameće i duboki duhovni kavez, u čemu im sramnu ulogu igraju vrhovi vjerskih zajednica. Umjesto da budu glas savjesti, morala i utjehe obespravljenima, oni su se pretvorili u direktne političke logističare vladajućih partija. Sa minbera i oltara, umotano u vjerske dužnosti, vjernicima se suptilno ili potpuno otvoreno suflira za koga moraju glasati. Skrivajući se iza brige za narod, vjerski lideri zapravo čuvaju privilegije političkih moćnika, dok istovremeno anesteziraju vjernike i ulijevaju im strah da je svaka pobuna protiv korumpirane vlasti zapravo izdaja sopstvenog identiteta.

Zato nam je danas, više nego ikad, potrebno i oslobađanje od tog klerikalnog uticaja. Istinski ustanak podrazumijeva i povratak vjere tamo gdje joj je i mjesto – u srca i privatnost ljudi, a njeno potpuno micanje iz izbornih inženjeringa. Ako su 1941. godine i vjernici i ateisti znali prepoznati lažnu moralnu brigu onih klerika koji su paktirali sa zlom, moramo i mi danas progledati i shvatiti da se Bog ne nalazi na glasačkom listiću niti u stranačkim centralama.

I baš tu moramo povući najvažniju paralelu sa ustanicima iz 1941. godine. Pomislimo na trenutak na taj nivo morala: ti mladi ljudi su u ustanak išli svjesni da mogu izgubiti rođeni život. Ostavljali su porodice, domove, mladost i budućnost, idući u potpunu neizvjesnost pod mecima. Stavimo na kantar tu spremnost na ultimativnu žrtvu naspram našeg današnjeg straha od gubitka stranačkog posla ili sitne privilegije. Ako su oni imali hrabrosti da pred cijevima zloglasnih imperija brane pravo na postojanje, zar mi nemamo toliko dostojanstva da iza paravana, u potpunoj tajnosti i sigurnosti glasačke kutije, zaokružimo slobodu bez straha da će nas iko vidjeti?

Moja osnovna teza u ovom kritičnom, prelomnom vremenu jeste da – metaforički rečeno – u oktobru jedina stranka za sve nas mora biti Bosna i Hercegovina. Šta to zapravo znači? To znači da je kucnuo čas u kojem sve naše ideološke, političke, pa i lične razlike moramo staviti u stranu. Moramo se okupiti oko onog minimalnog, a zapravo najvećeg zajedničkog imenitelja: oko opstanka ove zemlje, vladavine prava, prava na dostojanstven život i budućnosti generacija koje dolaze.

Baš onako kako su to uradili Titovi partizani četrdesetih godina prošlog vijeka. Među njima nisu svi bili ubijeđeni komunisti; u šumu su otišli i radnici, i seljaci, i profesori, i vjernici, i ateisti, jer su znali da bez slobodne teritorije i uništenja fašizma nijedna njihova pojedinačna ideja ili identitet ne vrijede ništa. Prvo se brani kuća, pa se tek onda dogovara o rasporedu namještaja.

Da je takvo jedinstvo moguće i danas, u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini, ne moramo dokazivati komplikovanim političkim teorijama. Dovoljno je pogledati tribine kada igra fudbalska reprezentacija BiH.

U tim trenucima, kada se hiljade ljudi slije na stadion ili ispred ekrana, niko nikoga ne pita za ime, partijsku knjižicu, kanton ili entitet. Disanje je ujednačeno, energija je zajednička, cilj je jasan. Ta nevjerovatna, masovna sinergija oko jedanaest momaka na terenu je živi dokaz da mi znamo i možemo biti jedno kada prepoznamo zajednički ponos i interes.

Zašto onda tu energiju sa stadiona ne bismo prelili na biračka mjesta? Ako možemo devedeset minuta gorjeti za reprezentaciju, možemo i tih pet minuta u oktobru odvojiti da spasimo državu u kojoj ta reprezentacija živi.

Bilo bi kukavički i nepravedno prema onim herojima iz 1941. godine da danas odustajemo jer nam se „gade političari“ ili jer mislimo da je „sve namješteno“. Ako su oni u opancima, bez oružja i hrane, mogli krenuti protiv Trećeg Rajha, možemo i mi prošetati do glasačke kutije bez straha da će nam se išta desiti.

Sve je do nas. Oktobar je naša šansa da pokažemo da šutnja nije otpor, već da je otpor čin odgovornosti i ljubavi prema domovini. Bosna i Hercegovina je naša jedina stranka. Izađimo i pobijedimo.

 Petak, 3. juli 2026.

PROMICANJE EKSKLUZIVNOSTI ILI PROTOČNI BOJLER ZA TUĐE PROJEKTE

Pročitah program „Mostarskog ljeta 2026.“ Ne mogu da ne odreakujem. Naime, postoji duboka, civilizacijska razlika između kreiranja kulture i pukog organizovanja zabave. Kada je 1979. godine pokrenuto Mostarsko ljeto – kao prvi ljetni festival u Bosni i Hercegovini – ono nije zamišljeno kao ljetna razonoda, niti kao usputna tezga za estradu i prožvakane reprize. Ono je rođeno kao estetski iskorak, kao generator novih kulturnih vrijednosti i kao hrabar, ambijentalni teatar zbog kojeg se u Mostar dolazilo s poštovanjem i uzbuđenjem. Danas, decenijama kasnije, posmatramo festival koji je sopstveni historijski kapital zamijenio linijom manjeg otpora. Dok se aktuelni organizatori kriju iza statistika o posjećenosti i izgovora o budžetima, postaje bolno očigledno da oni zapravo ne pamte šta su naslijedili. Jer da pamte, znali bi da se ugledom ne trguje za jeftine aplauze i da Mostarsko ljeto ne smije biti svedeno na nivo provincijske smotre, već mora ostati ono što je nekada bilo – praznik umjetnosti koji diktira standarde, a ne festival koji podilazi najnižem zajedničkom imenitelju.

Zašto su ovakvi festivali uopće nastajali i koji se ključni cilj vremenom iskristalisao valja se podsjetiti.

Pa zašto je počelo organizovanje reprezentativnih ljetnih festivala?

Kada su se nakon Drugog svjetskog rata (tokom 50-ih, 60-ih i 70-ih godina) počeli rađati veliki ljetni festivali u Jugoslaviji (poput Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, pa kasnije i Mostarskog ljeta osnovanog 1979. godine), motivi su bili višeslojni:

Izlazak iz “zatvorenih kutija”: Pozorišta, opere i galerije su tokom sezone bili rezervisani za zatvorene prostore i često hladnu, institucionalnu atmosferu. Ljetni festivali su nastali iz potrebe da se kultura “oslobodi”, da izađe na trgove, u avlije, među zidine i pod zvijezde. Ambijentalni teatar je davao potpuno novu dimenziju klasičnim djelima.

Decentralizacija kulture i prestiž: Cilj je bio dokazati da se vrhunska umjetnost ne dešava samo u prijestonicama (Sarajevu, Beogradu, Zagrebu). Mostar je sa svojom specifičnom arhitekturom, svjetlošću i duhom bio idealna kulisa za kreiranje autentičnog kulturnog centra.

Kulturni turizam (u povoju): Ideja je bila privući ljude koji ljeti putuju ili borave u regiji, nudeći im sadržaj koji parira evropskim metropolama. To nisu bile usputne tezge, već namjenski građeni programi.

Koji se ključni cilj koji se vremenom iskristalisao?

Iako su festivali počeli kao manifestacije zabavno-edukativnog karaktera, s godinama se kao ključni, vrhovni cilj iskristalisao: Produkcija ekskluzivnosti i pomicanje granica (Estetski iskorak).

Ključni cilj reprezentativnog ljetnog festivala nije bio da bude vodič kroz ono što već postoji, nego generator novih kulturnih vrijednosti.

Ključni cilj koji se podrazumijevao u praksi bio je:

Premijernost kao imperativ: Festival je morao imati vlastitu produkciju. Dovesti predstavu koja je već odigrana 50 puta u nekom teatru smatralo se linijom manjeg otpora. Cilj je bio okupiti kremu umjetnika ex-Yu prostora koji bi u Mostaru proveli mjesec dana i kreirali predstavu baš za taj prostor (npr. za dvorište Koski Mehmed pašine džamije ili Pećinu, te dvorište tada Univerzitetske biblioteke itd.). Sjetimo se izvanrednih predstava pod Pećinom „Ne“ i „Sada je i tebi kraj“ čije su premijere i brojne reprize unaprijed bile rasprodane.

Kulturna diplomatija i razmjena: Mostarsko ljeto je imalo cilj da u grad donese ono najbolje što svijet i regija nude (veličanstvena gostovanja naprimjer Ljiljane Molnar Talajić ili Sonje Savić), ali i da Mostar pozicionira na mapi kao ravnopravnog koproducenta.

Edukacija i odgoj publike: Vrhunski festivali nisu podilazili ukusu publike; oni su taj ukus oblikovali. Publika je dolazila s povjerenjem da će gledati nešto izazovno, avangardno i veliko. Valja se prisjetiti veličanstvenih književnih susreta sa Ilijom Ladinom ili Jevremom Brkovićem kojima je u kasni večernji sat u Starom gradu prisustvovalo više stotina posjetilaca.

Nekada je ključni cilj bio stvaranje i rizik (premijere, visoka kultura, internacionalna razmjena), dok se danas, uslijed nedostatka budžeta, ali i vizije, cilj često svodi na puko preživljavanje i podilaženje masovnom ukusu (estrada i reprize). Danas se festivali često pretvaraju u “smotre” (gdje se samo ređaju gostovanja koja su jeftina ili lako dostupna), umjesto da budu “producenti” (mjesta gdje se rađa nova umjetnost).

Gubitkom te težnje ka ekskluzivnosti i estetskom riziku, ljetni festivali gube svoj osnovni postulat – postaju manifestacije, a prestaju biti praznici umjetnosti.

Danas se prečesto susrećemo sa sindromom “historija počinje od nas”. Trenutni menadžmenti u kulturi često opravdavaju nedostatak vizije finansijama, ne shvatajući da je ključna razlika između nekad i sad zapravo razlika u ambiciji, ukusu i poštovanju publike.

Mostarsko ljeto nije osnovano da bi bilo protočni bojler za tuđe projekte, već fabrika nove umjetnosti. Festival je nekad bio producent. Umjetnici su dolazili, živjeli s gradom i stvarali komade namjenski za mostarske avlije, pećine, atrije i parkove. To je bio estetski rizik, za koji se nečesto tražila karta više.

Festival je danas postao smotra i rent-a-prostor. Dovode se gotove, prožvakane predstave i estradni programi koji su već obišli svaku salu u regiji. Danas se ne stvara, danas se samo “odrađuje”.

To je trgovanje ugledom za jeftinu posjećenost. Sindrom estrade ubija festival, a argument “ali narod to voli i dvorane su pune” u suštini srozava nivo festivala i grad pretvara u daleku provinciju. Takva provincijalizacija dugoročno uticaće i na razvoj turizma, ali i nastavak bijega brojnih građana ovoga grada drugdje.

Uloga reprezentativnog festivala je da odgaja publiku, a ne da joj podilazi. Kada u program festivala uvrstiš estradu pod krinkom “kulture za mase”, ti zapravo priznaješ kapitulaciju.

Dovođenjem lakih nota i populističkih sadržaja na mjesta koja su pamtila vrhunske teatarske ansamble, pisce i muzičare, današnji organizatori krčme historijski kapital koji nisu sami stekli. Oni troše ime “Mostarskog ljeta” da bi opravdali jeftinu zabavu.

Mostar nije samo kulisa; on je bio ravnopravan glumac u tim predstavama. Pretvaranjem festivala u niz repriza izgubili smo osjećaj za prostor. Vrhunski festivali koriste grad tako da ga transformišu, a današnji organizatori ga koriste samo kao geografsku odrednicu na plakatu.

Oni koji danas sjede u organizacionim odborima moraju shvatiti da Mostarsko ljeto nije njihova privatna prćija niti vikend-zabava, već javno dobro s obavezujućim naslijeđem.

Izgovori o nedostatku novca drže vodu samo dok ne pogledate u šta se taj novac ulaže. Novca očito ima za estradne honorare i reprizne tezge, ali nema hrabrosti za autorsku premijeru i umjetnički rizik.

Gospodo, vi ne pravite festival, vi pravite ljetni sajam kulture. Između ta dva pojma zjapi provalija koju vaša neupućenost ne može premostiti.

Danas nas ubjeđuju da je uspjeh ako je trg pun. Ali pitanje je čime ste ga napunili? Mostarsko ljeto je nekada punilo glavu i dušu, a danas puni samo statističke izvještaje za donatore.

Neznanje nije opravdanje. Ako današnji organizatori ne pamte šta je to bilo, dužnost im je da pročitaju, pitaju i nauče. Mostarsko ljeto im nije ostavljeno u amanet da bi ga sveli na nivo osrednje ljetne kulturno-umjetničke razonode, već da drže ljestvicu visoko – tamo gdje je nekada s razlogom bila postavljena.

Mostarsko ljeto zaista ima mitski status u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Transformacija od prestižnog, elitnog kulturnog događaja (u najboljem smislu te riječi) do festivala koji se danas prečesto oslanja na estradu i reprize je bolna tačka mnogih koji se sjećaju njegovih zlatnih godina.

Subota, 4. juli 2026.

Privatizacija patriotizma i budžetski klijentelizam: Šta otkriva sukob boračkih udruženja?

Javni prostor u Bosni i Hercegovini decenijama je zasićen teškim istorijskim narativima, ali rijetko kada se u ogoljenoj formi može vidjeti kako se ti narativi koriste kao paravan za političku moć i raspodjelu budžetskog novca kao što je to slučaj u nedavnim dešavanjima u Kantonu Sarajevo. Slučaj isključenja Saveza antifašista i boraca NOR-a (SABNOR) iz Koordinacije boračkih udruženja Kantona Sarajevo otvorio je pandorinu kutiju institucionalnog apsurda i nametnuo pitanje: ko ima monopol na definisanje patriotizma i antifašizma u ovoj zemlji?

Moć bez odgovornosti: Kako neformalno tijelo postaje organ vlasti

Prvi i osnovni problem koji ovaj slučaj generiše jeste institucionalne prirode. Koordinacija boračkih udruženja proisteklih iz rata devedesetih godina po svojoj strukturi predstavlja neformalni organ. Pa ipak, uprkos svom neformalnom statusu, ovo tijelo u praksi demonstrira moć i ovlaštenja zvaničnih organa vlasti – donosi odluke o isključenju legitimno registrovanih organizacija civilnog društva, što za direktnu posljedicu ima uskraćivanje finansijskih sredstava iz javnih budžeta.

Odakle neformalnom tijelu takva sistemska moć? Odgovor leži u činjenici da ova udruženja i njihova rukovodstva ne djeluju autonomno, već služe kao produžena ruka vladajućih političkih struktura. Provodeći direktno stranačku politiku, Koordinacija dobija prećutni legitimitet od nosilaca vlasti da djeluje iznad zakona. Kada jedno neformalno tijelo preuzme ulogu sudije i egzekutora u upravljanju javnim finansijama, ulazimo u zonu potpunog klijentelizma gdje stranački interes nadvladava institucije države.

Razobličavanje matrice: Konstrukcija “antifašizam = komunizam”

Uvid u zvaničnu prepisku aktera ovog sukoba, posebno u materijal naslovljen kao “Čuperak na današnji dan jebem i tebe i sve tvoje komunističke članove.docx”, otkriva ideološku matricu kojom se rukovode pojedinci na čelu određenih udruženja. U spomenutom dopisu, autor Muhamed Švrakić (ispred organizacije Nova Vogošća d.o.o. i udruženja Zelene beretke) koristi agresivnu ad hominem retoriku, nastojeći po svaku cijenu izjednačiti antifašizam sa komunizmom.

Ova konstrukcija – prema kojoj su današnji antifašisti tek sljedbenici sistema protiv kojeg se, navodno, trebalo boriti – predstavlja svjestan pokušaj delegitimizacije tekovina četrdesetih godina. Suprotno tvrdnjama da se ovdje radi o pukom neznanju ili površnom poznavanju prošlosti, posrijedi je namjeran i sistemski istorijski revizionizam. Cilj ovog revizionizma nije utvrđivanje istorijskih činjenica, već stvaranje novih, rigidnih podjela unutar bosanskohercegovačkog društva. Negiranjem i demonizacijom antifašističkog naslijeđa iz Drugog svjetskog rata, pojedina udruženja iz devedesetih nastoje uspostaviti apsolutni monopol na pojam patriotizma, čime se direktno sabotira kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine.

Hiperprodukcija udruženja i marginalizacija stvarnih boraca

Ovaj sukob je zapravo samo simptom mnogo dublje društvene anomalije – fenomena mnoštva boračkih organizacija u Bosni i Hercegovini. Umjesto jedinstvenog i snažnog sistema zaštite prava onih koji su branili zemlju, svjedočimo stalnom usitnjavanju i osnivanju novih udruženja. Razlog za ovu hiperprodukciju rijetko leži u brizi za populaciju koju predstavljaju; mnogo češće se radi o obezbjeđivanju logistike, kancelarija, plata i grantova za uska rukovodstva tih organizacija.

Na taj način stvorena je klijentelistička mreža u kojoj političke partije kroz netransparentne budžetske transfere kupuju lojalnost boračkih rukovodstava, pretvarajući ih u svoje glasačke mašinerije i jurišnike po potrebi. U takvom sistemu, stvarni borci, invalidi i porodice šehida i poginulih boraca ostaju na margini društva, dok njihova formalna rukovodstva troše značajna budžetska sredstva bez polaganja računa javnosti.

Zaključak: Kud vodi radikalni revizionizam?

Kontinuitet borbe protiv fašizma u Bosni i Hercegovini – od 1941. do 1945, kao i od 1992. do 1995. godine – istorijska je činjenica i jedini stvarni temelj opstanka ove države. Svaki pokušaj da se borba Armije RBiH suprotstavi tekovinama Narodnooslobodilačke borbe (NOB) predstavlja direktan udar na stubove na kojima počiva multietnička i civilizovana BiH.

Ako se ovaj trend neformalnog vladanja, radikalnog istorijskog revizionizma i etno-ideološkog čišćenja javnog prostora nastavi, posljedice po bh. društvo biće katastrofalne. Svjesno produžavanje i produbljivanje podjela služi isključivo očuvanju postojeće političke elite na vlasti, dok društvo gura u potpunu izolaciju, plemensku svijest i anarhiju u kojoj neformalne grupe građana postaju važnije od zakona. Vrijeme je da se javnost, ali i same institucije sistema, zapitaju po kojim kriterijima se stotine hiljada maraka dodjeljuju udruženjima čiji se rad svodi na međusobne uvrede, privatizaciju patriotizma i ideološke obračune. Istorija se ne može prepravljati stranačkim dekretima, a opstanak države se ne brani eliminacijom njenih antifašističkih temelja.

 Nedjelja, 5. juli 2026.

BOSANSKI PARADOKS: KAKO NAM JE VJERA SKROJILA NACIJE 

Danas sam na Kozari. Obilježavamo godišnjicu još jednog 4. jula. Obilježavamo Kozarsku epopeju i sjećamo se hiljada nevino stradalih civila 1942. godine na ovoj slavnoj planini. Sve to odvelo me u bolna razmišljanja o nama samima i izvorištima naših stradanja. Postoji li na mapi svijeta država u kojoj je historijski sat kucao čudnije nego u Bosni i Hercegovini? U većem dijelu Evrope, moderni nacionalni identiteti nicali su iz zajedničkog jezika, geografskog prostora ili državotvorne tradicije. Francuz je Francuz, a Nijemac Nijemac, bez obzira na to pred kojim oltarom kleče. Na Balkanu, a s najviše tragične dosljednosti upravo u Bosni, taj proces je tekao u obrnutom, gotovo neprirodnom smjeru: konfesionalna pripadnost postala je jedina brava kroz koju se ulazilo u nacionalni identitet. Vjera nije ostala privatni odnos čovjeka i Boga; ona je postala apsolutni i jedini marker naroda.

Tako je, kroz vijekove političkih pritisaka, lažnih tumačenja i geopolitičkih igara, rastočeno biće jedne zemlje. Izbrisani su, ili gurnuti u duboki historijski zaborav, oni iskonski „Dobri Bošnjani“ koji su imali svoju državu i svoj autentični identitet prije nego što su ih vjetrovi s istoka i zapada podijelili u strogo ograđene torove.

Plastičan, gotovo bolan primjer tog naknadnog krojenja historije i retroaktivnog crtanja etničkih granica jeste sudbina kraljice Katarine Kosače-Kotromanić. Ako danas slušate zvanične narative, Katarina se tretira isključivo kao Hrvatica, a u školskim udžbenicima i javnom prostoru uporno i pogrešno kruniše titulom „posljednje bosanske kraljice“. Međutim, historijska zbilja nudi mnogo kompleksniju, bogatiju i, u krajnjoj liniji, istinitiju sliku. Katarina je bila kći hercega Stjepana Vukčića Kosače, zakletog pripadnika autohtone Crkve bosanske, i Jelene Balšić, zetske princeze odrasle u pravoslavnoj tradiciji. Udajom za kralja Stjepana Tomaša, ona prihvata katoličanstvo. Katarina je, dakle, u svom sopstvenom biću i porijeklu nosila sav unutrašnji religijski pluralizam i složenost srednjovjekovne Bosne. Svesti nju danas isključivo na jedan moderni nacionalni korpus, a brisati njene korijene, pokazuje kako vjerski ključ retroaktivno falsifikuje prošlost.

Da je vjerski identitet u Bosni oduvijek bio moneta za potkusurivanje u velikim političkim igrama, najbolje pokazuje sudbina same dinastije Kotromanić neposredno pred slom države. Sam kralj Stjepan Tomašević bio je sin kralja Stjepana Tomaša i njegove prve supruge Vojače. Taj brak je bio sklopljen u duhu domaće tradicije, po običajima Crkve bosanske. Međutim, kada su geopolitički pritisci Vatikana postali preveliki, a Tomaš morao dokazati svoju privrženost katoličanstvu kako bi osigurao papsku krunu i pomoć protiv Otomana, interes je pregazio porodicu i tradiciju. Papa poništava brak sa Vojačom pod izgovorom da je sklopljen u „heretičkoj“ crkvi, kralj ženi Katarinu Kosaču iz političkog interesa, a sin Stjepan Tomašević, rođen iz tog autentičnog bosanskog braka, primoran je da iz političke nužde i sam prihvati katoličanstvo.

A stvarna posljednja bosanska kraljica, Marija (Mara) Tomašević, rođena kao Jelena Branković, donosi nam još eksplicitniji dokaz o tome koliko su tadašnje dinastičke i narodne veze bile isprepletene mimo današnjih šablona. Kći srpskog despota, odrasla u pravoslavlju, udajom za Stjepana Tomaševića ulazi u katolički bosanski dvor i uzima ime Marija. Njen suprug, posljednji bosanski kralj, nakratko je prije dolaska na bosanski tron vladao i Smederevom kao posljednji srpski despot.

U tom posljednjem bosanskom kraljevskom paru sažela se čitava tragedija i dinamika ovih prostora: pravoslavna princeza postaje bosanska katolička kraljica, a katolički princ nosi titulu srpskog despota. Ko su oni u današnjim udžbenicima? Pokušaj da ih uguramo u savremene nacionalne fioke potpuno obesmišljava njihovu stvarnu historijsku ulogu. Oni nisu bili preteče modernih podjela; oni su bili oličenje geopolitičke i porodične prožetosti ovog podneblja.

Ovdje se prirodno nameće pitanje: zašto se prava posljednja kraljica Marija u zvaničnoj politici sjećanja uporno prešućuje, dok se mit o Katarini agresivno forsira? Odgovor leži u kasnijem ideološkom inžinjeringu koji je trebao jednostavne simbole, a ne historijsku kompleksnost. Katarina je insistiranjem na djevojačkom prezimenu Kosača morala poslužiti kao most za uvezivanje hercegovačkog tla sa bosanskom krunom u procesu buđenja modernog hrvatskog nacionalizma u 19. vijeku.

U tu svrhu skrojen je i čuveni mit o njenom rimskom testamentu, kojim navodno ostavlja Bosnu u amanet Svetoj Stolici. Taj dokument otvara ogromne historijske i pravne sumnje. Prije svega, niko nikada nije vidio originalni dokument, već isključivo vatikanske prepise. Drugo, i još važnije: kako je Katarina, koja je imala status kraljice majke (udovice bivšeg kralja), uopšte mogla imati pravni legitimitet da piše testament o sudbini države pored žive, legitimne i krunisane posljednje kraljice Mare? Pravno gledano – nikako. Ali Mara se, kao kći srpskog despota rođena u pravoslavlju, koja je nakon pada kraljevstva izbjegla na teritoriju Osmanskog carstva i tamo umrla ostavivši izgubljen grob, prosto nije uklapala u jednobojne nacionalne šablone. Katarina, sahranjena u srcu Rima pod kapitolskim svodovima crkve Santa Maria in Aracoeli, bila je mnogo pogodniji materijal za stvaranje mita.

Kada je 1463. godine ta država konačno šapatom pala, ti lomovi identiteta nisu prestali – oni su samo dobili novu, još dramatičniju formu pod otomanskom vlašću. Sa dolaskom islama, na sceni se javlja novi paradoks koji će vijekovima kasnije služiti kao pogonsko gorivo za rastakanje zemlje. Lokalno stanovništvo koje je prihvatilo islam – potomci onih istih „Dobrih Bošnjana“ – vremenom je kroz prizmu vjere izjednačeno sa samim carstvom.

Tako dolazimo do fenomena da su bosanski muslimani nazivani „Turcima“, iako sa etničkim Turcima iz Anadolije nisu imali nikakve krvne ni jezičke veze. Što je najgore, pod uticajem otomanskog teokratskog sistema (millet sistema), gdje je vjera značila državljanstvo, mnogi su i sami sebe počeli nazivati Turcima. Bio je to političko-vjerski konstrukt: ako si musliman, ti si dio vladajuće klase, a vladajuća klasa je „turska“. Istovremeno, hrišćanski podanici su u toj matrici viđeni isključivo kroz svoj vjerski status – kao pravoslavna ili katolička „raja“. Nacionalna pripadnost državi i zemlji Bosni time je počela da se topi, a narod je polako navikavan da domovinu ne vidi u zemlji u kojoj je rođen, već u dalekim centrima vjerske i političke moći.

Prave, tektonske promjene i konačno rastakanje bosanskog nacionalnog bića nastupaju u drugoj polovini 19. i prvim godinama 20. vijeka. To je period kada slabi stisak umirućeg Otomanskog carstva, a na Balkanu se rađaju moderni nacionalni pokreti. Međutim, dok su drugi narodi svoje pokrete gradili unutar sopstvenih geografskih granica, u Bosni i Hercegovini se desio agresivan uvoz gotovih nacionalnih identiteta iz susjedstva.

Vjerske institucije, škole i novonastala kulturna društva postali su poligoni za politički inžinjering. Bosanski pravoslavci, koji su vijekovima dijelili sudbinu ove zemlje, preko Srpske pravoslavne crkve i obrazovnih kanala iz Beograda sistematski su integrisani u srpski nacionalni korpus. Gotovo simultano, bosanski katolici su, kroz djelovanje franjevaca i pod uticajem kulturnih centara iz Zagreb, preko noći preimenovani u Hrvate.

Odjednom, zajednička historija, isti jezik i vjekovni suživot na istoj zemlji nisu značili ništa. Ako si išao u crkvu nedjeljom, tvoja domovina više nije bila Bosna – tvoj duhovni i politički centar premješten je preko Save ili preko Drine.

Najveći historijski apsurd i tragedija ovog procesa prelomili su se preko leđa bosanskih muslimana. Dok su pravoslavci postajali Srbi, a katolici Hrvati, muslimani su ostali u identitetskom vakuumu. Susjedni nacionalizmi su ih posmatrali kao „zabludjelu braću“ koju treba asimilirati, dok su s druge strane, u pežorativnom smislu, i dalje nazivani „Turcima“. Kada je Austrougarska okupirala BiH 1878. godine, njen upravitelj Benjamin Kallay pokušao je uvesti koncept integralnog „bosanstva“ kao zajedničke nacije za sve. Taj pokušaj je neslavno propao. Zašto? Zato što su vjerske i političke elite triju konfesija već predaleko odmakle u svojim separatnim projektima. Zajednički imenitelj bio je mrtav; vjerski torovi su već bili zaključani.

Tako smo, političkim i vjerskim pritiscima, lažnim tumačenjima i brisanjem sopstvene prošlosti, od jednog naroda i jedne zemlje došli u današnju situaciju. Procesi su otišli predaleko, historijski sat se ne može vratiti unazad, niti iko razuman danas želi negirati formirane nacije.

Ali u znanju istine leži jedini lijek. Kada bi današnji Bosanci i Hercegovci, bez obzira na oltar pred kojim kleče ili ime koje nose, spoznali historijsku stvarnost – kada bi shvatili da kraljica Katarina, pravoslavna princeza Marija, krstjanka Vojača i oni bosanski muslimani koje su pogrdno zvali Turcima, potiču iz istog stabla i dijele istu krv – prebili bi se okovi vještačkih mržnji. Znanje istine ne bi izbrisalo današnje nacije, ali bi moglo, tiho i polako, primicati ove daleke, otuđene rođake jedne drugima.