Sead Đulić : Dnevnik jednog „luđaka“ (20)
Od prošlog mog Dnevnika do ovog koji sam upravo poslao prošlo je više vremena nego je uobičajeno. Razlog tomu su neke zdravstvene nelagode i medicinsko traganje za razlozima. Sve to me usporilo, a ni do danas ne znam kako ublažiti te nelagode i bol koji izazivaju. U ovih sedam dana mog dnevnika pokušao sam zapisati i neke duboko intimne misli i sjećanja, sjećanja koja često nismo spremni javno obznaniti. Ja to odavno činim sa namjerom da sebe oslobodim pritiska i preduprijedim ono što bi mi se moglo desiti ako to sve budem držao u sebi, kao što je to činio moj otac. Nešto o tome zapisao sam i u ovom nastavku. Ali pišem to i zbog toga da, možda, potaknem i druge da pišu, govore, pričaju, bez straha, bez stida ili ko zna čega o svemu što ih muči. Kad progovorimo ili zapišemo neko možda čuje ili pročita, a tada možda i nešto preduzme. Ako to učinimo nismo sami, a kada nismo sami mnogo je lakše rješavati brojne probleme i pitanja.
Pa, evo, ako imate „hrabrosti“ pročitaje nešto od ovog što zapisah.
Ponedjeljak, 24. novembar 2025.
BILO JE VRIJEDNO NOĆNE VOŽNJE
Jutros sam se oko 7,30 vratio iz Beograda. Sinoć smo u Centru za kulturnu dekontaminaciju predstravom „Uspavanka za Mladenku“ otvorili 3. Reflektor festival. Bilo je sjajno. Bila je to 147. repriza ove, za nas, veoma važne predstave. Nakon predstave imali smo sa publikom vrlo zanimljiv, otvoren i izuzetno emotivan razgovor. Spakovali smo scenografiju i rekvizite, večerali tu, u Centru, i nešto iza ponoći krenuli nazad za Mostar.
Dugo putovanje, umor me lomi, ali ne mogu spavati. Razmišljam o predstavi, reakciji publike i našim utiscima. U takvom raspoloženju, umoran i pospan stižem kući. Odmah liježem i pokušavam zaspati. Mučim se, ali san neće na oči. Nakon dva sata patnje idem pod tuš, prepakujem kofer i krećem za Sarajevo. Uveče imam Svečanu akademiju u povodu Dana državnosti u Vjećnici. Akademiju direktno prenosi BHT i Tv Sarajevo. Govorim na Akademiji. Nakon dugo vremena napisao sam obraćanje. U Sarajevu se smještam u hotel Saray. U hotelskoj sobi uspio sam malo i zaspati. Oblačim odijelo i šetnjom krećem do Vjećnice. Trebao mi je svjež prohladan zrak da me malo razdrma.
Po ulasku u Vjećnicu registrujem da je prostor organiziran potpuno drugačije od uobičajene prakse. Puno poznatih lica, kako domaćih, tako i diplomatskog kora. Sjedim za stolom sa Ivom Komšićem, Mirkom Pejanovićem, Ejupom Ganićem i drugima. Naš sto je odmah do pozornice. Počinje program. Odmah nakon pozdravne riječi gradonačelnika Sarajeva najavljeno je moje obraćanje. Govorim:
„Dame i gospodo!
Uvaženi gosti!
Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Koristim priliku da svima vama, ali i građanima Bosne i Hercegovine čestitam Dan državnosti Bosne i Hercegovine, domovine časnih i nikad pokorenih ljudi. Istovremeno, što se često neopravdano prešućuje, sve nas podsjećam da je ovaj dan koji obilježavamo kao Dan državnosti, dan kada je u Mrkonjić Gradu, u vihoru rata, 1943. godine održano prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i Bosni i Hercegovini, nakon 480 godina, vraćena državnost. Zbog tog čestog zaborava ne mogu a da svima nama ne postavim pitanje: Kako je to bilo moguće napraviti tada, te najteže ratne godine, ko su bili ti ljudi i šta ih je motivisalo na tu spremnost, na tu odlučnost i snagu?
Čini mi se da je ključna uloga u svemu bilo jedinstvo zasnovano na ideji slobode, ideji jednakosti i ravnopravnosti, te ideji socijalne pravde. Te ideje okupile su narod iz svih socijalnih slojeva, narod iz svih obrazovnih slojeva, narod svih vjerskih uvjerenja i tako dalje, ali narod jednako obespravljen i ugrožen. Narodno-oslobodilački pokret svima je ponudio nadu u državu koju će zajedno graditi i u njoj biti slobodni u svakom smislu. Lični primjer i prisustvo rukovodstva NOP-a sa borcima na terenu potvrđivalo je propagirane ideje i učvršćivalo vjeru u konačnu pobjedu.
Zato najviši organi države Bosne i Hercegovine moraju se, ne zbog njene prošlosti nego upravo zbog njene budućnosti, jasno i glasno opredjeliti i izjasniti o antifašističkom naslijeđu naroda ove zemlje i time prekinuti sve špekulacije koje svakodnevno čujemo.
Poruke ZAVNOBiH-a danas su jasne: Svi zajedno u jedinstven svenarodni antifašistički front Bosne i Hercegovine i u borbu za Bosnu i Hercegovinu. Na ideji ZAVNOBiH-a, naravno.
Jer, danas je kao i te 1943. godine Bosna i Hercegovina na različite načine napadnuta, i s vana i iznutra. I danas se rastače njeno historijsko biće.
Ali, valja podsjetiti da je najsnažnija koheziona snaga Bosne i Hercegovine njeno antifašističko naslijeđe koje je izrodilo ZAVNOBiH. Zato ideja ZAVNOBiH-a i ono šta jeste ZAVNOBiH je naše najsnažnije oruđe, naše najsnažnije oružje u borbi za Bosnu i Hercegovinu i odbranu Bosne i Hercegovine. Ukratko, u teškim vremenima kada je ugrožena opstojnost države svi moramo imati dovoljno mudrosti i reći: U ovakvim vremenima jedina Partija, jedina Stranka mora biti ona koja se zove Bosna i Hercegovina.
To je ključna poruka ZAVNOBiH-a. To je slavljenje Dana državnosti danas.
Živjela Bosna i Hercegovina.
Smrt fašizmu!“
Obraćanje je dobro primljeno. Puno poziva iz cijele BiH sa čestitkama. Po završetku Akademije prilaze mi i diplomate iz nekih zemalja, te Visoki predstavnik sa čestitkama.
Idući prema hotelu razmišljam o svemu i zaključujem kako je sve ovo bilo vrijedno noćne vožnje iz Beograda i umora koji me savladavao.
Utorak, 25. novembar 2025.
NIJE NAS MALO AKO SRCE KUCA ZA DRŽAVU
Jutros, nedovoljno odmoran, krećem za Mrkonjić Grad. Super je jer ne vozim. Prijatelji Durmo i Šaćir došli su po mene i mogu malo i drijemati u autu. Idemo u Mrkonjić Grad na našu centralnu manifestaciju kojom obilježavamo 82. godišnjicu Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a koje je povod za proglašenje ovog datuma Danom državnosti BiH.
Put je bio prijatan i lagan. Brzo smo stigli u Mrkonjić Grad i bili iznenađeni relativno malim brojem okupljenih. Očekivali smo veći broj, ali bilo je još vremena i nadali smo se da će se situacija popraviti. Dajem izjave novinarima, ali moja koncentracija je usmjerena na vozila koja pristižu. Vrijeme je da počnemo. Ima nas, ali značajno manje nego ranijih godina. Od ljudi iz vlasti tu je samo zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice Boisne i Hercegovine Duška Jurišić. Ljut sam na sve one koji kontinuirano i vrlo glasno govore o cjelovitosti i nedjeljivosti države, a praktično je svojim ponašanjem svode na teritoriju od Kozje ćuprije do Marijin dvora u Sarajevu. Za njih je Mrkonjić Grad daleko, predaleko, da bi se na ovaj praznični dan tamo zaputili. U tom raspoloženju čujem najavu za moje obraćanje i idem ka mikrofonu. Govorim:
„Smrt fašizmu!
Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodnoslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. No, prije bilo šta kažem od onog što sam naumio reći danas, dozvolite da se osvrnem na govorkanja koja se ovdje, među nama, mogu čuti. Čuo sam, neki kažu da nas je malo, trebalo nas je biti više i tako dalje. Podsjetiću vas, sve nas, 4. jula 1941. godine u Beogradu, u Ribnikarovoj kući, bilo ih je šest – sedam, okupirana zemlja, porobljena sa svih strana, iscjepkana na razne dijelove, i oni kažu: Idemo pozvati narod na ustanak.
I narod se odazove.
I stvore vojsku koja je 1945. godine imala osam stotina hiljada vojnika spremnih da daju živote za slobodu. Dakle, nije nas malo ako srce kuca za državu, za slobodu, za jednakost i ravnopravnost. Ima nas više nego njih u Ribnikarovoj kući 1941. godine, a odgovorni smo za mnogo manji teritorij od one države.
U nama je snaga, a ne u broju, u našoj ljubavi prema ovoj zemlji.
Ja ne bih podsjećao na ono šta jeste ZAVNOBiH i kakve je odluke donio, ali bi više volio da progovorim nekoliko riječi šta o tome šta danas nama jeste ZAVNOBiH i koje su poruke ZAVNOBiH-a za danas. Godina 1943. bila je najteža ratna godina na prostoru Bosne i Hercegovine, odnosno jugoslovenskom prostoru. U tom vremenu Titovi partizani, antifašisti Bosne i Hercegovine donose odluku da se okupe na parčetu slobodne teritorije i razgovaraju o budućnosti države kad bude slobodna. Neki su poginuli probijajući se do Mrkonjić Grada, ali su išli, vodili borbe i došli. I nisu tu bili samo komunisti. Bili su tu i članovi Hrvatske seljačke stranke, bili su i članovi Jugoslovenske muslimanske organizacije i brojnih drugih stranačkih subjekata. Bilo je tu i ljudi bez političkog opredjeljenja, bilo je vjerskih službenika, ljudi svih socijalnih slojeva, ali su imali jednu ideju, sloboda, jednakost, ravnopravnost, socijalna pravda.
I to ih je okupilo, i ovdje su u ovoj kući donijeli historijske odluke koje su rezultirale time da mi danas možemo govoriti o Bosni i Hercegovini, nekad republici danas državi. Da nije bilo tog događaja ovdje, u Mrkonjić Gradu i potvrde u Jajcu par dana kasnije ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Bili bismo, ili nekom pripojeni ili podijeljeni, ali ne bismo mogli pričati o ovome o čemu danas pričamo. Ti ljudi, antifašisti u jeku najvećih borbi oko njih nakon 480 godina ubijanja države, ubijanja državnosti Bosne i Hercegovine imali su snage da je obnove. Tih 480 godina samo potvrđuje i garantuje da je ova zemlja neuništiva dok je nas, dok je građana ove zemlje. Džaba je što neki pričaju da je ZAVNOBiH bio skup nekih zabludjelih, ovih ili onih, pojedinaca, to je nekakav nevažan skup, to se skupila grupica ljudi, nisu imali drugog posla pa nešto mudrovali.
Ne, to su bile najbolje kćeri i najbolji sinovi Bosne i Hercegovine koji su u jeku rata vidjeli sto, i dvjesto godina unaprijed, jer odluke i Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, a posebno ona Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine sa Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz Sanskog Mosta 1944. godine su nešto što je i danas nedosanjani san, ne samo svima nama, nego i brojnim drugim narodima. Ta Deklaracija je pet godina prije one Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija donesena i sveobuhvatnija je od te svjetske, a u nju se ciujeli Svijet kune, bez obzira što je ne poštuje.
Dakle, ZAVNOBiH nama danas poručuje: Jedinstvo, ravnopravnost, sloboda, svi zajedno. Nema ni nas pojedinačno bez ovog zajedništva, a snovi o podjelama, preustrojima nekim ružnim idejama i tako dalje i tako dalje su pusti snovi, ja ću citirati jednog od najglasnijih rušitelja ZAVNOBiH-a, su snovi zabludjelih ovovremenih lidera. Ima još jedna stvar koja se ne ističe, ZAVNOBiH je donio, takođe, jednu važnu stvar i zato ga napadaju, a to je: Titovi partizani su jedini borci za slobodu, jedini borci protiv neprijatelja koji je okupirao zemlju i neka, kad je oslobode, povratka ni četništvu, ni ustaštvu, ni handžarovcima, ni, ne znam kako se sve nisu zvali razni kolaboracionisti ili kako smo ih nekad zvali domaći izdajnici. A pošto su na vlast, u mnogim našim sredinama, došli njihovi sljedbenici, zato ruše ZAVNOBiH.
Rušenje ZAVNOBiH-a je rušenje države i tu je ta mala spona, mala začkoljica i zato je važno da danas jesmo u Mrkonjić Gradu, da slavimo ZAVNOBiH kao nešto što je jedna od najsvetijih tekovina novije historije Bosne i Hercegovine. Ako to bude u našim srcima, ako ta vrsta antifašizma bude tekla našim venama onda možemo govoriti da će Bosna i Hercegovina vječno trajati. Mjenjaće se naravno kao što se sve mjenja, ali će je biti dok je nas.
To je ZAVNOBiH.
To je priča o slobodi.
To je poruka vjećnika ZAVNOBiH-a koji su 1943. godimne imali mnogo više mudrosti nego ovi koje smo danas izabrali da brane ZAVNOBiH umjesto da ga ruše.
Živjeli i smrt fašizmu!“
Moje obraćanje toplo je primljeno i sa odobravanjem. Ne zadržavam se dugo u Mrkonjić Gradu. Žurimo nazad u Sarajevo. Već u 18,00 sati u Vjećnici je prijem koji organizuju dva člana Predsjedništva BiH, a treći, treći član kaže da se u Mrkonjić Gradu tog novembra 1943. godine nije desilo ništa važno.
Naravno, za one koji rehabilituju četnički pokret odluke onih koji su bili na drugoj strani historije i nije se ništa važno desilo osim njihovog poraza.
Srijeda, 26. novembar 2025.
IMAM I JA DALEKE KORIJENE
Prije godinu – dvije, ničim izazvano, tražeći neko slikovito poređenje za jednu improvizaciju koju sam zadao mojim mladim glumcima sjetio sam se jedne davne tv serije, serije „Korijeni“ i glavnog lika koji se zvao Kunta Kinte. Bila je to serija koja je za vrijeme emitovanja pustošila ulice i motivisala brojne pojedince i grupe da počnu tragati za vlastitim korjenima. I mene je to progonilo, ali nikad nije bilo dovoljno vremena ili sam jednostavno bio premlad. Ali ta proba, to traganje za poređenjem koje bi moglo poslužiti kao inspiracija mojim glumcima potaklo me je da počnem tragati za korjenima mog prezimena. U početku nisam znao šta želim sa tim učiniti, ali sam tragao i sakupljao materijal. Bilo je tu legendi, sjećanja, toponima, činjenica…
Sve to me inspirisalo i dovelo do zaključka, želim napisati roman ili nešto tako, koristeći prikupljeni materijal, ali i namaštati na bazi svega toga mnogo šta drugo.
Danas sam, sasvim slučajno, otvorio folder sa prikupljenim materijalima i počeo čitati:
„Porodica Đulić vodi porijeklo iz područja Gusinje u okviru Plavsko-gusinjskog kraja, gdje i danas postoje toponimi poput Đulića brdo i slično, što svjedoči o starijem prisustvu roda na tom prostoru.
Prezime je nastalo od ličnog imena Đulo/Đulaga (od turske riječi gül – ruža), a formiranje prezimena može se smjestiti u kraj XVI ili početak XVII vijeka.
Prema dostupnim dokumentima, porodica je na područje današnje Bosne i Hercegovine doselila 1695. godine, u vrijeme velikog rata Osmanskog carstva i Mletačke Republike. U tom periodu opustošena područja Hercegovine planski su naseljavana muslimanskim stanovništvom iz planinskih krajeva današnje Crne Gore i Sandžaka.
Po dolasku u Hercegovinu porodica se naseljava na području Stolac, gdje se trajno ukorjenjuje u selu Pješivac-Greda. Od tog vremena porodica kontinuirano živi na ovom prostoru više od tri stoljeća.
Migracijski put porodice može se sažeti:
Gusinje → Hercegovina (1695) → Stolac → Pješivac-Greda“
Bila je tu zapisana i Porodična povelja roda Đulić u kojoj je pisalo:
„U ime sjećanja, porijekla i trajanja,
Neka ostane zapisano potomcima i svima koji će doći poslije nas:
Rod Đulića vodi svoje korijene iz planinskih krajeva Gusinja, gdje su naši preci živjeli među visokim brdima, pašnjacima i izvorima, čuvajući porodicu, vjeru i ime. Po predanju i sačuvanim tragovima, potomci jednog pretka po imenu Đulo, krajem sedamnaestog stoljeća napustili su rodni kraj i krenuli putem Hercegovine.
Godine 1695, u vrijeme velikih ratova i seoba, naši su preci prešli planine i doline, tražeći sigurniju zemlju za svoju djecu i potomstvo. Nakon dugog puta nastanili su se u hercegovačkom kršu, u blizini Stoca, gdje su u selu Pješivac-Greda podigli svoje domove i započeli novi život.
Tu je rod pustio duboko korijenje.
Tu su se rađale generacije.
Tu su se gradile kuće, čuvala stada, podizala djeca i prenosila porodična riječ s koljena na koljeno.
Kroz stoljeća su se mijenjale države i vremena, ali je ime porodice ostajalo, noseći uspomenu na put koji je započeo među planinama, a nastavio se u hercegovačkom kamenu.
Neka ova povelja svjedoči:
da rod Đulića pamti svoje porijeklo,
da čuva svoje ime,
i da ostaje povezan sa onima koji su prvi krenuli na put, vjerujući u budućnost svojih potomaka.
U čast predaka i na ponos potomcima.“
Upravo zbog tog očuvanja pamćenja, a u ime svjedočenja o vlastitom porjeklu počeo sam pisati do kasno u noć.
Kad sam ustao, ne gaseći laptop, bio sam siguran da će taj roman ili nešto slično brzo, vrlo brzo stići do svog izdavača.
Osjećao sam se super.
Četvrtak, 27. novembar 2025.
PLJUNUTI ĆAĆA
Ovaj 27. novembar, kao i svaki drugi od 1987. godine, za mene je dan kada nisam dobro, dan kada sam povučen, tih i u mislima koje ne djelim ni sa najbližim mi osobama, dan je to kada sam izgubio oca. Očeva smrt došla je iznenada i veoma bolno. Bio je zdrav, upravo ušao u 71. godinu života. Honorarno je radio svakodnevno i uživao u tome. Tih novembarskih dana mama je bila zbog problema sa leđima na Fizijatriji u bolnici. Negdje oko 14,00 sati 26. novembra u kancelariji mi je zazvonio telefon. Tata se javio, teško je govorio. Samo je rekao: Nisam dobro. Dođi.
Panika me uhvatila, bez auta sam. Tog jutra sam ga ostavio kod majstora, a službeno auto bilo je negdje u gradu. Nema vremena za čekanje. Panika raste i onda kolegica Erna kaže: Ja sam jutros autom, evo ti ključeve. Auto je pred zgradom. Zgrabim ključeve, trčim i kršeći sve propise jurim do porodične kuće u Pothumu. Tata leži na kauču u trpezariji. Na stolu ručak na pola pojeden. Kaže u grudima kao da mu neko kida sve. Teško govori. Polako, oslanjajući ga na mene, izlazimo iz kuće, auto je odmah tu. Smještam ga i jurim u hitnu. Prihvataju ga, mjere pritisak, snimaju EKG i kažu hitno u bolnicu. Smještaju ga u ambulantna kola i pod sirenama i rotacijom brzo voze ka Bijelom Brijegu. Ja ih pratim. Iznose ga na nosilima iz ambulantnih kola, ulazimo u bolnicu. Portir nas zaustavlja, ne dozvoljava odlazak na odjeljenje dok ne dođe dežurni doktor. Telefonira i uskoro se pojavljuje doktorica koja nam je komšinica, koju jako dobro poznajemo i onako arogantno, sa visine, kaže da nema mjesta na odjeljenju i da se tako ne dolazi u bolnicu. Ponaša se kao da nas nikada nije vidjela. Medicinari iz Hitne govore da je infarkt u pitanju i da nema vremena za čekanje, a ona prepotentno kaže: Otkud vi znate šta je. Tu mi je pukao film. Zagalamim koliko sam imao snage i kažem da ako se mom ocu nešto desi zbog njenoig ponašanja ni ona neće živa izaći iz bolnice. Nastaje tajac, dug čitavu vječnost, a ona onda tiho kaže: Požurite na odjeljenje.
Ponovo rade sve preglede, prikopčavaju ga na aparate i ubrzo nama kažu da moramo ići. Ljubim ga i kažem mu da ne brine, da je u dobrim rukama i da se vidimo kasnije. Usput sam obavjestio brata. On kaže da ništa ne govorimo mami da se nepotrebno ne brine.
Sa svim tim mislima idem u drugu bolničku zgradu posjetiti mamu. Malo kasnim, ali stižem dok još traje posjeta. Kažem joj da tata danas ne može doći zbog inspekcije koja je došla u jedan restoran u kojem vodi finansijske knjige.
Borim se sa suzama i jedva čekam kad će kraj posjete, jer nisam siguran da se neću slomiti.
U večernjim satima brat odlazi do bolnice da vidi kako je tata. Kratko ga je vidio. Doktori su rekli da je stanje nepromjenjeno, ali da se pojavila veća količina vode oko srca i da se sa tim bore.
Ne liježem, ne mogu spavati, u mislima kao kakav dokumentarni film vrte mi se slike brojnih razgovora i događaja sa ocem. I onda 27. novembra negdje između 1,00 i 2,00 sata zvoni telefon. Nemam hrabrosti uzeti slušalicu, samo je gledam nepomičan. Zvuk zvona odjekuje zgradom te hladne novembarske noći. Konačno se javljam. Brat tiho, plačno, kaže: Sejo, gotovo je, otišao je. Nisam ništa rekao, soba mi se vrtila kao da sam na ringišpilu i onda je sve bilo mračno.
Izgubio sam svjest. Slavica, moja žena, donijela mi je čašu vode i mokar peškir da se malo umijem jer nisam imao snage ustati. Sjedio sam na podu skupljenih nogu obgrljenih rukama i bradom naslonjenom na koljena. Buljio sam u pod i šutio. Rojile su se misli. Bio sam toliko loše da su se svi bojali da neće ni moje srce izdržati. Nisu me mogli natjerati da idem doktoru. Dali su mi neku tabletu za smirenje. Popio sam jer nisam imao snage da se opirem.
Bio sam sa ocem jako vezan. Od njega sam naslijedio neke ključne karakterne osobine. Prijatelji bi znali reći, kako se to u Hercegovini kaže: Pljunuti ćaća.
Bio sam na to ponosan, jer tata je bio čovjek kojeg su svi poštovali. Bio je tih, bez puno riječi, a sa mnogo razumjevanja. Nikad nije naređivao. Kad se sa nekim mojim odlukama nije slagao rekao bi mi to i obrazložio, a onda dodao da uradim kako ja hoću, jer o mom se životu radi. Bio je otac kakvog bi svako djete poželjelo.
I sad je otišao. Bojao sam se kako dalje bez njega, kome se obratiti kad bude teško, hiljadu kako…
Petak, 28. novembar 2025.
SA PROLASKOM GODINA NIJE LAKŠE, PODNOŠLJIVIJE JE
Danas je moj 75. rođendan.
Danas je 38 godina kako sam sahranio oca.
U Jajcu sam. Uveče imam sastanak Koordinacije antifašističkih saveza država nastalih disolucijom Jugoslavije. Kao domaćin predsjedavam sastankom i razmišljam kako prikriti moje stanje koje me vraća u noć 26. na 27. novembar te davne 1987. godine.
Dugo sjedim u hotelskoj sobi i buljim u bijeli zid. Potiskujem emocije, silazim u prizemlje i kao pravi domaćin dočekujem goste. Pozdravljamo se srdačno, pijemo kafu i pričamo o njihovom putovanju do Jajca. Sastanak prolazi u radnoj atmosferi i sa puno razumjevanja. Oko skoro svih pitanja o kojima razgovaramo imamo konsenzus. Svi, na različite načine, konstatujemo kako smo za kratko vrijeme došli do ovog nivoa razumjevanja i međusobnog poštovanja.
I stvarno, gotovo je nestvarno, da mi tako jednostavno dolazimo do jedinstva i postižemo dogovore bez ikakvih predrasuda koje bi nas opteretile.
Razmišljam kako bi bilo lijepo kada bi naši državnici znali ili mogli, a možda i htjeli primjeniti princip koji mi primjenjujemo. A princip je vrlo jednostavan. U prvom planu su pitanja koja su nam svima skoro identična, a njihovo rješavanje zajedničkom akcijom i djelovanjem čini se brže i lakše. Rješavanjem jednog pitanja gotovo spontano dolazimo do drugog i tako redom. To nas zbližava, jača, ali i vodi spoznaji da imamo mnogo više zajedničkih pitanja nego razlika. I onda shvatimo gdje smo i šta sve možemo učiniti zajedno.
Te misli mi blago potiskuju one teške i sjetne o smrti, sahrani mog oca, ali i mom rođendanu koji godinama nemam snage obilježavati.
Završavamo sastanak u dobrom raspoloženju, a konobari već serviraju večeru. Naručuje se piće i u jednom trenutku bez razmišljanja ustajem i donosim dvije boce vina. Stavljajući ih na sto kažem: Ljudi, danas je moj 75. rođendan. Već 38 godina ga ne slavim niti obilježavam.
Svi me začuđeno i zbunjeno gledaju. Nastavljam: Nisam slavio rođendan, jer oca sam sahranio baš na ovaj dan 1987. godine. Bili smo jako vezani. Bio je otac kakvog bi svaki sin poželio i nisam mogao. Ali večeras želim da u to ime nazdravimo, jer čini mi se da je pravi trenutak za to. Bolje društvo od ovog za napraviti ovaj korak ne znam.
Minuta-dvije šutnje, čestitke. Istovremeno čujem zvuk točenja crnog vina u čaše, a onda neko kaže: Živio. Svi uz kucanje čaša uzvikuju: Živio.
Nakon četiri godine apstinencije, zbog liječenja i preporuke da ne pijem, osjetim niz grlo okus Plavca, ali i osjećaj nekog laganog oslobađanja pritiska koji nosim desetljećima. Bila je to neka lagana katarza.
Onda odgovarajući kolegama i kiolegicama na brojna pitanja pričam im o tati, o njegovom porijeklu, o učešću u NOB-e, ranjavanju na Ivan Sedlu, maršu hercegovačkih partizana od Sarajeva do Trsta, o njegovoj blagosti, o radnom vijeku u finansijama, o djedu koji je neizmjerno volio mog sina Vedrana, ali i o ljubavi i poštovanju koje su međusobno gajili on i moja majka. Gotovo sam uvjeren da je njegov infarkt izazvan brigom za moju majku, koja je desetak dana prije njegove smrti smještena u boilnicu. On se u tih desetak dana totalno promijenio, zatvorio, brinuo i mnogo, mnogo manje jeo.
I srce nije izdržalo.
Možda sam to samo umislio, ali vjerujem u to toliko godina poslije. Ali ovo društvo, ova atmosfera i naše međusobno povjerenje u okviru kojeg smo spremni jedni drugima otvoriti dušu meni je ovog 28. novembra 2025. godine pomoglo. Nisam ja osjećao manju bol, ali kao da sam naučio lakše je nositi. Sve mi je to veče postalo podnošljivije.
Možda bi tako moglo i na kolektivnom nivou svima nama biti podnošljivije. Možda bi moglo.
Subota, 29. novembar 2025.
AVNOJ JE OBEZBIJEDIO SADAŠNJE GRANICE
U Jajcu sam. Danas je mom srednjem unuku;Kaiu, osamnaesti rođendan. Otkako je progovorio stalno mi ponavlja kako moramo spojiti proslavu njegovog i mog rođendana i napraviti pravu feštu. Nismo to još uspjeli napraviti, ali opet ćemo reći da moramo kad se čujemo. On živi u Beču i maturant je gimnazije. Zanima ga ekonomija i biznis.
Zovem ga, čestitam mu rođendan i pričamo o svemu. Kaže za Novu godinu, po njegovoj želji, roditelji ga časte putovanjem u Tajland. Uzbuđen je. Taj razgovor napunio mi je dušu, ali i učinio me veoma sjetnim. Godine lete, a on raste, postaje zreo mlad čovjek kojeg sam željan, jer ipak je daleko.
Ali, to su posljedice devedesetih.
U Jajcu sam na svečanosti u povodu 82. godišnjice Drugog zasjedanja AVNOJ-a, koje je svojim vizionarskim odlukama stvorilo pretpostavke za godine mira, ali i kasnije osamostaljenje republika u države. Odziv antifašista iz svih bivših jugoslovenskih republika, danas država, impozantan je. Više hiljada ljudi okupiralo je Jajce. Ima nekih HDZ-ovih glasova koji protestuju zbog petokraka na kapama i majicama, ali ih niko ne uzima ozbiljno, jer oni koji se kite ustaškom potkovicom ne mogu se uzimati ozbiljno, njih se tretira kao fašističke sljedbenike fašističkih ideologija iz četrdesetih godina prošlkog vijeka na našim prostorima.
Ono što valja istaći, pored hiljada ljudi pridošlih sa svih strana, jesu i delegacije svih antifašističkih saveza iz država nastalih disolucijom Jugoslavije. Opet smo dogovarali, planirali i jačali naše jedinstvo.
Na centralnoj manifestaciji u ime domaćina pozdravio sam prisutne i obratio se sa nekoliko poruka. Rekao sam:
„Smrt fašizmu!
Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini.
Dobro došli u Jajce. Svima vama koji dolazite izvan granica Bosne i Hercegovine, takođe, dobro došli u Bosnu i Hercegovinu isto onako, sa istom dobrodošlicom kako su i vaši i naši preci te daleke 1943. godine, ali i ne samo 1943. dolazili u Bosnu i Hercegovinu, jer da nije bilo tog jedinstva tada ne bismo mi mogli danas o bilo čemu razgovarati na ovakav način. No, prije bilo čega moram nešto prokomentarisati. Čuo sam da ima nekih protesta i primjedbi zašto danas u Jajcu ima puno crvenih petokraka. Šta će danas petokrake u Jajcu, jer protiv njih smo, bože moj, ratovali, one su ozloglašene i tako dalje.
Valja reći da je takvih pokušpaja bilo i širom Evrope, ali Evropski sud je presudio, petokraka ostaje obilježje i radničkog pokreta, i sindikata, i lijevo orjentisanih stranaka, i nije uopšte negativna nego je pozitivna, ali valja podcrtati, i oni koji su nas danas okupili, čijhe ideje slijedimo i obilježavamo ginuli su i donosili važne odluke pod tom petokrakom. Ako slavimo njihova djela zašto se stidjeti njihovih oznaka. Naravno, poštujući sva druga obilježja, i državna i neka druga, ali ovo je ono što nas je dovelo u Jajce, izvorno dovelo u Jajce. Ali vala podsjetiti i oni koji kažu da su ratovali devedesetih protiv petokrake, da je ta petokraka službeno ukinuta prije nego što je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Već tada nije bila na kapama te vojske, a i ta vojska više nije bila Jugoslovenska narodna armija nego je imala neko drugo ime. Valja govoriti istinu, bez obzira kakva bila, a mi ovdje jesmo zbog istine.
Zašto je zapravo toliko važno za sve nas da danas jesmo u Jajcu i da slavimo, obilježavamo i ponosimo se AVNOJ-em?
Pa vjerovatno da nije bilo AVNOJ-a i svih tih odluka neke od sadašnjih država sigurno ne bi postojale. ANOJ je potvrdio odluke ZAVNOBiH-a i Bosni i Hercegovini vratio državnost, ali i poništio neke odluke iz 1918. godine i Crnoj Gori vratio državnost. Makedonije ne bi bilo da nije bilo AVNOJ-a, a upitno je da li bi Hrvatska imala prelijepu Dalmaciju u svom sastavu, Istru, da li bi Slovenija bila u ovim granicama i tako dalje i tako dalje.
Na kraju krajeva, i čuvena Badinterova komisija rekla je ako hoćete samostalnost, AVNOJ-evske granice. Dakle i Svijet je priznao AVNOJ kao temelj za naše državnosti i našu samostalnost. A kako je zapravo bilo moguće da te 1943. godine Titovi partizani i svi oni koji su slijedili tu ideju na jugoslovenskim prostorima, probiju se do Jajca i donesu tako važne odluke, ali jedinstveno važne odluke? Moglo je zato što su imali jedinstvo, što su vjerovali da je njihova snaga u njihovom jedinstvu. Ako slavimo AVNOJ naučimo to da je i naša snaga u našem jedinstvu, bez obzira što živimo sad podijeljeni u različite države i imamo neke granice, ali ne zaboravimo, isto nam je naslijeđe, a ključna stvar tog naslijeđa jeste naše jedinstvo.
Nekad smo to zvali bratstvo jedinstvo, ali nije bitno, zovimo ga kako hoćemo, ali budimo zajedno, jer samo tako možemo se suprotstaviti nadolazećem fašizmu širom naših zemalja, ali i širom Evrope i Svijeta. Svijet je otišao ekstremno u desno. Jedini naš odgovor na to je snaga našeg jedinstva, zajedničkog djelovanja i suprotstavljanja sa pozicija i naučenih lekcija iz djela onih koji su ovdje 1943. godine donosili sudbonosne odluke. Imamo mi sad i pokrete u nekim od naših država koji hoće da ponište odluke AVNOJ-a.
Zašto?
Pa da bi mogli ići u pohode u koje su išli i devedesetih, ali i mnogo prije. Neki se nisu odrekli ideja koje su izazvale brojne ratove i sukobe na našim prostorima. A ključna stvar je da je AVNOJ rekao, između ostalog, četnici, ustaše i svi drugi, kako se sve nisu zvali, ne mogu egzistirati u novoj državi koju stvaraju antifašisti. Poništavajući odluke oni hoće da opravdaju rehabilitaciju četništva, ustaštva, handžarovaca, domobranstva i ne znam čega sve ne.
Zato je, između ostalog, bitno da jesmo tu, da damo odgovor na to i da kažemo: Ne damo AVNOJ-evske odluke, jer one su temelj naše prošlosti, temelj za izgradnju slobodne, ravnopravne budućnosti u okvirima naših sadašnjih, AVNOJ-evskih granica naših država. Zato svi zajedno u jedinstven antifašistički svenarodni front za odbranu slobode, za odbranu jedinstva, za odbranu svih onih prava koja je AVNOJ donio, a boga mi su nam ih poprilično oduzeli, uskratili i šta sve ne.
Zato živjela sloboda, živio AVNOJ, živjelo naše jedinstvo.
Smrt fašizmu!“
Atmosfera prava svečarska, sa puno optimizma i vjere u snagu antifašističkog pokreta. Nakon ručka pozdravljamo se i krećemo na razne strane vjerujući da smo od danas još jači.
Nedjelja, 30. novembar 2025.
HANA: GRAD KOJI PAMTI
Davno sam čuo priču o heroini Hani Hrvić. Bilo je malo, premalo konkretnih podataka. Znalo se za krvavu džamiju, znalo se za Stojana Jankovića i njegove uskoke, znalo se za herojsku pogibiju Hane Hrvić, znalo se i za spomen obilježje koje je Grad podigao Hani sa svim obilježjima gazije (junaka), prvi takav podignut ženi i to je za mene dugo bilo samo to.
Godinama sam sakupljao informacije o Hani Hrvić. Bilo ih je baš malo, ali najstrašnije je bilo saznanje da o njoj sjećanje čuvaju samo rijetki. Hana je bila zaboravljena. Odlučio sam napraviti predstavu o njoj, ali godinama nisam mogao zainteresovati niti jednog dramaturga da od prikupljenog materijala napiše scenarij ili bar neki konkretni predložak.
Vrijeme je prolazilo, a ideja je u mom umu sazrijevala. U tom procesu sav materijal sažeo sam i ostavio da sazrijeva i provocira me. Odlučio sam da sam pišem. Danas sam otvorio taj stari fajl sažetog materijala i čitao ga. Nekad sam zapisao:
„Podaci o Hani Hrvić spadaju više u historijsko-legendarnu tradiciju Mostara nego u potpuno dokumentiranu biografiju. Ipak, postoje zapisi u lokalnim hronikama i historijskim feljtonima koji govore o njoj i o vremenu u kojem je živjela.
- Ko je bila Hana Hrvić
Hana Hrvić je u mostarskoj usmenoj tradiciji zapamćena kao mlada Mostarka – ratnica i braniteljica grada iz 17. stoljeća.
Poticala je iz mostarske porodice Hrvić.
Prema predanju imala je brata Ibrahima, koji je poginuo u borbi protiv napadača.
Nakon njegove smrti Hana je, prema legendi, uzela oružje i povela branioce Mostara u juriš.
Poginula je u borbi u mahali Zahum.
Ona je u narodnom pamćenju ostala simbol ženske hrabrosti i otpora.
- Historijski događaj u kojem je poginula
Smrt Hane Hrvić vezuje se za napad uskoka na Mostar 1687. godine.
- Napad uskoka
Dana 9. augusta 1687. uskoci koje su predvodili ratnici povezani s harambašom Stojanom Jankovićem upali su u Mostar.
Napad se dogodio na Bajram, dok su vjernici klanjali bajram-namaz.
U gradu je izbio krvavi sukob između napadača i mostarske posade.
- Tokom tog napada:
- zapaljena je Ali-hodžina džamija, koja je kasnije nazvana „Krvava džamija“ zbog pokolja vjernika koji su bili u njoj.
- mnogi stanovnici Mostara su poginuli u borbama.
- U toj bitki poginuo je i Hanin brat Ibrahim, a Hana je potom krenula u borbu i poginula u jurišu.
- Hanina smrt i sjećanje na nju
– Prema predanju:
- a) Hana Hrvić je poginula u borbi protiv uskoka.
- b) Pokopana je u Lakšića haremu u Mostaru.
- c) Na njenom mezaru su bili veliki bašluci sa uklesanim zakrivljenim sabljama –
simbolom ratničke smrti.
- Mostarci su dugo posjećivali njen mezar sve do austrougarske okupacije, kada je harem uništen.
- Kulturni i književni trag
O događajima napada na Mostar i Haninoj hrabrosti pisao je pjesnik Bulbuli Mostarac u djelu „Vekaji-nama“, što pokazuje da je priča o Hani ušla i u književnu tradiciju.
U bosanskoj kulturnoj memoriji ona se često spominje uz druge „znamenite bosanske djevojke“ – simbol hrabrosti i časti.
- Društveni kontekst u kojem je živjela
Hana je živjela u Mostaru pod Osmanskim carstvom u 17. stoljeću. To vrijeme karakterišu:
- Granica između imperija
Mostar je bio u pograničnoj zoni između: Osmanskog carstva, Mletačke
republike i Habsburške monarhije
Zbog toga su česti bili prepadi uskoka i hajduka na osmanske gradove u Hercegovini.
- Uskoci
Uskoci su bile kršćanske neregularne ratničke skupine koje su djelovale iz
pograničnih područja Dalmacije i Like. Njihovi upadi često su imali karakter:
pljačkaških pohoda, odmazdi u pograničnim ratovima i gerilskih napada na
osmanske gradove.
- Militarizirano društvo
Gradovi poput Mostara imali su: tvrđavnu posadu, gradske milicije i
stanovništvo naviklo na odbranu grada.
U takvom kontekstu nastaju i priče o građanskim herojima, među kojima je i Hana.
- Značenje Hane Hrvić u kolektivnom pamćenju
Hana Hrvić je postala simbol: ženskog viteštva u bosanskoj tradiciji, otpora napadu na grad i žrtve za zajednicu.
U kulturnoj interpretaciji ona ima sličnu simboliku kao narodne junakinje u drugim balkanskim epovima.“
Koristeći sve ovo danas sam počeo pisati dijaloge. Pored likova iz Haninog vremena uveo sam i grupu mladih ljudi koji danas žive u Mostaru i pokušao praviti neke paralele između Hane i Lejle, Marka, Amara… koji danas hode mostarskim kaldrmama…
Evo jednog kratkog dijaloga da posvjedoči u kojem pravcu sam krenuo:
HANA
Gradovi nisu samo kamen.
Gradovi su ljudi.
Ako oni nestanu, nestaje i grad.
Mostar…
(pauza)
Čuvaj most.
(Umire.)
MOSTAR DANAS
SCENA 1 – MONOLOZI MLADIH MOSTARACA
(Polumrak. Mladi Mostarci na sceni.)
LEJLA
Kad sam bila dijete
učili su me da je Mostar grad mostova.
Kasnije sam shvatila
da mostovi nisu samo kamen.
Mostovi su ljudi.
MARKO
Moj djed je govorio
da je Mostar mnogo puta rušen.
Ali nikada nije nestao.
Jer uvijek je bilo ljudi
koji su ga ponovo gradili.
AMAR
Ponekad mislim
da gradovi imaju dušu.
Ta duša je u pričama.
Ako nestanu priče
grad postaje samo kamen.
Nadam se da će scenska Hana Hrvić zaživjeti na mostarskim scenama i tako zaborav vratiti u kolektivno pamćenje Mostara.
Komentari